U nervoznoj i rastrganoj igri s puno prekida, oslabljeni Mraclin ostao je bez bodova na travnjaku kontra snalažljivije Lonje. Tenzije je k tome – kako među igračima tako i gledateljima na obje strane – neuvjerljivim suđenjem podizao sudac Vukadin, podijelivši čak pet crvenih kartona. U prvom dijelu dvoboja Lonja ostaje već u 6. minuti sa igračem manje u polju, grubim nasrtajem golman Andrijanić nogom zamalo otkida nos napadaču Jurju Cvetniću u akciji u kojoj Cvetnić postiže gol glavom. Odluka o isključenju je neupitna, no poništenje gola i vraćanje akcije na slobodan udarac zasigurno jest. Gosti u 23. minuti dolaze u prednost golom Postružina koju četiri minute kasnije nivelira Ivan Kos. Daleko interesantnije drugo poluvrijeme, već u 50. minuti zbog drugog žutog kartona igru napušta gostujući igrač Bakran. Šok za igrače Mraclina u 53. minuti, kad Vidović malobrojnije goste dovodi u vodstvo. Mraclin lovi poravnanje, utakmica je otvorena, prilike i poluprilike se otvaraju pred oba gola. Nova isključenja na obje strane u 76. minuti. Pred kraj susreta Lonja golom Skupnjaka povećava vodstvo. Bio je to kraj osebujne nedjeljne utakmice na Novoj grabi u kojoj je delegat Zlatko Petrac napisao prilično bogato zapažanje u svoj zapisnik.
MRACLIN – LONJA 1:3
Mraclin. SRC Nova graba. Gledatelja 100.
Sudac: Vukadin (Dugo Selo). Pomoćnici: Rončević i Barkić.
MRACLIN: Dražić, Dolibašić, J. Cvetnić, D. Rus, Škrinjarić, Đurašin, Jurić,
Ćevid, M. Kos, Jurić, Čičak, I. Kos. TRENER: Marko Pancirov.
LONJA: Andrijanić, Vidović, Ivoš, Jerković, Simonović (od 88. Horvatinović),
Sumić, Bakran, Sesar (od 90. Maksimović), Postružin, Skupnjak, Hmelina. TRENER:
Igor Mostarlić.
CRVENI KARTONI: Andrijanić (6 – grubi nasrtaj nogom u glavu na protivničkog
igrača), J. Dolibašić 19 – drugi žuti karton), Bakran (50 – drugi žuti karton),
M. Kos (76 – drugi žuti karton), Hmelina (76 – drugi žuti karton).
Pet članova DVD Mraclin sudjelovalo je na jučerašnjoj združenoj vježbi vatrogasaca naše župe. Vježba je održana u prostoru distributivnog centra u Rakitovcu.
Mladenka Ivona, na radost majke Verice i oca
Vitomira, prošle se subote udala za svoga odabranika Marka. Nakon vjenčanja
u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, svatovi su produžili za
Okuje gdje se u restoranu “Za vašu dušu” oko 150 ljudi zabavilo
do jutarnjih sati.
Ove
subote u Velikoj Gorici, na Betoncu u Cvjetnom naselju u organizaciji Goričana
održana je šesta Humanitarka, a prvi puta sudjelovala je ekipa iz Mraclina.
Humanitarka je posve drugačiji nogometni turnir jer nakon posljednje utakmice
svi se sudionici – igrači, posjetitelji, organizatori – osjećaju kao
pobjednici. Naime, turnir nema nagradni fond, već je cijeli ovaj događaj
humanitarnog karaktera. Svake godine raste broj momčadi koje žele igrati na
turniru, kao i broj posjetitelja, te ono najvažnije, broj prikupljenih
financijskih sredstava svake godine sve je veći. Organizacija je sjajna,
atmosfera prijateljska, dan u godini kada cijela Gorica diše zajedno.
