Ne volim januar, nekada je i u naša ‘zlatna vremena’ pjevao Balašević, pjevao  pa zaključio – nisam te nikada čuvao, nisam te nikada mazio pazio… Od tada katkad podupre šank… protura priče da sve curice liče, kad je čaša pri dnu, pa dobro, možda jedna na drugu ali nikad na nju… Graba je i ove nedjelje bila zavidno ispunjena. Ljudi nisu išli u kolonama, nije se čulo brujanje mase… ali za partije koje se danas nude posjeta je bila ‘sam taka’. Ne volim rujan, rekao sam nakon 95 minuta. Nogomet je igra koja se igra ‘od noge do noge’, po zemlji i u kojoj pretežito pobjeđuje – bolji! U nedjelju nije bilo pobjednika.

Bek je sjeo u svoj novinarski ribički stolac, iza njega na svojem dobro poznatom mjestu – na klupi pri desnom korneru ka golu prema svlačionici – poredala se navijačka momčad Čudni, Igy, Fabiansky, Bego, Neven… Pod 45 od njih, također na klupi pri istom tom korneru, stara garda zagriženih predvođena Dedom Jurom. Deda je ponosan na ‘nuka’, z dobrim i valjanim razlogom. Z maloga nekaj bu, kaj je je… U loži Bufo, Rođo, Tona, Kova, Metalac, Sina, Berić, Slaven, Neđo, okujski Matek i Vujča, priključio se i Bomba…Samih 95 minuta – parada napucavanja i kiča. I /ne/poznata trojka u crnom. Pod ‘taman’ gasom su bili neki iz kojih je izlazio red čudnih rečenica i red teških riječi, dok je omiljena športska disciplina iz minute u minutu pohvatala gotovo sve oblike zabrinutosti. Nekada je nogomet bio najvažnija sporedna stvar i ‘kičena’ djelatnost – kitili smo se lijepim potezima, vrlim startovima i odličnim ‘gajbama’. I činilo se to često. Danas toga nema. Danas su neka druga vremena. Najtiše što može k’o sa predstave loše iskrada se iz sna, iz ogledala viri neki stariji ja…

Narednog sam dana ostao prazan. Najviše ti je, gotovo kao po scenariju, uvijek žao propuštenih prilika. I loših kobi i nesretnih trenutaka i partija za zaborav i mirisnih maramica koje zaudaraju! Najviše ti je, zapravo, žao samoga sebe. U krivom trenutku na krivome mjestu u krivim okolnostima u društvu krivih ljudi. U krivoj minuti. A nije da nisu željeli. A svi mi smo zapravo tražili tako malo. Tri boda. Kao da je nešto drugo uopće bitno. Dan poslije. Kao da će to promijeniti tečaj bilo koje valute na bilo kojoj burzi, negdje na pločnicima i kancelarijama New Yorka, Londona ili Torina. Tamo i dan danas podupiru šank, u bilo koje doba dana ili noći, u bilo kojim trenucima, pa i u onima u kojima su kibici u Grabi počeli silaziti sa drugog ili trećeg reda tribina.

Danas ćemo s posebnim razlogom pobrisati cipele, utegnuti košulje i navući čiste traperice, izabrati jaknu srednje debljine, navući osmijeh i kirvajske mirise raspustiti po mjestima kuda žele ići. Stara dama, crno vino i možda jedna na drugu – ali nikad na nju… Čekali smo dovoljno dugo. Na istok, na istok, tribinu istok… noga vre sama beži…. Mijenjali su se glavni glumci, naslovi i parodije, bacali su nas na pleća i širili nekakvu netrpeljivost na ‘čizmi’. Nije bilo potrebno. Nije ništa promijenilo jer naprosto nije moglo. Stara dama i pobjeda jer je jedino ona bitna.

Utorak, dvadeset i sedmog u mjesecu, ili bilo kojeg drugog. Još malo pa će prvi. Čaša još nije pri dnu. 52 je iza nas. Bogu hvala!