Povijest svijeta isprepletena je utjecajem različitih zaraznih bolesti na ljudsku populaciju. Spoznaja o vlastitoj ili bolesti bliskih ljudi, mijenja psihu svakog čovjeka. Reakcije ljudi prema bolesti su vrlo različite, neki kreću u borbu protiv bolesti, traže pomoć ili utjehu, dok neki padnu u depresiju, drugi utjehu nalaze u molitvi i Božjoj pomoći. Bolest nas potakne na duboko razmišljanje o budućnosti koja je u tom slučaju neizvjesna, remeti planove, korigira ili usporava ciljeve.

             Zbog straha od gubitka zdravlja i nestanka života, bolest i smrt oduvijek su bile čovjekove bitne preokupacije. Strah od bolesti je sigurno jedan od najstarijih strahova, a već je u Svetom pismu opisano da bolesnog čovjeka društvo u potpunosti odbaci i stigmatizira. Velike epidemije što su nekada uzrokovale smrt stotina milijuna ljudi, poput uzročnika velikih boginja, suzbile su se cijepljenjem, a druge poput uzročnika kuge, liječe se antibioticima, dok neke još traju kao što su tuberkuloza, malarija i kolera. Pojava bolesti, poput SARS-a (engl. Severe acute respiratory syndrome) 2002. godina u Kini, ili MERS-a (engl. Middle east respiratory syndrome) u zemljama Bliskog Istoka 2012. godine te ebole u zapadnoj Africi 2014., i mnoge druge u početku pobude pažnju stručnjaka i medija, ali mnogo manje svih nas. Iz jednog razloga, a to je još uvijek jako daleko od nas, a osobito nas koji pripadamo ovom zapadnom dijelu svijeta.

            Bolest predstavlja novost te mnogi detalji nisu poznati što pojačava osobni doživljaj opasnosti. Panika predstavlja intenzivan, odnosno jak doživljaj straha, a strah može biti reakcija na stvarnu prijetnju ili pretpostavljenu prijetnju, koju očekujemo i percipiramo na temelju naše osobne procjene ili doživljaja rizika. Strah i tjeskoba, a s tim u vezi i naše ponašanje, često nije odraz stvarnog rizika utemeljenog na epidemiološkim podacima već odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti.

            Takva je situacija bila i s pojavom koronavirusne bolesti (COVID-19, engl. coronavirus disease 2019) uzrokovana novim koronavirusom nazvanim SARS-CoV-2 u Kini krajem 2019. godine. I tada je  navedena pojava bolesti zaokupila pažnju stručnjaka, medija, ali kad su se početkom 2020. godine pojavili prvi slučajevi u Europi, a zatim krajem veljače i u Hrvatskoj, došlo je do panike i straha među ljudima od moguće zaraze. Dolazi do stvaranja zaliha hrane i raznih kućnih i općih potrepština, napada na strance, a osobito na one koji dolaze iz žarišta bolesti u strahu da nas ne zaraze.  U ovom članku želim ukratko prikazati koliki su utjecaj imale najopasnije zarazne bolesti, koliku su bol, patnju, strah i smrtnost nanosile ljudima tijekom povijesti. Tema je posebno aktualna sada u jeku pandemije uzrokovane koronavirusom (SARS-Cov-2) najveće epidemije 21. stoljeća, gdje većina ljudi u nas i svijetu živi u strahu od COVID-19.

Bolest i strah

            Bolest (lat. morbus – zlo, bolest, nemoć, nezdravost, bolesno stanje organizma) je određeni poremećaj s prepoznatljivim simptomima i znakovima, bilo kao tjelesna anomalija ili oštećenje funkcije, može zahvatiti cijelo tijelo ili samo dio, a uzrok može ili ne mora biti poznat. Za bolest kažu da je promjena čitavog tijela na gore.

            Strah uz radost, ljutnju i žalost spada u najvažnije emocije tzv. “primarne emocije”. Svi ljudi, više ili manje, u svim razdobljima života doživljavaju navedene emocije. Smatra se da je strah jedan od najstarijih afekata koji pripada instinktu zaštite od opasnosti kao prvobitna biološka alarmantna reakcija. Mnogi citati nam o tome govore, poput: Čovjek je “biće koje se plaši” i ” bez straha ni jedna vrsta ne bi preživjela, strah je u nama i prati nas čitavog našeg postojanja”. Strah isto tako sprječava da maksimalno iskoristimo sve svoje sposobnosti, može ih prigušiti. Ili kako Ivo Andrić kaže: “strah nam koči pamet i vezuje ruke”. Jean Paul Sartre navodi: “Svi se ljudi plaše. Svi. Onaj koji se ne plaši nije normalan, to nema nikakve veze s hrabrošću”. Potrebno se suočiti sa strahom, pogledati mu u oči, ublažiti tjeskobu i sve negativne posljedice koje strah uzrokuje u čovjeku.

