Ponedjeljak, prvi radni dan, tmurno vrijeme, kiša….sve su to stvari koje većina ljudi ne voli, jedino vedro tog tmurnog ponedeljka bili su osmjesi djece koja su nakon dugih ljetnih praznika s nestrpljenjem očekivala prvi dan škole. Tako je po prvi put u školske klupe sjelo petnaestero djece iz Mraclina i Okuja.
Učiteljice Marina Novosel, Branka Puškarić, Vlasta Šunko i Klaudija Livaja prvašiće su pozdravile riječima dobrodošlice, a njihovi malo stariji kolege pripremili su im kratku priredbu s plesom i pjesmama. Sve područne škole OŠ Vukovina, pa tako i mraclinsku, posjetio je ravnatelj g. Damir Bedić zaželjevši djeci uspješnu novu školsku godinu.
Sjedili smo u našem kafiću, upijali jutarnje zrake i gledali u daljinu s upitnicima nad glavom. Dva ovisnika o kavi i bezvremenski optimist. Poput mnogih bonvivana zavaravali smo se da je gubljenje vremena dobra stvar. Bojimo se svoga straha i dvije ugodne duhovite misli. Život je pred nama a imamo i volje. Tako smo barem mislili. Nismo od onih koji će si reći ‘idem iz ove zemlje čim rezerviram putnu kartu’. Mnogi su otišli biti sretni negdje drugdje i ne znaju kada će se vratiti. Sve je to ostalo iza mene. Shvatili smo da je sve zabava, dok glazba ne prestane. Svjesni smo svih ograničenja i boli koja nas tjera na gluposti. Čekamo dvadeset i sedmi rujan, ‘stara dama’ na Maksimiru.
Divno društvo, divno putovanje ispunjeno divnim trenucima na nekim starim mjestima, s nekim znanim ljudima i divan godišnji odmor. Sve je to ostalo iza mene. Puno pozitive i dobre energije, iza mene. Volio bih je ponovno doživjeti, ostao sam je gladan i žedan. Tekst nastaje sporo, po potrebi. Ja sam samo podanik. Pogledao sam si ranojutarnji reprizni dokumentarni film o podmorju. Nisam mario što se ne sjećam cijelog sadržaja, ostali su mi upečatljivi komadići zbog kojih sam se osjećao posebno. Nasmijah se u sebi, pomislih na prvu jutarnju kavicu, zidovi su nudili ugodan ambijent, lijeno sam se rastegnuo cijelom dužinom udova, tanka zraka sunca krivudala je po otvoru na prozoru, sve je bilo mirno u to subotnje jutro, mirisalo je na svježinu dok sam tražio natikače podno kreveta.
Susjed Joža veli da bi došao pozvati na svadbu. Može. Dogovaramo ‘prek plota’ već stanovito vrijeme. Neki dan sam nakon duže vremena ‘upalio’ biciklina i vidim Kikijev voćnjak i ove godine priziva na grijeh. Rado bi šutke zavirili i ‘prislonili biciklina’ kao nekada na Jerbekovu ‘rušku’, pa ubrali, prebrali i pobrali. Kiki ne bi ‘reč rekel’. Sve bi to ostalo iza nas. Sezona vrganja niti je bila, niti je, neki će da ni ne bude vrla. Možda. Mi jedino znamo da negda ni bilo da ni nekak bilo. Pravila već po pravilu ne vrijede za Serginha. Nazvao me neki dan i veli da je prije kojeg dana nabrao deset kila! Bek i ja smo navratili i legitimno se izborili za dio plijena, šmičke, vrganji… Jeftino da samo da Koka ne mora čistiti; veli da joj je stvarno tog čišćenja… Trgnuli smo pivo.
