Sjedili smo u našem kafiću, upijali jutarnje zrake i gledali u daljinu s upitnicima nad glavom. Dva ovisnika o kavi i bezvremenski optimist. Poput mnogih bonvivana zavaravali smo se da je gubljenje vremena dobra stvar. Bojimo se svoga straha i dvije ugodne duhovite misli. Život je pred nama a imamo i volje. Tako smo barem mislili. Nismo od onih koji će si reći ‘idem iz ove zemlje čim rezerviram putnu kartu’. Mnogi su otišli biti sretni negdje drugdje i ne znaju kada će se vratiti. Sve je to ostalo iza mene. Shvatili smo da je sve zabava, dok glazba ne prestane. Svjesni smo svih ograničenja i boli koja nas tjera na gluposti. Čekamo dvadeset i sedmi rujan, ‘stara dama’ na Maksimiru.

Divno društvo, divno putovanje ispunjeno divnim trenucima na nekim starim mjestima, s nekim znanim ljudima i divan godišnji odmor. Sve je to ostalo iza mene. Puno pozitive i dobre energije, iza mene. Volio bih je ponovno doživjeti, ostao sam je gladan i žedan. Tekst nastaje sporo, po potrebi. Ja sam samo podanik. Pogledao sam si ranojutarnji reprizni dokumentarni film o podmorju. Nisam mario što se ne sjećam cijelog sadržaja, ostali su mi upečatljivi komadići zbog kojih sam se osjećao posebno. Nasmijah se u sebi, pomislih na prvu jutarnju kavicu, zidovi su nudili ugodan ambijent, lijeno sam se rastegnuo cijelom dužinom udova, tanka zraka sunca krivudala je po otvoru na prozoru, sve je bilo mirno u to subotnje jutro, mirisalo je na svježinu dok sam tražio natikače podno kreveta.

Susjed Joža veli da bi došao pozvati na svadbu. Može. Dogovaramo ‘prek plota’ već stanovito vrijeme. Neki dan sam nakon duže vremena ‘upalio’ biciklina i vidim Kikijev voćnjak i ove godine priziva na grijeh. Rado bi šutke zavirili i ‘prislonili biciklina’ kao nekada na Jerbekovu ‘rušku’, pa ubrali, prebrali i pobrali. Kiki ne bi ‘reč rekel’. Sve bi to ostalo iza nas. Sezona vrganja niti je bila, niti je, neki će da ni ne bude vrla. Možda. Mi jedino znamo da negda ni bilo da ni nekak bilo. Pravila već po pravilu ne vrijede za Serginha. Nazvao me neki dan i veli da je prije kojeg dana nabrao deset kila! Bek i ja smo navratili i legitimno se izborili za dio plijena, šmičke, vrganji… Jeftino da samo da Koka ne mora čistiti; veli da joj je stvarno tog čišćenja… Trgnuli smo pivo.

Prvi radni dan radnog imena ponedjeljak dočekao me kišnim kapima. Da nema kiše tapkali bi u mraku, tražili izgovore zašto nam je život u stagnaciji i pitali se gdje su ti snovi koje uporno sanjamo. U jesen ulazimo mirniji, zreliji, s novom količinom promišljenosti, oprezniji, zahvalni ljetu na svemu što smo proživjeli i preživjeli. Sjedim. I šutim. Ostavljen sam u vremenskom prostornom kaosu. U međuvremenu sam potražio dodatnu motivaciju jer mi je rečeno da je motivacija sve. Naišao sam na prijatelja koji mi je pričao o sebi, svojim planovima, ciljevima, poslovnim prilikama, i neprilikama. Njegov i moj svijet su različiti, a dovoljno slični da nađu točku u kojoj će se dodirnuti.

Dan prije prvog radnog dana ‘šaputao’ sam u predvečerje s Urednikom o daljnjoj budućnosti i drukčijim okolnostima. Shvatili smo da je ponekad umjesto razmišljanja često potrebna samo hrabrost! Hrabrost za ostavljanjem loših prilika iza sebe, poneko potajno lamentiranje o vrijednostima, mjestu i vjera u bolje sutra. Vjera i duševni mir se ipak ne kupuju novcem. Toliko jeftini ipak nisu!

Sjedili smo u našem kafiću, slušali kišu dok se sa pripadajućeg aparata nije javio Bono Vox i ponudio „Tommorow“. Man nije prepoznao pjesmu, stigao je Stari prec i ugrabio dnevnu športsku tiskovinu, Bek je poželio još jednu jutarnju. Fabiansky nije dojezdio na prozivku. Život je danas na margini, ali paradoksalno izvire i lebdi u zraku kao mjehurić. Laganim koracima na putu ka jeseni očekujemo promjene. Ne zastajem kako bi netko uhvatio moj ritam. Život ne mogu kontrolirati, ali ga mogu usmjeriti. Sve je to ostalo iza mene.

kolumna5.9-davor