            Zarazne bolesti su oduvijek pobuđivale najveću pažnju zbog masovnosti pojave, velike smrtnosti među oboljelima i dalekosežnih posljedica koje su prouzročile. Čovjek je bolest prepoznavao kao slabost i nemoć tijela. Prikazane su jednostavnim opisima i uopćenim simptomima tako je vrlo često teško odrediti o kojoj se bolesti radi. Ugrožavale su zdravlje, a one opasne i život, osobito ako su se pojavljivale kao epidemije. Velike epidemije su tijekom prošlosti odlučivale o sudbini pojedinih naroda, slabile su snagu moćnih i velikih vojski, prouzročile su glad i bijedu. O epidemijama zaraznih bolesti pišu liječnici, povjesničari i različiti kroničari, pa se iz njihovih zapažanja može saznati o patnjama čovječanstva kroz povijest. Već su stari kulturni narodi upoznali mnoge strahote zaraznih bolesti. Bolest, njihov nastanak i širenje u skladu su sa medicinskim shvaćanjima toga vremena. Uglavnom postanak epidemija smatraju nadnaravnim uzrokom, a kasnije Božjom kaznom.

Velike boginje

            Velike boginje spadaju u najsmrtonosnije i najstrašnije virusne bolesti s kojima se suočilo čovječanstvo tijekom povijesti. Samo tijekom XX. stoljeća epidemije boginja prouzročile su smrt od 300 do 500 milijuna ljudi. Smatra se da su tijekom posljednjih tisuću godina odgovorne za smrt 10% ljudi širom svijeta. U Kini je već u X. stoljeću vršena prva zaštita od boginja upuhivanjem u nos praha sasušenih krasti skinutih s bolesnika oboljelih od boginja. Kasnije su se primjenjivali postupci variolizacije pa sve do cijepljenja virusom kravljih boginja koje je prvi primijenio Edward Jenner 1796. godine, a nakon toga je cijepljenje bio postupak koji se primjenjivao u cijelom svijetu.

            Polovicom XX. stoljeća boginje su bile znatno proširene u svijetu i endemske u mnogim zemljama, a tada je još uvijek obolijevalo od 10 do 15 milijuna ljudi širom svijeta, a umiralo je oko dva milijuna. Svjetska zdravstvena organizacija je 1967. donijela Program za suzbijanje velikih boginja. U sljedećih deset godina uz primjenu cijepljenja, posljednji slučaj velikih boginja zabilježen je 1977. godine u Somaliji, a 1980. godine SZO je proglasila svijet slobodnim od boginja. Boginje su prva i za sada jedina bolest na svijetu koju su ljudi suzbili cijepljenjem i drugim javno zdravstvenim mjerama. Velike boginje su usmrtile više ljudi na svijetu nego svi ratovi tijekom povijesti. Najveća epidemija velikih boginja u Europi nakon Drugog svjetskog rata bila je 1972. godine u bivšoj Jugoslaviji. Epidemija se dogodila u razdoblju intenzivne kampanje u suzbijanju boginja u svijetu. Tijekom dva mjeseca oboljelo je 175 osoba, a 35 (20%) ih je umrlo. Virus variole je u Jugoslaviju prenio hodočasnik iz Kosova koji je još s 24 hodočasnika posjetio Meku i Medinu, vraćali  su se autobusom preko Iraka, posjećujući derviška mjesta oko Basre i Bagdada gdje je bilo oboljelih od boginja i gdje su se po svemu sudeći zarazili. Pribjeglo se masovnom cijepljenju te je broj procijepljenih prema broju oboljelih bio otprilike pet puta veći nego u ijednoj prijašnjoj epidemiji variole, a pritom je potrošeno 18 milijuna doza cjepiva.