Prvi radni dan radnog imena ponedjeljak dočekao me kišnim kapima. Da nema kiše tapkali bi u mraku, tražili izgovore zašto nam je život u stagnaciji i pitali se gdje su ti snovi koje uporno sanjamo. U jesen ulazimo mirniji, zreliji, s novom količinom promišljenosti, oprezniji, zahvalni ljetu na svemu što smo proživjeli i preživjeli. Sjedim. I šutim. Ostavljen sam u vremenskom prostornom kaosu. U međuvremenu sam potražio dodatnu motivaciju jer mi je rečeno da je motivacija sve. Naišao sam na prijatelja koji mi je pričao o sebi, svojim planovima, ciljevima, poslovnim prilikama, i neprilikama. Njegov i moj svijet su različiti, a dovoljno slični da nađu točku u kojoj će se dodirnuti.
Dan prije prvog radnog dana ‘šaputao’ sam u predvečerje s Urednikom o daljnjoj budućnosti i drukčijim okolnostima. Shvatili smo da je ponekad umjesto razmišljanja često potrebna samo hrabrost! Hrabrost za ostavljanjem loših prilika iza sebe, poneko potajno lamentiranje o vrijednostima, mjestu i vjera u bolje sutra. Vjera i duševni mir se ipak ne kupuju novcem. Toliko jeftini ipak nisu!
Sjedili smo u našem kafiću, slušali kišu dok se sa pripadajućeg aparata nije javio Bono Vox i ponudio „Tommorow“. Man nije prepoznao pjesmu, stigao je Stari prec i ugrabio dnevnu športsku tiskovinu, Bek je poželio još jednu jutarnju. Fabiansky nije dojezdio na prozivku. Život je danas na margini, ali paradoksalno izvire i lebdi u zraku kao mjehurić. Laganim koracima na putu ka jeseni očekujemo promjene. Ne zastajem kako bi netko uhvatio moj ritam. Život ne mogu kontrolirati, ali ga mogu usmjeriti. Sve je to ostalo iza mene.
Ove subote, 3. rujna, u organizaciji DVD-a Mraclin održan je III. memorijal ”Tomislav Hrkovec”. To je natjecanje za najmlađe uzraste vatrogasaca, one od 6 do 12 godina, a nastupilo je 25 ekipa, od čega je 12 ženskih i 13 muških. Moramo napomenuti da je u Mraclinu u posljednje vrijeme velik odaziv djece pa smo nastupili sa 4 ekipe (po dvije ženske i muške). Što se tiče odličja imali smo 50-postotni učinak: cure na 3. mjestu, dok nas je iznenadila druga muška ekipa sa 2. mjestom. Prijelazni pehar osvojila je ženska ekipa djece DVD-a Potok sa ukupno najviše osvojenih bodova, odnosno najboljom vježbom.
Medalje i pehare za prva tri mjesta dodjelili su: Žaklina Hrkovec, Dalibor Mrakovčić – predsjednik VZGVG, Mladen Galeković – kum zastave, Sandra Crnić- predsjednica MO Mraclin, Rudolf Vujević – zamjenik župana Zagrebačke županije i Ivan Šuker – saborski zastupnik.
Nakon dodjele nagrada i diploma, kod spomenika poginulom vatrogascu i branitelju Tomislavu Hrkovcu položen je vijenac i lampaš.
DVD Mraclin se ovim putem zahvaljuje g. Mladenu Galekoviću na donaciji pehara i medalja te VZGVG na sufinanciranju natjecanja.
Poredak prvoplasiranih:
DŽ: 1. Potok, 2. Kurilovec II , 3. Mraclin I
DM: 1. Kurilovec , 2. Mraclin II , 3. Velika Buna
Kompletnu galeriju fotografija pogledajte na FACEBOOK stranici DVD-a Mraclin
Ovog vikenda, u nedjelju ujutro, kadeti su u prvom kolu svladali Gradiće, protivnika s kojim su se tjedan ranije sastali u prijateljskom ozračju. Radi se o vrlo ozbiljnoj momčadi koja je pokazala da tempo može držati do pred sam kraj utakmice. Mraclin je, uz podmlađeni sastav i uz dosta izostanaka, vodio u prvom dijelu sa 3:1, da bi u drugom djelu gosti vratili sve na početak. No, u samom finišu, dvije minute prije kraja, Greif je uljepšao povratak u svoj matični klub prekrasnim pogotkom za konačnih 4:3.
