U subotu 13. listopada 2024. KUD Dučec sudjelovao je na 23. Gastru Turopolja. Društvo se natjecalo u spremanju tradicionalne turopoljske kotlovine. Chef kuhinje bio je Josip Vukašinec koji se unazad par godina promiče u pravog majstora u pečenju kotlovine i spreman je preuzeti palicu od iskusnijih prethodnika po kojima je mraclinska kotlovina postala poznata u Turopolju i šire. Logistički tim od desetak članova osigurao je sve što je potrebno našem glavnom kuharu, a nije izostao ni dobar štimung oko kotla. Vrckava atmosfera u Dučecovom kutku privukla je pažnju velikog broja posjetitelja, a to je prepoznao i stručni žiri te nagradio Dučec za najveseliju ekipu na Gastru. Dučecova kotlovina bila je za prste polizati i rasprodala se u pol vure, ali je jasno da isti natjecatelj nemre odnesti pobedu u dve kategorije.
Dučec nakon prvog nastupa na Gastru i osvojenom peharu s veseljem najavljuje sudjelovanje na Gastru iduće godine.
Momčad Mraclina dočekala je Topusko, tradicionalno neugodne goste na Grabi. U prvom dijelu domaći nisu iskoristili dvije velike prilike Hajduka i Dianeževića koje je odlično neutralizirao gostujući vratar Petrović. U drugom dijelu gosti su također prikazali povremeno fanatičan pristup utakmici, odlično su se branili, ali i opasno zaprijetili preko Borne i Darija Abramovića iz igre u 53. i 54. minuti te u 75. minuti iz slobodnog udarca Ivana Bana. Odlični mraclinski vratar Ivan Zagorac odgovorio je fenomenalno na njihove izazove. Za domaće šansu nije iskoristio u 58. minuti Dianežević, pogodio je malu mrežicu s vanjske strane, ali i snažan udarac Lukavečkog s distance u 90. minuti ozlijeđeni Petrović je sretno i spretno obranio. Bio je to dvoboj u kojem su se istakli vratari. Neuvjerljivi Mraclin po prvi puta ove jeseni bez pobjede na domaćem terenu, gosti su ostvarili cilj, s Grabe su otišli neporaženi.
IV. NL SREDIŠTE ZAGREB – B , 9. kolo
MRACLIN – TOPUSKO 0:0
SRC Nova graba. Gledatelja 100. Sudac: Ptičar (Repušnica). Pomoćnici: Blagić i Krnic (oba iz Siska).
MRACLIN: Zagorac, Godinić, Smolković, Rajić, J. Domitrović, Đurašić (od 46. B. Dandić), Matić (od 58. Kaurin), Brdek (od 86. Lukavečki), Dianežević (od 71. Sudar), Ivanković (od 46. Borovac), Hajduk. TRENER: Marko Biljan.
TOPUSKO: Petrović, Jelekovac, Lukić, Mar. Ferderbar, Ban (od 89. Kaserović), Kirin (od 78. Kapac), Likarević (od 89. Plemenčić), D. Abramović (od 68. Gomaz), B. Abramović, Komšić, Alibegić (od 89. Mat. Federbar). TRENER: – .
Noćas, tik po ponoći, obitelj Cvetnić Sinkovi povećala se za 4000 grama i 52 cm. S toliko je na svijet došla Eva Amelie i obradovala mamu Mariju, bracu Emanuela i tatu Mateja. Živjela nam!
Danas, kad se iz tjedna u tjedan veselimo uspjesima mraclinskih nogometaša, nije na odmet vratiti se malo u prošlost. Jedan pogled na rubriku Sport u Velikogoričkom listu iz listopada 1966. svjedoči o bogatom sportskom životu i uspješnim nastupima mraclinskih nogometaša, odbojkaša (!) i kuglača. Sportsku stranicu prenosimo iz arhive obitelji Šafar, koja je svoj doprinos ugradila u tadašnje kuglačke uspjehe goričkoga Radnika.
Naslov zvuči pomalo glamurozno, a riječ je o običnom pitomom kostajnu. Ima ih devet vrsta i veze nemaju sa divljim kestenom. Ime je dobio po grčkom gradu Castanei, gdje je, prema nekim izvorima, rodio u izobilju. Arheološki nalazi govore da je to bila jedna od prvih namirnica u ljudskoj ishrani. Jednostavna, ukusna, dostupna, jeftina.
Eh, ovo zadnje više ne stoji. Cijene su im svake godine sve više, kao da nije riječ o nečemu što daje sama priroda, kao da njihovo branje iziskuje ogroman trud i ulaganje. Svjedočimo kako su namirnice i jela koja su nekad bila dostupna i najvećoj sirotinji, postala luksuz dostupan onima dubljeg džepa. Osim, naravno, ako se sam ne pobrineš i uputiš u lov na kostajne.
Još ako imaš privilegiju peći ih na peći na drva, onda je užitak potpun, a ulog minimalan. Miris pečenih kestena zasigurno spada u one mirise koji nas vraćaju u djetinjstvo, u hladne jesenske večeri dok se obitelj okuplja oko šporeta na kojem se peku plodovi šuma. Događalo se da je poneki i eksplodirao ako nije bio dobro zarezan, događalo se da se zapeče i pokoji crvić, ali ništa od toga nije bilo zapreka da ih se jede. Tek skinute sa šporeta, pokrivalo ih se sa kuhinjskom krpom da se malo “dunstaju” radi lakšeg skidanja ljuske, ispod koje bi se zlatio taj mirisni jesenski plod.
Omiljena izreka “kostajna pucanca i mošta rezanca” dočarava nam da se, uz pečene kostajne, rado pio i mošt, koji je već izgubio slatkoću i poprimio odlike mladog vina. Još čujem zvuk otvaranja vratašca na peći i vidim dedine ruke kako trpaju drva, ni previše, ni premalo, taman toliko da se kostajni lijepo ispeku a da ne zagore. U lončeku na stolu je bio mošt, nama djeci zabranjen, odraslima draga pomoć da “potiraju čez požirake suhe kostajne”. Eto, i kostajni su dio nostalgije. Nije isto kupiti ih od uličnog kestenjara, peći ih u tavi ili sjesti blizu peći u kojoj veselo poskakuju plamičci, dok obitelj “pretepa” zgode i nezgode iz svakodnevice.
Za kraj pjesmica koje se većina sjeća iz nižih razreda osnovne:
"Kestenjara, kestenjara, trošna drvena stara. Na uglu ulice moje, trguje kestenjara. Dimi se uvijek i buči - kesteni, pečeni, vrući!"