Španjolska gripa

            Pandemija gripe iz 1918. godine je jedna od paradigmi noćne more koja se pojavljuje kad se spominju smrtonosne zarazne bolesti. Španjolska gripa je po svemu sudeći bila najveća prirodna katastrofa početkom XX. stoljeća. Službene procjene smrtnosti koje je gripa uzrokovala stalno rastu, jer istraživači i dalje pronalaze podatke u zemljama u razvoju i udaljenim mjestima. Nakon pandemije španjolske gripe 1919. godine, smatralo se da umrlo oko 21,5 milijuna ljudi, novije studije pokazale su da je prouzročila smrt od 50 pa čak do 100 milijuna ljudi, a procjenjuje se da je jedna trećina tadašnje svjetske populacije ili oko 500 milijuna ljudi bilo zaraženo i imalo klinički vidljive znakove bolesti. Zato španjolsku gripu i nazivaju “majkom svih pandemija”. Ni jedna pošast, ni jedan rat, ni jedno razdoblje gladi u ljudskoj povijesti nije nikada prije usmrtila toliko ljudi u tako kratkom razdoblju. Pandemija španjolske gripe iz 1918. godine je najveći globalni demografski potres koji je svijet ikada doživio. Pandemija španjolske gripe iz 1918. bila je toliko smrtonosna, i kada bi se španjolska gripa pojavila danas i usmrti isti postotak američkog stanovništva, umrlo bi više od 1,5 milijuna amerikanaca. Ubila bi više ljudi u jednoj godini nego što ih svake godine umre od srčanih bolesti, raka, moždanog udara, kroničnih plućnih bolesti, AIDS-a i Alzheimerove bolesti. Epidemija je utjecala na tijek povijesti, ubijajući više amerikanaca u jednoj godini nego što ih je umrlo u bitkama u Prvom i Drugom svjetskom, Korejskom i Vijetnamskom ratu. Španjolska gripa može se smatrati “povijesnom” nezgodom i okrutnom posljedicom velikog rata.

            Kuga, malarija i pjegavi tifus

            Kuga je jedna od najopasnijih bakterijskih bolesti. Smatra se da dugo prati ljudski rod, opisivana je još od antičkih vremena. U Svetom pismu za sve nevolje koje čovjek doživljavao, glad i kuga, sve je to bila kazna za grešnike. Kuga je bila sinonim za bolest, nesreću i patnju, od kuge se umiralo u strašnim mukama, bila je jedno od prokletstava. Epidemija kuge obilježila je čitavo razdoblje kasnog srednjeg i dio ranog srednjeg vijeka. Učinak kuge postaje značajan za povijest čovječanstva. Kroničar navodi da “kuga nije poštedjela ni jedno mjesto, gdje boravi čovjek, ni otoka ni špilje, niti gorskog vrha…”. Uzročnik se održava među populacijom divljih glodavaca, vektor je štakorska buha, koja uzročnika širi među glodavcima. Kuga je odavno nestala iz Europe, ali je i dalje tinja u žarištima diljem svijeta poput Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike. Kuga se ne može iskorijeniti jer je široko rasprostranjena u prirodnim rezervoarima. Pokazuje se u mnogim slučajevima da je ona re-emergentna bolest, koja se nakon mnogo godina ponovno javlja te dalje predstavlja prijetnju javnom zdravstvu mnogih zemalja.

            Malariju su nazivali kraljicom bolesti, poznata je od pamtivijeka. Zauzima jedinstveno mjesto u povijesnim analima. Neki smatraju da je u mnogome zaslužna i za propast rimskoga carstva. Tijekom povijesti njene žrtve su bili prinčevi, kraljevi i veliki osvajači, a samo je tijekom XX. stoljeća uzrokovala smrt između 150 i 300 milijuna ljudi. Drevni spisi i različiti artefakti svjedoče o dugoj vladavini malarije. U svojoj knjizi o malariji Chloupek (1939.) opisuje malariju poput najvećeg carstva na svijetu, a takvo malarično carstvo je za čovjeka carstvo tuge i nevolje. Spominje područja Makedonije gdje je službovao nakon Prvog svjetskog rata, gdje je malarija endemska. U tim selima ljudi su sivi kao i njihove kuće, žutosivi kao ispržena zemlja. Ako im pogledate u oči, ogledalo duše, onda je ta duša jedna teška patnja.