Već u četvrtak išlo se u Rugvicu na noge jednom od novaka u ligi kadeta. Još nepoznat sastav i klub koji nakon 10 godina vraća selekciju kadeta. I to vrlo dobrih kadeta; fizički veoma potkovanih, no taktički zbunjenih i s nespretnom završnicom. Napeta utakmica u kojoj su Sonny i Žac pokazali da i oni imaju “konje za utrku” – dečki su se jako dobro borili u čvrstoj i zaista muškoj borbi s fizički mnogo jačim protivnikom. Sve ono što obrana koju su Sonny i Žac poslali na teren nije dobro odradila, to je rješavao najbolji pojedinac utakmice, golman Dobrenić, no 10-ak minuta prije kraja noge su postale teške, dah se hvatao na škrge, a svi su čekali djelitelja pravde koji je trebao reći: “Idite u miru”. No, ispalo je naopako: obrana ne reagira dobro, vraća loptu prema svom golu, a domaći igrač šalje ju uz nemoćnog Dobrenića.
Dečki su odigrali mušku utakmicu i pokazali da imaju karakter, a u nedjelju nam već u goste stižu naši prijatelji iz Zeline. Sigurni smo da kolega Labudović iz Zeline priprema utakmicu koja će se pamtiti, a to ne smijete propustiti, tako da u nedjelju od 11 sati, nakon svete mise putevi vode na Grabu. Nadamo se da će Sonny i Žac imati odgovor na jaku Zelinu.
Napomenimo da su se nakon utakmice u Rugvici svi podružili uz pizze na igralištu Mraclina, zajedno sa mlađim i starijim pionirima, koji su odlično odigrali sa Croatijom iz Hrastja, pa je tako Mraclin ovaj četvrtak zabilježio sve moguće nogometne kombinacije: pobjeda mlađih pionira 12:0, pioniri 1:1, a kadeti, nažalost, 0:1 u Rugvici.
Veterani Mraclina krenuli su u novu sezonu visokom pobjedom nad slabašnim
gostima iz Gradića. Vidljivo je bilo da su se veterani zaželjeli nogometa, te su
goste iz Gradića počastili punom mrežom.Treba spomenuti da su u ovoj utakmici nedostajali ozlijeđeni Tandarić i Kos, te opravdano odsutni braća Dandić i Šimun.
U idućem kolu veteranima Mraclina u goste dolaze susjedi iz Bune, a utakmica se igra u subotu 10. rujna, s početkom u 18 sati.
Sastav Mraclina: Pavlović, M. Cvetnić, Đuran, Galeković, Tandarić, Roginić, J. Cvetnić, Rupčić,
Bilanović, Kos, Đuretić.
Strijelci: Kos (3), Tandarić (2), Galeković (2), J. Cvetnić, Bilanović, Đuretić, M. Cvetnić i Roginić
Odigrali su mlađi pioniri Mraclina odličnu utakmicu protiv vršnjaka iz Hrastja.Moglo se vidjeti da su strijelci bili vrlo raspoloženi, jer su do vrha napunili mrežu gostiju. Bilo je u ovoj utakmici odličnih akcija iz kojih su domaćini postizali vrlo lijepe pogotke, a najljepši Kos, koji je iz slobodnog udarca preko živog zida savladao gostujućeg golmana.
Vodili su domaćini u ovoj utakmici do samog kraja, a tada gosti pokreću kontranapad i izjednačuju. Može se reći da je ovaj rezultat i najrealniji ishod utakmice.
Gornja slika: stoje s lijeva na desno: Branka Štuban Šršekova, Ljiljana Kotrman, Branka Matanović Joskina, Ljubica Cvetnić Linekova, Marica Roginić i Katica Dvorneković iz Okuja, Verica Kos Bojsova, Melita Galeković Brkina, Darinka Kos Rokićeva, Mirjana Galeković Majstorova, Ljubica Galeković Grofova, Štefa Bartolić iz Okuja, Vesna Navračić, Ljiljana Kovačić Jerbekova, Vera Dvorneković iz Okuja i Katica Križanić Fanjsekova.
