Blogerica Dinka Juričić savjetnica je u Školskoj knjizi, a u blogosferi stalno je prisutna s temama vezanim uz obrazovanje. No, ova nedavna objava vezana je uz pouku druge vrste pa je stoga prenosimo:
“Ovo je moja draga stara drvena kućica u šumi u kojoj sam živjela prije nego što sam se (bit će uskoro godinu dana otad) doselila tati u Šarengrad. Sad su u toj kućici moj brat i njegova supruga.
Zašto to pišem? Zato što je kućica udaljena samo dvadesetak kilometara od središta onih strašnih potresa proteklih dana. Gradovi su razoreni, a tradicijski građenoj drvenoj kućici nije pao ni crijep s krova. Istina, veli moj brat da je jezivo ljuljalo, da ga je tako zalijepilo za fotelju da nije mogao ustati. Ali kućica je samo zacviljela i ništa više. Pitajte ga.
U pokupskom su kraju, znajući da je trusan, ljudi nekoć gradili drvene kuće. Drvene su kuće elastične, otporne na potrese. Mnogi su srušili zdrave drvene kuće svojih predaka samo da bi ih zamijenili ih “boljim”, zidanim ili betonskim… i sad imaju problema… Jeste li čuli da je u ovim potresima stradala koja drvena kuća? Niste! Zato što nije.
Voljela bih da ljudi koji iznova moraju graditi svoje srušene domove u trusnome području razmisle o tome da si naprave tradicijsku drvenu kuću na bapkama, dobro je izoliraju iznutra, oblože lamperijom i uvedu centalno, internet …i sve ostalo što olakšava život, a što su imali u svojim srušenima. I bili bi mirni sljedećih sto godina u toplom, mirisnom domu koji sami mogu popravljati i prepravljati. Možda taj savjet komu pomogne…
Ja sam u svojoj drvenoj kućici gotovo sve – od izolacije do namještaja – sama radila. Svašta sam naučila, imam pune vreće trikova za gradnju i uređenje drvene kuće. Ako netko odluči sagraditi si drvenu kuću (umjesto svoje srušene u potresu) javno obećavam da ću doći, ponijeti sav svoj alat i dva tjedna besplatno pomagati da je završi! Slobodno podijelite ovu objavu. I slobodno mi se javite ako imate kakvih pitanja.”