            Izgradnja Panamskog kanala bila je jedinstven primjer kako bolest može kočiti ljudski napredak. Panamski kanal je bio jedan od najvećih, najambicioznijih i najznačajnijih inženjerskih projekata u modernoj povijesti. Isto tako bio je i jedan od najsmrtonosnijih poduhvata na svijetu. Radovi su nakon nekoliko godina obustavljeni zbog visoke smrtnosti radnika na tome projektu. Smatra se da je više od 27 000 ljudi umrlo od bolesti i posljedica, a glavni uzrok je bila malarija. Raširenost malarije ovisi o raširenosti vektora, komarca iz roda Anopheles. Čak oko 70 vrsta komaraca toga roda ima sposobnost prenošenja uzročnika malarije. Kinin je imao važnu ulogu u liječenju različitih groznica i malarije tijekom kolonijalnih osvajanja, i štitio je bijelce koji su se suočavali s tropskim bolestima, te je na taj način utjecao na ratne ishode tijekom povijesti. Nakon više od stoljeća od identifikacije parazita uzročnika malarije i više od pola stoljeća nakon pronalaska učinkovitih lijekova i insekticida protiv komaraca, od malarije još uvijek obolijeva 228 milijuna ljudi u različitim dijelovima svijeta, a  405 000 ih umire, osobito u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Malarija je peti uzrok smrti u svijetu (WHO, 2020.). U mnogim krajevima svijeta malarija je i dalje “kraljica bolesti”, a njezino “carstvo” i dalje traje.

            Pjegavi (epidemijski) tifus uzrokuje Rickettsia prowazekii koju prenosi prtena uš koja se inficira sišući krv bolesnika u stadiju rikecijemije.  Odigrao je ključnu ulogu tijekom ratova u Europi između XV. i XX. stoljeća. Najveća poznata epidemija pjegavog tifusa pratila je Napoleonovu vojsku tijekom vojne invazije na Rusiju. Smatra se da je više od 500 000 vojnika umrlo od hladnog vremena i zaraznih bolesti, a jedna od najznačajnijih je bila pjegavi tifus. U knjizi Augusta Hirsha iz 1883. godine napisano je: “Povijest tifusa je zapisana kao tamna stranica svjetske priče, koji je čovječanstvo posjećivao tijekom ratova, bijede, patnje i boli svake vrste…”. Pjegavi tifus se pojavljivao i u izbjegličkim logorima u Burundiju 1997. godine s više tisuća oboljelih, što nas opominje da se može pojaviti kao jedna od katastrofalnih posljedica sloma društvenog sustava.

Lepra i tuberkuloza

            Dvije važne i nezaobilazne bolesti uzrokovane mikobakterijama su tuberkuloza i lepra. Tuberkuloza i lepra pratitelji su ljudskoga roda od prapovijesti pa sve do danas. Mnoge ljudske sudbine bile su povezane s tuberkulozom, ona je oduvijek bila neizostavni dio života zajednice. Nigdje u drevnim zapisima ne postoji zapis njezina početka, ali kroz povijest uvijek je bila prisutna. Tamo gdje su druge epidemije trajale tjednima ili mjesecima, epidemija tuberkuloze trajala bi stoljeće ili dulje. Tuberkuloza je polako i tiho, puzajući ulazila u domove milijuna ljudi, jednom stigla i nikada ponovo otišla. Pogađala je veliki broj ljudi, a vrlo često su to bila djeca i mladi ljudi, na početku svog života, što je imalo široki društveni utjecaj. U XIX. stoljeću se činilo kao da svi umiru od tuberkuloze. Tuberkuloza je postala popularna pojava, prvo kao romantično otkupljenje, a zatim kao odraz društvenih zala. Brojne životne sudbine bile su povezane s tuberkulozom, posvećena su joj djela kroz opise likova ili kroz bolest samog umjetnika. Mnogi pjesnici i slikari umrli su mladi od tuberkuloze, a iza sebe su ostavili veliki opus. Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije danas u svijetu od tuberkuloze još uvijek umire milijun i pol ljudi, a oboli ih oko deset  milijuna (WHO, 2020.).

            Lepra je jedna od najstarijih i najstrašnijih bolesti od koje obolijevaju ljudi. Bila je sinonim za stigmatizaciju i diskriminiciju zbog velikih deformacija na tijelu. Od davnina je poznata kao “smrt prije smrti”. Usprkos terapiji, i dalje je endemska u nekim zemljama. Godišnje se dijagnosticira 200 000 novooboljelih od lepre. Prema podacima SZO u 2015. godini lepra je prijavljena u 136 zemalja svijeta, a na svijetu ima oko četiri milijuna ljudi s invaliditetom prouzročenim leprom. Dugo se smatralo da je lepra samo bolest čovjeka, ali dokazano je da su prirodni rezervoari lepre devetokolutni pasanci u SAD- u i Južnoj Americi.