NK Mraclin je prijavio svoju ekipu koja je
nastupila u “šarenom” sastavu. Željeli smo samo odigrati bez pritiska
i podržati ovaj sjajan projekt.
Na
turniru su sudjelovale 32 momčadi, a na kraju smo osvojili sjajno 4 .mjesto. U
prvom kolu pobjedil smo JK Pinky rezultatom 4:2. U drugom kolu ostvarili smo
pobjedu protiv domaćina Goričani – CB Scoth rezultatom 3:0. Tijekom cijele
utakmice momčad Goričana je imala sjajnu podršku navijača, no ipak smo se na
terenu pokazali kao bolja momčad. Četvrtfinale je obilježio golem pljusak
tijekom cijele utakmice koja je igrana sa ekipom CB Passage – VG Danas.
Nakon
1:1 u regularnom dijelu, nakon sedmeraca odnosimo pobjedu i plasman u
polufinale gdje nas je čekala vjerojatno najkvalitetnija momčad turnira,
Keroterm, koji su ga kasnije i osvojili. Bila je to teška utakmica u kojoj je
Keraterm imao više šansi i držao ritam igre, te na kraju slavio 2:1. Ovu
utakmica je obilježila predivna gesta navijača koji su početkom drugog dijela
prekinuli utakmicu, zauzeli cijeli betonac, te zapalili desetke baklji i dimnih
bombi čime su stvorili nezaboravnu atmosferu. Treće mjesto je odlučeno udarcima
sa 7 metara, izgubili smo od ekipe VG Sport caffe 3:2.
Još
jednom velike čestitke organizatorima, Loreni puno sreće u daljnjem liječenju i
vidimo se sljedeće godine.
Dok
sam slagala obiteljske slike pronašla sam i slike vjenčanja, onih novijih, ali
i onih starijih. Među njima i sliku vjenčanja svojih teta (maminih sestrični) Vere
i Zore Katunčove. Fotografija je vrlo zanimljiva jer su se vjenčale na isti
dan, a na njoj mladoženje drže sablje (koje su simbol plemenitaša).
Potaknuta
razmišljanjima o svadbenim običajima upitala sam svoju najstariju unuku:
– „Zlato bakino, hoćemo li uskoro plesati i na tvojoj svadbi? Pripremaš li se ti za odlazak u prošnju?“
– „Čekaj baka, da se nisi ti malo zabunila? Valjda će dečko mene zaprositi!“ – odgovori mi unuka i mudro izbjegne odgovor na moje pitanje.
Ali
nisam se ja zabunila! Nekad je bio običaj u Mraclinu (a mislim i u svim plemenitaškim
obiteljima u Turopolju) da roditelji i najbliža rodbina djevojke idu u prošnju
k mladiću.
Taj
je običaj u svojem stručnom članku „Prošnja u Mraclinu“ lijepo opisala Marija
Cvetnić Kopljar iz Mraclina. U članku slijedi tradicijsku formu i opisuje
inverziju uobičajenih uloga u činu prošnje. Zato je zapisala: „Prošnja se odvijala po ustaljenom redoslijedu.
Nakon pozdrava domaćina i koje kupice vina, roditelji djevojke bi rekli: „Vi
znate zake smo mi došli, kak smo se i dogovorili, došli smo prositi vašega
dečka za našu deklicu.“ Pri tom, snuboki zahtijevaju od momkovih roditelja dio
blaga, zemlje i sl. , a za uzvrat nude isto i daju im pripremljeni novac,
„kaparu“, koji su sa sobom donijeli. Ako se uspiju dogovoriti, što i koliko će koja obitelj dati, zovu momka
i predočuju mu situaciju. On formalno na to pristaje, nakon čega slijedi
veselje, prilikom kojega se puca iz puške, što je znak mještanima da je
dokonček – prošnja uspjela. “
Gospođa
Marija opisuje i neke stvarne događaje i primjere koje su joj ispričali sami
Mraclinci, a na kraju tog stručnog rada kaže: „Vjerujem da će ovaj moj rad potaknuti daljnji interes za proučavanjem
predsvadbenih običaja, poglavito prošnje u Mraclinu. “
Ovaj
je običaj zaista zanimljiv jer je rijedak i u svijetu pa je u meni zaista i
potaknuo „interes za proučavanjem“ –
ZAŠTO je do njega došlo i kako to da se održao stoljećima?
