Podijeli

The National i ‘Sunshine On My Back’ otvorili su dan. Jutro se prosulo po aveniji. U predgrađu Ulice razlio se uređeni park, odsjekoše mu netom nekoliko stabala desetljetne vrijednosti i rastvoriše poglede ka obližnjem imanju. Johnny je otvorio svoju ogradu i dvorište izgleda prpošno, lijepo i novo. U hladovini nabreklih lipa uslijed jeseni nestaje zelenila, jedva se raspoznaje poprečni put koji je sredinom sjekao nastojanja lijenim hodačima da što prije dođu do cilja. Stari kesten čvrsto je zagrlio ljuljačke i tobogane a zimzeleni borovi prpošno stoje u kutu na ‘čelu kolone’. Razrovana ulica pjesnika povukla se naizgled u spokoj dana, zagrizla je u borbi sa zrakama sljemenskih reflektora i blago nastavila dominantno drijemati kako se to već čini u pola osam ujutro. Boreći se sa ranojutarnjom maglom…

Pjesnik je tog jutra stigao na nepoznatoj marki poznatog bicikla i prislonio ‘mezimca’ na ogradu krčme na ulazu u ‘prijestolnicu’. Prošlo je osam jutarnjih. Kroz zatvorene prozore nailazilo je planiranih toliko i toliko stupnjeva celzija, naručili smo si kavice za bolje promišljanje i nešto vode za preduhitriti potencijalne jutarnje probleme, ako se frajeri slučajno usude pokucati. Nikome se ništa ne radi pa gdje će baš njima… Pjesnik mi priča o planovima, festivalima, objedima i poslovima mimo poslova, o dimnjacima i vremenu kojeg i on ima sve manje. I znaš, imam u planu jednu odličnu… Postao je protuteža mirnim danima, ostao je lik kojeg ako nemate svakako ga morate izmisliti i staviti na tjeralicu: Traži se – Pjesnik! Konzumirati ga u umjerenim količinama.

Gledajući ga sjetio sam se prijatelja iz srednjoškolskih dana. Bio je neizrecivo dobar, dok je bio dobar. Iskreni školski folirant, glumac za velike pozornice, znao je padati već u drugom razredu na prvo pitanje u te školske dane kada nije bio spreman. Hinio je slaboću u ta teška i osorna đačka jutra. Pa, nije se ništa pojelo pa ti je zato loše, pa eto ti kada toliko pušiš i od ranih jutarnjih sati. Svi su profesori za njega imali dobra opravdanja, ne želeći priznati da ona za ostatak svijeta – ne vrijede. Pjesnik je ostao takav. Pravila su pisana za njega i umotana u crvenu vrpcu svezana u mašnu. Zasluženo, reklo bi se. Naišao je Bek. Nismo stigli reći nijednu o…

S vremenom čovjek uvidi da se prijatelji zadobivaju. Ne stječu se i ne lome preko koljena, nekakvim avanturama, dosjetkama ili lažnim nazivnicima za dobru kob. Pjesnik je baš takva jedinka. Zadobiveni prijatelj, naslijeđeni, opasno odan i opasno svoj. Nosio je neke sajamske manire i vašarske marifetluke, nastojao je biti pretežito drugi na okidaču uz obavezno da je volio biti u pravu. Kao i svi mi i da je naša posljednja i da baš mi stavimo točku na j. Nosio je i natruhe stroge bečke škole i znao je pripovijedati i o danima kada mu i nije bilo lako. Sve je on to nosio. I nije mu bilo teško. Prošlo je tri poslijepodne, vrijeme iza objeda te subote kad je bilo moguće…

A još prije nekoliko mjeseci poslijepodneva smo do bola znali ubili u krajoliku iza kravarskog gorja. Glavnom cestom pa desno do samoga kraja, pronaći će se već oznakama navođeno mjesno igralište. Kotlovina je tog dana bila jedva prosječna a prijeteći oblaci zasjeli su na ustajali teški zrak i ponudili dvije do tri minute lipanjske kišice. 100 minuta manje od potrebnog. Samo se sjećam. I šutim. Nevjerojatno je koliko je lijepo kad čovjek ne govori. Toliko toga stigne napraviti, toliko toga poveže i shvati koliko je zapravo kratak puta od – nečega do ničega. I koliko to ‘nešto’ zapravo zna biti – ništa. Noć zna prekriti dan, mržnja ponekad savlada ljubav, osjećaji znaju odlutati bez traga i pokupiti mrvice sa stola. A oblaci će vuči kišu sve do prozora (i znati) koliko još ima do očaja…

Jutro dan poslije. Jutro k’o svako jutro, nijemo, nikakvo. Pronašao sam zalutale natikače negdje u drugom redu iza tepiha. Namočio oči ustajalom vodom iz pipe u trećem redu trivijalnih soba. Hladnih i nedovoljno napetih. Iza devet gazdarica je u tišini poslužila dvije kavice. Pristigli su i drugi gosti, svi u tišini. Svi nikakvi. Nisam jednom vino pio, nisam jednom tužan bio… začulo se sa programa mog kompjutora netom čim sam kroz pola sata nanovo zakoračio u intimu svakidašnje jadikovke na katu objekta kojem se uvijek rado vraćam. Biti ili imati velika je dvojba suvremenog društva. Bit je da moramo biti, a imati moramo da bismo bili. Nešto ili ništa. Tko će ga znati…

2016., kolovoz

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here