Sifilis

            Sifilis je stalni i neželjeni suputnik čovječanstva već više od 400 godina. Od prve pojave sifilis je bila stigmatizirana, sramotna bolest. Utjecao je na živote milijuna ljudi u svim društvenim slojevima. Mnoge poznate osobe, različiti umjetnici, pisci, skladatelji i velike povijesne ličnosti bile su zaražene sifilisom. Sifilis nije birao razinu socijalno, društvenog i gospodarskog statusa, od njega su obolijevali svi. Sifilis je bolest sa sto lica i veliki imitator. Ovaj stari neprijatelj čovječanstva za kojeg se nakon otkrića penicilina smatralo da je na rubu poraza, opet iznenađuje te se vraća i dalje pobuđuje pažnju čovječanstva. U posljednjih 30 godina, zbog homoseksualnih navika, zlouporabe droga i HIV infekcije, broj zaraženih je ponovno u porastu, što predstavlja problem javnog zdravstva.

            Kolera

            Smatra se da je suvremena povijest kolere započela 1817. godine kada su se pojavile eksplozivne epidemije kolere u regiji Bengal uz područje rijeke Ganges u Indijskom potkontinentu, gdje je bolest endemična. To je bila prva od sedam do danas zabilježenih pandemija kolere koje su pogodile skoro cijeli svijet i uzrokovale milijune smrtnih slučajeva. Epidemije različitih bolesti su tijekom XIX. stoljeća bile vrlo česte, a naročito teško je bilo za vrijeme kolere, koja je uzrokovala vrlo visoku smrtnost. Broj umrlih je izazivao veliku paniku, a poseban strah i nevjerica potaknuti su simptomima koji su ljudsko tijelo pretvorili u olupinu, što je ovu bolest učinilo strašnom pošasti od koje su se ljudi užasavali (Ipšić, 2010.). Izbijanje kolere uzrokuje ljudsku patnju, paniku, narušavanje društvene i gospodarske strukture te razvoj zajednice gdje god se pojave. Prirodne katastrofe poput tsunamija, potresa i ratova znatno povećavaju rizik epidemija s visokim stopama smrtnosti.

COVID-19

            U prosincu 2019. godine u velikom prometnom centru u Wuhanu, glavnom gradu provincije Hubei u Kini, počeli su pojavljivati bolesnici s teškom pneumonijom nepoznatog uzroka. Većina bolesnika imala je zajedničku poveznicu, a to je da su svi bili izloženi morskoj plodovima na lokalnoj tržnicu u Huananu. Kina je 31. prosinca 2019. godine obavijestila Svjetsku zdravstvenu organizaciju o izbijanju bolesti, a 1. siječnja tržnica hrane je zatvorena. Već 7. siječnja 2020., virus je identificiran kao koronavirus koji je više od 95% bio istovjetan s koronavirusom šišmiša i više od 70% je imao sličnosti s virusom SARS CoV. Broj oboljelih počeo se eksponencijalno povećavati. Prvi smrtni slučaj prijavljen je 11. siječnja 2020.. Masovna migracija kineza tijekom kineske nove godine pojačala je epidemiju. Zabilježeni su slučajevi u drugim pokrajinama Kine, a zatim i u drugim zemljama azijskog kontinenta (Tajland, Japan, Južna Koreja). Do 23. siječnja 2020., 11 milijuna stanovnika Wuhana stavljeno je u izolaciju uz velika ograničenja izlaska i ulaska.

            Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), 30. siječnja 2020., službeno je proglasila epidemiju s COVID-19 od javnog značenja i od međunarodnog interesa. Pojava akutne respiratorne bolesti uzrokovana novim koronavirusom (SARS-CoV-2), a nakon SARS-CoV 2002. i MERS-CoV 2012., godine, to je pojava i treće visoko patogene i velike epidemije koranavirusa u ljudsku populaciju u 21. stoljeću. U 99 bolesnika s pneumonijom iz Wuhana, u svih je dokazan virus SARS-CoV-2. Njih 49 (49%) bilo je izloženo morskoj hrani na tržnici u Huananu, a 50 (51%) ih je imalo kronične bolesti. U opisu kliničkih znakova većina bolesnika (83%) je imalo vrućinu, kašalj 82%, kratkoću daha 31%, bol u mišićima 11%, zbunjenost 9%, glavobolju 8%, grlobolju 5%, bol u prsima 2%, proljev 2% i povraćanje u 1%  bolesnika. Bilateralnu upalu pluća pokazalo je 75% bolesnika, 17% bolesnika razvilo je akutni respiratorni distresni sindrom, a u 11% bolesnika stanje se u kratkom vremenu pogoršalo i rezultiralo je smrću od zatajenja više organa. Prosječna starost bolesnika bila je 55,5 godina, 67 su bili muškarci i 32 žene.

