Maloj musavoj plavoj možda je bilo tek nekih šest ili sedam godina. Bilo je prošćenje u Vukovini. Velika meša. Kumica je došla dan prije pitati mamu bi li je pustila s njom na mešu. Mala je, iako je tog trena bila zaigrana u nekom kutku kuhinje, slušala i s nestrpljenjem očekivala potvrdni mamin odgovor. Kada je majka rekla da može, Malinom veselju nije bilo kraja. Tu noć spavalo se je brzo, no jutra se nikako nije moglo dočekati. Negdje u nekom krajičku sebe, Mala se je potajno nadala kako će joj Kumica nešto kupiti na prošćenju!

Napokon je jutro svanulo. Mala je ustala rano, na prvi majčin poziv. Majka joj je obukla novu lijepu rozu haljinicu koju je dobila od bake iz Amerike, žutu vesticu, bijele dokoljenke i nove, novcijatne cipelice plavo bijele boje, koje su bile na prstima i peti lohane. Išlo se je pješice. Već na pola puta, cipelice su nažuljale male nožice, no plakati se nije smjelo. Svaku bol i suzu liječila je pomisao na obilazak štandova poslije meše. Tada su oko crkve bili tek ringišpil, šator s licitarima te pokoji štandić sa plastičnim igračkama, tek prvima koje su se u to vrijeme izrađivale.

Do Vukovine se je pješačilo “Stezom” kako smo je mi zvali. Bila je to uska staza, koja je imala Veliku i Malu brv, jer Obdinu je trebalo premostiti. Sa strane, već bliže Vukovini, bila je mala Šumica, a sa jedne i druge strane bila su obrađena polja vrijednih mojih Mraclinčana. Steza je izbijala u Vukovini (tada još nije bilo kanala), i Crkva Pohoda Blažene djevice Marije, bivala je sve bliža i sve veća.

Sa štandova Maloj su se smješkale plastične lutke u kolicima, “veternice” šarenih cvjetova koje je i najmanji vjetrić okretao i stvarao predivno šarenilo u pokretu. Licitarska srca koja su dečki kupovali djevojkama da bi im iskazali svoju ljubav, na kojima su se iznad ogledalca nalazile ljubavne poruke koje Mala tada nije znala niti pročitati, bebe i crveni konjići koje su dobivali dječaci, smješkali su se i mamili Malenu. Bilo je tu i slatko (medenjaci) zapakirano u paketiće koje su kupovale bake i zasladile si uz gvirc kako bi se okrijepile nakon dugog hoda. Ispod licitarskog šatora vladalo je veselje.

Glasna zvona sa ogromnog zvonika crkve, počela su dozivati hodočasnike na misu. Hodočastilo se je Majci Božjoj Vukovinskoj iz svih sela Turopolja i Vukomeričkih gorica. Crkva je bila dupkom puna. Toliko ljudi Mala na jednom mjestu nikada vidjela nije. Stajala je pokraj Kumice nasred vukovinske crkve, točno ispod svoda kojeg je krasilo dvanaest apostola, a koje je ona tada vidjela prvi puta. Meša je bila dugotrajna i dosadna. Mala nije znala što joj je gore, da li ta priča koja je dopirala sa prodekalnice s koje je svećenik Juraj Makarević držao propovijed, ili bolne žuljevite nožice. Tako bi se rado sjela, no nije se mogla pomaknuti. Strpljivo je čekala kraj mise, i ono najvažnije, onu neku malu sitnicu koju će si odnesti za uspomenu doma.

Napokon, meša je bila gotova i ono najveselije za Malu, obilazak štandova. Kumica joj je kupila čislo rozih, žutih i plavih okruglih kolačića sa križem na kraju, koje je natrag putem nosila kući oko vrata, i jednu malu plastičnu lutku u kolicima kojima su se kotačići okretali, a baba Jutka dobila je paketić slatkoga. Mala je jedva čekala da stignu kući da se može poigrati sa svojom novom igračkom. To veselje bilo je lijek za izranjane i umorne nožice koje su brzo zacijelile. Bila je to prva Velika meša na koju je Malena hodočastila Majci božjoj Vukovinskoj!

Ostala je ljubav i lijepo sjećanje na dragu Kumicu, koja je uvijek imala strpljenja za Malenine prohtjeve, kojoj nikada ništa nije bilo teško učiniti za te male plave molečljive oči koje su je uvijek osvajale.

Facebook komentari