Istraživanjem
literature naišla sam na članak mr. Zdravka Lučića iz Kuča koji je pisao o
„Vojni Turopoljaca“ i lijepo prikazao sudjelovanje Turopoljaca u ratovima
Carevine, tj. Austro-Ugarske Monarhije, u čijem je sastavu stoljećima bila i
Hrvatska.
On
navodi da je hrvatsko plemstvo bilo oslobođeno daća, carina, poreza i sl., ali
je dužno: „…više plemstvo: opremiti
vojnike, konje i banderije…, a niže plemstvo (u koje su spadali Mraclinci):
dužno je sudjelovati u vojni. “
Čak
je bilo navedeno koliko je momaka koje plemićko selo Turopolja dužno poslati u pojedinu vojnu „…da se pod banskom zastavom sabere banska
vojska u Turopolju. “
Turopoljski banderij bio je svečano opremljen konjima, odorama sa mentenom (kaput koji i danas banderiji nose prebačenog preko jednog ramena), sabljama, a pod gutom su, prema narodnom običaju djevojke čvorom vezale crvenu maramu – podgutnicu.
Najčešće
su ju vezale izabraniku svoga srca kao znak ljubavi i sjećanja na njih i na
dom.
Tako
opremljeni Turopoljci su, osim u vojnama, sudjelovali i na drugim događanjima
diljem Europe pa su tako još u 17. st. ušli u službu francuskog kralja Luja
XIV. Kada ih je kralj vidio upitao je dvorjane: „Tko su ovi stasiti momci sa
crvenim maramama?“
„To
su CROATE! “ – odgovorili su mu, a on je naredio da i njemu naprave maramu na
hrvatski način (a la Croate). Po uzoru na kralja i svi ostali su počeli nositi
marame „a la Croate“ – kravate. Zato se smatra da je kravata modni detalj muške
mode koji se proširio cijelim svijetom nazvan po Hrvatima.
Upravo
činjenica da su naši banderiji stoljećima odlazili, što u ratove, što u druge
službe Monarhije, navela me na razmišljanje da su ti odlasci doveli do manjka
momaka u selu pa su djevojke bile u prednosti da biraju, a ne da budu birane.
Osim toga, izabranik je najčešće morao biti baš iz Mraclina. Jako malo
djevojaka udavalo se u druga sela, a i tada je momak morao biti plementaš.
Znalo se dogoditi, iako rijetko, da su se zagledali djevojka ili momak s urbarima, tj.neplementašima (momkom ili djevojkom iz neplemenitih obitelji ili
sela). Tada su se predsvadbeni i svadbeni običaji odvijali prema plementaškim
pravilima.
Predsvadbene
i svadbene običaje jako lijepo je opisao Josip Kovačević iz Buševca u svojoj
knjizi „Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića“. Prema toj su knjizi
KUD-ovi iz Mraclina i Buševca više puta izvodili prikaze svadbenih običaja.
Taj
se opis odnosi na 19. i početak 20. st. To nam daje za pravo da mislimo da je
tako bilo dok su ljudi živjeli u zadrugama, kad je gospodar zadruge bio taj koji je o svemu odlučivao i čija se riječ
morala poštivati.
Međutim,
uvijek je najteže u prijelaznim periodima od starih tradicija na nove. Čak ako
se i propisima uredi novo stanje, u glavama ljudi još uvijek žive stari običaji
koji se moraju poštovati, a sve mimo toga je sramota.