             Tijekom siječnja i veljače 2020. bolest se počela pojavljivati u Europi i drugim dijelovima svijeta. U mladića koji je bio na utakmici u Milanu, 26. veljače 2020. dokazan je koronavirus, što je prvi dokazani slučaj bolesti u Hrvatskoj, a 11. ožujka 2020. ministar zdravstva u Republici Hrvatskoj proglašava epidemiju.

Umjesto zaključka  (gdje smo bili u XX. stoljeću, a gdje smo danas)

            Vidljivo je da su kroz čitavu povijest zarazne bolesti imale znatan utjecaj na razvoj i prosperitet čovječanstva. Neke bolesti su u razvijenim zemljama suzbijene ili su pod kontrolom, dok u nerazvijenim one i dalje opstaju i od njih obolijevaju milijuni ljudi. Krajem XIX. stoljeću otkriveni su gotovo svi važni uzročnici najvažnijih bakterijskih bolesti, njihov uzgoj i identifikacija. Razvijena su različita cjepiva u kontroli i suzbijanju bolesti kao i različite mjere za kontrolu i prevenciju najvažnijih bolesti. Polovicom XX. stoljeće otkriveni su kemoterapeutici i antibiotici. Moglo se reći da su riješeni gotovo svi praktični problemi u suzbijanju i kontroli zaraznih bolesti koje su se do tada pojavljivale. Međutim, uspjelo se iskorijeniti velike boginje, a rezultati su razočaravajući u borbi protiv starih povijesnih bolesti poput malarije, kolere ili tuberkuloze koji i dalje predstavljaju problem u većem dijelu nerazvijenog svijeta. Tako da se često ne govori o iskorjenjivanju već samo o nadziranju endemskih bolesti.

            Nakon što je primijećena pojava emergentnih i re-emergentnih bolesti Institut za medicinu Nacionalnog vijeća za istraživanje SAD, 1991. godine imenuje devetnaesteročlano multidisciplinarno povjerenstvo za proučavanja pojave novih uzročnika koju su prijetnja zdravlju nacije. Emergentne zarazne bolesti su bolesti koje se po prvi puta pojavljuju u nekoj populaciji, a re-emergentne su one koje se nakon određenog razdoblja ponovno pojavljuju na nekom prostoru gdje su ranije već bile eradicirane. Njihovo izvješće iz 1992., godine imalo je naslov: “Nove zaraze – mikrobna prijetnja zdravlju SAD“. U cijeloj raspravi došlo se do zaključka da postoji šest različitih čimbenika kojima se može objasniti pojava emergentnih ili re-emergentnih zaraznih bolesti. Ti čimbenici su: ljudska demografija i ponašanje, tehnologija i industrija, gospodarski razvoj i korištenje zemljišta, međunarodna putovanja i trgovina, adaptacija i promjena mikroorganizama te slom mjera javnog zdravstva. Emergentne zarazne bolesti predstavljaju značajan teret globalnom gospodarstvu i javnom zdravstvu. Između 1940. i 2004. godine pojavile su se 334 emergentne zarazne bolesti u svijetu. Najviša incidencija je bila 1980-tih godina, istodobno s pojavom HIV pandemije. Dominiraju zoonoze (60,3%), a većina zoonoza (71,8%) potječe od divljih životinja. Navodi se da su u 54,3% slučajeva uzročnici bile bakterije i rikecije, u 25,4% uzrok su bili virusi, u 10,7% protozoe, u 6,3% gljivice i u 3,3% helminti. Vektorskim bolestima pripada 22,8%, a u posljednjim desetljećima čak 28,8% bolesti.