Čuče s lijeva na desno: Zlatko Kovačić Truli, Zlatko Galeković Blažev, Željko Galeković Šiljo,iznad njega stoji Đurđa Magdić (kćer učiteljice Elizabete Magdić) Bač iz Okuja, Zlatko Kovačić Mamičin, Stjepan Kos Čikov, Josip Dvorneković iz Okuja, Josip Štuban Štuka, Stjepan Brozović Koka iz Okuja, Vladimir Prvonožec Šešo, Nikola Golubić i Fabijan (mislim da je Dvorneković) iz Okuja. Učiteljica je Elizabeta Magdić.
Vani je već polako mirisalo na jesen. Zadnje plodove svojega rada vrijedni ljudi spremaju za dugu zimu pred njima. Mraclinskim dvorištima odzvanjaju zvuci banzeka. Tetec Vid i Malin djed Janko, pile drva. Boje jeseni prošarale su drveće, a jata lastavica okupljaju se i spremaju na dugi put.
Prekrasan sunčan dan, tog 1. rujna 1966. godine. Za Malu vrlo značajan. Prvi je dan škole. Sve je tu. Nova torba, knjige i bilježnice koje je mama zamotala u plavi pak-papir. Na svakoj naljepnica s imenom: Vesna Navračić – 1. razred. Tu su i nove, novcijate papuče i crna kuta sa bijelim gumbima. Još dan prije, torba je bila uredno složena i na stolcu čekala jutro da se krene.
Sve, baš sve, Mala će naučiti u školi. Do tada, nije ona imala vremena učiti pisati slova i brojke. Život je bio vani, po seoskim dvorištima, prašnjavim putevima i zelenim livadama koje su okruživale Mraclin.
Taj prvi dan škole bijaše za Malu poseban. Prvi i posljednji puta do škole išla je u pratnji mame. Već sutradan, Mala će morati sama. Školskim dvorištem odjekivala je vriska i smijeh, a oni stariji, već iskusni školarci, dočekali su prvašiće zadirkujući ih nazvavši ih “prdorepci”. Maloj se to baš i nije svidjelo, ali nije se ona previše zbog toga brinula. Bila je toliko uzbuđena i odjednom “velika” i sva važna, da je ništa nije moglo obeshrabriti.
Na ulazu u školsko dvorište dočekao ih je učitelj Franjo Jurdana. Mama ga je pozdravila i izmijenila nekoliko riječi s njim. Bio je on učitelj staroga kova, proćelav sa brkovima, nekako mrkog pogleda, u svoje doba i mamin učitelj. Mala se je, iako do tada hrabra i otvorena, ovaj puta stisnula uz mamu. Ni riječi prozborila nije! Pogled joj je kružio školskim dvorištem na kojem se je s lijeve strane, ispod stare lipe, nalazio bunar i sukašnica iza, koje je bilo veliko lijepo pokošeno i uređeno igralište. “Baš lijepo”, pomislila je Mala, “ima dovoljno prostora za igru”.
U učionici je prvašiće dočekala učiteljica Elizabeta Magdić. Prva slova i brojke Mala je naučila upravo od nje. Živjela je, baš kao i učitelj Jurdana, sa svojom obitelji u stanovima uz školu. Škola je imala samo dvije učionice, jednu u prizemlju, drugu na katu. U svakoj učionici bila su spojena po dva razreda, jer u školu se je išlo samo u jutro.
Taj prvi dan i nije trebalo knjiga. Bilo je to samo upoznavanje. Sklapana su prijateljstava koja traju još i danas, prijateljstva za cijeli život. I, iako kasnije život odvede svakoga njegovim putem, ta su prijateljstva trajna, a ti prijatelji su uvijek tu negdje. Mala i njezine prijateljice Branka Joskina, Lila Jerbekova, Melita Brkina i Vera Bojsova, još dan danas druže se i dijele životne tuge i radosti. Petorka je to za sva vremena!!!
Poslije tog 1. rujna 1966. ništa više nije bilo isto. Bezbrižnost male musave plave djevojčice ostala je zarobljena u prašnjavim putevima, grmovima punim kupina, zaspala je u čarobnim igrama jednog prelijepog djetinjstva.