Naime,
1948. god. dekretom je ukinuto plemstvo, doneseni su novi zakoni i propisi po
kojima su svi ljudi ravnopravni, ali trebalo je proći još dosta vremena da to
novo stanje zaživi u svakodnevnom životu.
Zahvaljujući
asanaciji u Mraclinu, blizini željezničke pruge i besplatnom školovanju mnogi
mladi iz Mraclina krenuli su u Zagreb na školovanje vrlo rano (u odnosu na
druga sela). Njihovi roditelji još uvijek su se čvrsto držali običaja s kojima
su živjeli cijeli život, a da nisu ni bili svjesni da time zagorčavaju život
svojoj djeci.
Živo
se sjećam jednog slučaja iz naše obitelji (oko 1950.god.), dvoje mladih
studenata koji su svaki dan zajedno putovali vlakom u Zagreb i na povratku
kući. Tako su se zagledali. Roditelji
djevojke su to doznali pa su, po dobrim starim običajima o prošnji, otac
djevojke i bliski rođak došli u prošnju momkovoj obitelji. Momkov otac tražio
je baš određenu zemlju zvanu Sudica.
Otac djevojke nije bio voljan dati baš tu zemlju, već neku drugu, o kojoj otac momka nije htio ni čuti. Dokonček (prošnja) nije uspio i otac
djevojke je „dovlekel doma loparek“.
Taj se izraz upotrebljavao za odbijenu prošnju jer su odbijeni prosci, umjesto
momkove ruke, dobili loparek (drvenu
lopatu kojom se vadi kruh iz krušne peći).
Za
roditelje je to bila sramota, a cijeli je događaj beskrajno razljutio mlade. Oboje
su otišli iz Mraclina, uzeli životne partnere koji nisu posjedovali ni pedalj
zemlje. Time su htjeli roditeljima pokazati da njima zemlja nije potrebna kao i
da oni neće odlučivati o njihovoj sudbini.
Sličan
stav mladi imaju i danas pa slobodno sami odlučuju o svojim sudbinama, uz malu
pomoć društvenih mreža i aplikacija, bez obzira na to tko će koga zaprositi!
Po
jakom sjevernom vjetru najvjerniji navijači Mraclina gledali su jednosmjernu
utakmicu u kojoj su raspoloženi domaći igrači konstantno prijetili gostujućim
vratima – postigli deset golova, promašili penal te niz zrelih prilika.
MRACLIN:
Culović (od 65. Dražić), Petravić (od 46. A. Dolibašić), Ćevid, Vrdoljak (od
50. Guduraš), Đurašin, Onić, Čičak, Starčević, J. Cvetnić, Jurić, I. Kos.
TRENER: Marko Pancirov.
U
našoj župi danas je bila prva sveta pričest. Novi naraštaj prvopričesnika kroz
ovaj se sakrament još više približio svome Dobrome pastiru, a time i čvršće
urastao u župnu zajednicu. Ljubaznošću kapelana Marka Čolaka prenosimo osnovne
naglaske njegove današnje propovijedi upućene prvopričesnicima, ali i svima
nama.
“-
Ja sam pastir dobri – kaže Isus – Ja poznajem svoje i mene poznaju moje.
Tko je u posljednje vrijeme vidio pastira s njegovim stadom? Ljude koji vode svoje životinje danas rijetko vidimo. Danas se životinje gotovo sve drže na velikim farmama. I tako su farme zamijenile nekadašnje pastire. Tisuće životinja zatvorene u uske kaveze vode se kao brojevi. Mnogi vlasnici se ne zanimaju za pojedinačne životinje jer ovce trebaju donijeti ono bitno, a to je novac. Životinje, a nažalost i ljudi, danas se prosuđuju samo prema svojoj korisnosti, koliko imaju debeli novčanik. Sve više se gleda na sebe, kako bi meni bilo dobro a zaboravljamo na dobro drugoga. I to se onda prenosi na naš zajednički život. A kada postane tako, čim nam postane teško, dolazi vuk, skloni smo pobjeći, sve napustiti samo da spasimo sebe. Kod Isusa je skroz druga priča. Pastir je nekada cijeli dan bio kod svojega stada. On pomaže pri hranjenju, brine se za janje i bolesne životinje. S ljubavlju ih vodi na najsočnije pašnjake. Isus je dobri pastir.