            Početkom XX. stoljeća, 1918. godine virus španjolske gripe harao je svijetom. Različiti, vrlo slični i promijenjeni virusi ptičje gripe (H5N1), virus pandemijske (nove) gripe A (H1N1) ili neki drugi tipovi poput H7N9 i danas također unose strah, nemir i smrt u pojedine dijelove svijeta. Godine 1977. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je da su pobijeđene velike boginje, virusna bolest koja je tijekom povijesti prouzročila najveći broj smrtnih slučajeva. Samo nekoliko godina kasnije, tijekom 1980.-tih, pojavio se novi virus, virus HIV-a (engl.  Human immunodeficency virus) koji uzrokuje AIDS-a (engl. AIDS- Aquired immunodeficiency syndrome) koji je svojom pojavom i posljedicama opet prestrašio svijet. To je sindrom stečenog nedostatka imunosti, što dovodi do stanja oslabljene imunosti, a posljedica je pojava različitih bolesti što se u zdravih ljudi ne bi pojavile. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu je 2018. godine živjelo s AIDS-om 37,9 milijuna ljudi, 1,7 milijuna je novootkriveno, a 770 000 umro je od posljedica bolesti (HZJZ, 2019.). U SAD-u u regiji Four Corners pojavila se 1993. godine bolest slična gripi. U oboljelih se razvila teška upala pluća i došlo je do smrti. Virus je u početku nazvan Sin Nombre (SNV) (španj. bezimeni), a kasnije je identificiran hantavirus, a prirodni rezervoar virusa je miš (Peromyscus maniculatus). Bolest je rijetka, ali vrlo ozbiljna i često smrtonosna (čak do 66,7%). Infekcija hendra virusom je rijetka zoonoza koja uzrokuje tešku i često smrtonosnu bolest kod inficiranih konja i ljudi. Virus je prvi puta opisan 1994. godine u Hendri predgrađu Brisbanea u Australiji. Razboljela se kobila sa simptomima sličnim gripi, a od iste bolesti oboljela su dva čovjeka, a umro je vlasnik konja od zatajenja pluća i bubrega. U Australiji je opisano više desetaka slučajeva u konja i ljudi. Rezervoari virusa su šišmiši. U Maleziji je 1997. godine identificiran encefalitis i respiratorne bolesti u svinja. Ubrzo nakon toga radnici koji su radili na farmi počeli su se razbolijevati od encefalitisa. Tijekom dvogodišnjeg razdoblja bilo je nekoliko stotina slučajeva bolesti u ljudi s više od 100 smrtnih slučajeva. Iz mozga pacijenta koji je umro izdvojen je nipah virus. Radilo se o paramyxovirusu sličnih karakteristika kao i hendra virus, a rezervoar je pronađen u šišmišima iz roda Pteropus koji se hrane voćem. Virus Zapadnog Nila poznat je još od 1937. godine kada je izdvojen iz krvi žene u području Zapadnog Nila u Ugandi. Godine 1996. godine zabilježene su infekcije u Europi, a 1999. i u SAD-u. Infekcija virusom Zapadnog Nila tipična je zoonoza koju prenose vektori. Većinom prolazi asimptomatski (u 80% slučajeva), u 20% zaraženih infekcija se očituje kao nespecifična febrilna bolest, a u manje od 1% bolesnika javlja se neuroinvazivna bolest koja se očituje meningitisom i encefalitisom. Različite vrste ptica primarni su domaćini i rezervoari virusa, a glavni vektori su komarci.

            Početkom XXI. stoljeća, 2003. godine pojavila se u Aziji ptičja gripa uzrokovana podtipom virusa A/H5N1. Tijekom 2009. godine u svijetu se pojavila tzv. svinjska gripa uzrokovana H1N1 virusom gripe. Bolest se počela širiti s čovjeka na čovjeka pa je tako poprimila pandemijski potencijal. Prije 17  godina (2002.) u Kini se pojavio SARS , teška virusna respiratorna bolest koja može uzrokovati smrtnost i do 15% oboljelih ljudi. Godine 2012. u Saudijskoj Arabiji pojavila se nova globalna prijetnja, bolest nazvana MERS, koja uzrokuje tešku respiratornu bolest. Iako je većina pacijenata geografski povezana s arapskim poluotokom, MERS je otkriven i u drugim dijelovima svijeta. Domaćini virusa su deve, a dokazan je i interhumani prijenos. Na Srednjem istoku smrtnost je iznosila čak 25,9%, odnosno 20,4% u Južnoj Koreji. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije od 2012. do danas bolest je dokazana u 27 zemalja svijeta. Tijekom 2013. godine svijet je uzbunila pojava strašne virusne bolesti ebole koja se pojavila u zapadnoj Africi. Ugroženi su bili milijuni ljudi, a oboljelo ih je više tisuća. Bolest je zoonoza, a virus je dokazan u gorila, čimpanzi, voćnih šišmiša i antilopa.

