Podijeli

Prvu sam zapalio jer mi je nedostajala. Nije bilo ničeg što bi moje ruke držale.

Druga je bila zato što nisam mogao prestati pričati sam sa sobom. Morao sam se usredotočiti na nešto drugo. A nisam.

Za treću sam pomislio da će mi donijeti nešto sreće da nešto zaboravim, jer znamo kako kažu – treća sreća.

Kada sam zapalio četvrtu shvatio sam da mi se vraća okus netom nastao na mojim usnama.

Peta mi se činila kao da je došla u moje ruke neprimjetno. Baš kao i ona u moj život. Nestala je jednako brzo.

Morao sam zapaliti i šestu jer mrzim neparne brojeve, a i da bude pola tuceta.

Sedma je izgorjela jednako brzo kao i ona. Ali, bilo je dobro dok je trajalo.

Uzeo sam osmu. Osam je oduvijek moj broj. Pomislih da ću napokon prestati, ali tvoj miris se još uvijek osjećao u mojoj odjeći i morao sam ga se nekako riješiti.

Devetu sam želio vidjeti koliko dugo može gorjeti, ali nisam mogao odoljeti.

Nisam mogao podnijeti pomisao na broj deset, ali sam to ipak učinio, kao i mnogo krivih stvari u životu.

Jedanaesta me podsjetila na njemački elf, lijevo krilo i Dragu Vabeca. Ostala je pohranjena u neke pozadinske kutke da bi se hrvala s nesigurnošću.

Dvanaestu sam zapalio dok su naši poznanici šutke prolazili, nisu se više ni čudili. Ne dam da me vrijeđaju, nisam ja povodljiv.

Ali trinaesta je bila bolja od svih ostalih. Plašila me da joj nisam dorastao.

Zato sam zapalio i četrnaestu. Izgorjela je kao njene oči u mojima kad sam odlučio reći zbogom. Vodila je računa da ne lupka potpeticama.

Doteturao sam i do petnaeste, iako sam slabo vidio od suza u očima. Nacrtala mi je osmijeh onako lako, stisnuo sam je onako jako.

Šesnaesta je prošla prebrzo. Reći ću samo jedno ‘Popušio, ne dogodilo se opet!’

Dok sam došao do sedamnaeste obuzele su me emocije jer sam shvatio da se sve bliži kraju. Nije valjala nikome, a meni je bila najbolja.

Kad sam već držao osamnaestu između prstiju poželio sam da traje vječno. A nije trajala. Znao sam to pa sam zašutio.

Devetnaesta nije ni približno vratila dobro poznati osjećaj.

Mislio sam da kad zapalim dvadesetu izgorjeti će sjećanja. Na devetnaest prijašnjih. Želio sam je ostaviti pored sebe do jutra. Ali, nisam mogao. Išli smo do prve trafike pješice, moj korak kao njezina tri. Ubrzam korak jer osjetim da je potreba veća. Balansiram kad to treba, ali ne vrijedi – uvijek promašim. Odoljet ću, znam da hoću. I znam da ću nastaviti i dalje i da ću to preživjeti.

Rekla mi je žena da imam previše godina i da sam oženjen. I da ne mogu živjeti kao boem. Reče mi prijatelj u uredu blizu izorane oranice.

Vrtim ‘sunce’ između prstiju i igram na pobjedu. Prazno pretvoriti u puno. 25 kuna. Nikakav problem. Puta dva.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here