Ako
smo već odavno sve napustili, sve odbacili, ako je i naša crkva prazna, Bog je
još uvijek tu. On ne čeka samo ovdje na nas. On ide za nama. Zamislite: neka
ovca zaluta, padne u kanal i zapne u trnju. Isus ne čeka ni sekunde, ide je
odmah tražiti. Zatim Dobri pastir začuje tiho i tužno blejanje, i unatoč
velikoj vrućini i dalje ju traži. Šikara u kojoj je ovca je trnovita i gotovo
neprohodna, ali Isus ljubi svoju ovcu iznad svega.
Ne
boji se, prolazi kroz šikaru, uzima ovcu na ramena, pere je i povija joj rane.
Pa i kad vukovi napadaju, Dobri pastir ne bježi, Isus ostaje kod svojih ovaca.
(…)
Isus ljubi svakoga od nas toliko da to ne možemo ni zamisliti. To saznanje nam uvijek iznova daje snagu da ne pobjegnemo ako postane teško. Njegova vjernost pomaže nam da i mi svladamo svoje zadaće. „ Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje.“ Trebamo dobre pastire: zdrave obitelji, svećenička i redovnička zvanja. Biti pastir više je od obična posla. Ljubav daje sve i samo ti pastiri su plodni u kraljevstvu Božjem.
Prvopričesnici,
ova djeca, trebaju ljude koji će im s ljubavlju pokazati put. Vi kao župna
zajednica možete postati pastiri ponajviše da za ovu djecu molite. Vaša molitva
će doprinijeti da djeca ne napuste sve odmah nakon velikoga slavlja i da ne
odlutaju u opasnosti. Vaša je molitva pomoć Isusovoj pastirskoj službi.
Draga
dječice, danas nosite bijelu odjeću. Bijela su i vaša srca, jer ste ih očistili
jučer u svetoj ispovijedi. Danas prije nego primite Tijelo Isusovo, ja ću reći
riječi: Evo Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. Janje je mala ovca.
Što znači biti ovca u Isusovom stadu?
Bijela
vuna je za ljude dragocjena. Ona grije naše tijelo. Nije li lijepo za hladne
noći navući vuneni pokrivač te se osjećati ugodno pod toplim i mekanim
pokrivačem. Takav je i Isus prema nama. Jaganjac Božji daruje nam toplinu svoga
srca i svoju dobrotu. S puno ljubavi brine se za one koji traže zaštitu i
sigurnost. Vi kao prvopričesnici u svojoj bijeloj odjeći poput vune trebate
činiti isto što i vazmeni Jaganjac. „Šaljem vas kao janjce među vukove“, kaže
Isus jednom prilikom svojim učenicima. Ne moramo se toga bojati. Ljubavlju
Kristovom mi ćemo kao Gospodinove ovce pobijediti mržnju.
(…)
Događa
se ponekad da se kao ovce u stadu Božjemu nečega moramo odreći. Nekomu je teško
rano ujutro ustati da bi na vrijeme stigao na svetu misu. Ali iz ljubavi prema
Bogu ipak to činimo. Nekima je možda teško dijeliti s drugima, ali jer želimo
pripadati Isusu, ipak nam to uspijeva. Isus nam u pričesti daruje svoje Tijelo
i svoju Krv, on je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.
Kada
danas budete primali svetu pričest, mislite prije svega na to kako je Isus
dobar prema nama, kada nam se tako daje. Snaga te svete hrane daruje nam radost
i ispunjenje u ovom svijetu i vječni život zauvijek kod Boga.