            Povijesno gledano zarazne bolesti imale su duboki utjecaj na ljudsku populaciju, uključujući njezinu evoluciju i razvoj. Pojava bolesti nije jednostavna pojava, ona je dinamična, većina novih bolesti nije uzrokovano novim uzročnicima već su oni uglavnom poznati, ali se pojavljuju ponovno u drugačijim okolnostima, na drugi način, a mnoge bolesti promijenile svoju sliku i utjecaj. Javlja se sve veći broj potencijalno patogenih (oportunističkih) mikroorganizama. Lakše se prepoznaju i identificiraju zbog novih i vrlo osjetljivih tehnika kojima se dokazuju. Čovjekove aktivnosti pomažu pojavi bolesti, a različiti društveni, gospodarski, politički, klimatski, tehnološki i okolišni čimbenici mogu utjecati i oblikovati njezinu pojavu. Spoznaja da se zarazne bolesti u potpunosti mogu pobijediti, posljednjih je godina pokolebana pojavom emergentnih i re-emergentnih bolesti. Unatoč napretku medicine, znanstvenici još uvijek ne nalaze trajna rješenje u nekim područjima svijeta za dugo nam poznate bolesti poput malarije, tuberkuloze ili kolere. Spektar zaraznih bolesti se širi, a problemi infekcija prisutni su u svim aspektima medicine, sve je složenije, a izazovi sve zahtjevniji.

            Jasno je da na početku novog tisućljeća zarazne bolest predstavljaju veliku i stalnu prijetnju današnjem društvu. Još su uvijek jedan od najvećih ubojica u svijetu, otprilike oko 15 milijuna ljudi i danas umire zbog zaraznih bolesti. U čovjeku je veliki, možda čak i najveći strah od bolesti. Nobelovac Ivo Andrić je rekao: “Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.” Jer svi se boje bolesti, ali kod ove i mnogih bolesti ranije uvijek najčešće nastradaju bespomoćni, siromašni. Bolesti, glad i bijeda uvijek su pratili siromaštvo. Kako to da još i danas 10 milijuna ljudi oboljeva od tuberkuloze, a 1,5 milijun ih umire? (WHO, 2020.). Istraživači su procijenili da svake godine u svijetu  ima od 1,3 do 4 milijuna slučajeva kolere i od 21 000 do 143 000 smrtnih slučajeva, a većina (80%) se može liječiti samo rehidracijskom otopinom. Samo osiguravanje sigurne, zdrave i pitke vode te sanitarnih uvjeta umnogome rješava pitanje ove povijesne bolesti. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2018., malarija je dokazana u 228 milijuna ljudi diljem svijeta, a 405 000 ih je umrlo (WHO, 2020.). Međutim treba pogledati u kojim se zemljama pojavljuje. Zato i pažnja zapadnog svijeta nije usmjerena na te probleme.

            Pandemija s COVID-19 zahvatila je cijeli svijet i svijet je na koljenima. Ponavlja se fraza: “Svijet više nikada neće biti isti”. Ne mimoilazi ni one bogate i svjetski važne države ni državnike, poput britanskog premijera Johnsona, princa Charlesa, ili supruge kanadskog premijera Justina Trudeaue te mnoge druge poznate i važne osobe. A taj strah svakako postaje veći i opravdaniji kada i Svjetska zdravstvena organizacija napominje da je čovječanstvo u ozbiljnoj i strašnoj opasnosti od velike pandemije koja nam danas prijeti od COVID-19.  Brojni analitičari i eksperti diljem svijeta ovih dana govore o urušavanju zdravstvenog sustava, gospodarstva, naftne industrije, svjetskog BDP-a, burzi, ali malo tko ističe da je na djelu možda generalna proba za buduće urušavanje istrošenog i destruktivnog modela koji pokazuje svoje limite. Nije riječ, kako bi htjeli razni katastrofičari i proroci apokalipse, o kraju svijeta, već o kraju jednog svijeta, svijeta neoliberalne hiperglobalizacije, utopijske vjere u vječnu i sretnu globalizaciju i neprestani rast, koji pokazuje svoju definitivnu povijesnu istrošenost. I kako jedan hrvatski glumac Goran Bogdan u jednom hrvatskom dnevnom listu kaže: “Virus je dosta komunistički. Svima isto bez obzira na rasu, spol, religiju i status”.

 akademik Željko Cvetnić

Napomena: Zbog opsežnosti literatura u ovome tekstu nije navedena, dostupna je kod autora.