Naš bivši kapelan vlč. Marko Čolak dojavio nam je o zanimljivoj “on line” pobožnosti koja se sprema u njegovoj sadašnjoj župi, Župi blaženoga Ivana Merza u zagrebačkom naselju Špansko. Radi se o e-devetnici, kao pripravi za blagdan bl. Merza, koja će trajati od 1. do 10. svibnja, a o kojoj više informacija možemo pronaći na župnim stranicama.
Ivan Merz, rođen je krajem XIX. stoljeća u Banjoj Luci, u mješanoj katoličko-židovskoj obitelji. Odrastao u dobrostojećem liberalnom okruženju, aktivni sportaš i glazbenik, s mnogo intelektualnih i umjetničkih interesa, Merz se u gimnaziji, pod vodstvom svoga profesora, i jednog od naših prvih teoretičara književnosti, dr. Ljubomira Marakovića, sve više okreće vjeri. Za vrijeme studija u Beču, potom i kao vojnik u Prvom svjetskom ratu, Merz produbljuje svoj odnos prema katoličanstvu, a za dvogodišnjeg boravka u Parizu formira se kao “istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja” kako ga je prilikom posjeta Hrvatskoj nazvao papa Ivan Pavao II. Merz umire mlad, sa samo 32 godine, ali već na glasu po svom asketskom životu i zauzetosti za vjerska i crkvena pitanja. Papa Ivan Pavao II beatificirao ga je na misi za svoga apostolskog posjeta Banjoj Luci 2003. godine. Tijelo mu počiva u bazilici u Palmotićevoj, a Crkva ga slavi 10. svibnja.
NK Mraclin je u subotu 8. veljače 2020. u prepunom Društvenom domu bio održao izbornu skupštinu koju su posjetili mnogi dragi gosti, kao i članovi društva. Veliki planovi, pozitivna atmosfera na svakom koraku, želja za radom, sve su to karakteristike koje su obilježavala početak ove godine u NK Mraclin. Sve naznake su ukazivale da je pred klubom povijesna godina, jedna od onih koja će se dugo pamtiti.
No, čini se da će ova godina na kraju ipak biti dugo pamćena, ali po teškim životnim trenucima diljem svijeta, pa tako i u Lijepoj našoj. Nogomet je pao u drugi plan, a najviše preokupacije posvećujemo zdravlju. Kada je naše slobodno vrijeme ili način života u pitanju, nama sportašima je sport način života. Je li nogomet pao u drugi plan ili barem tako mislimo!? Često nam je to prvo na pameti svakoga dana, nedostaju nam nedjeljnje jutarnje kave na kojima razgovaramo o taktici za popodnevnu utakmicu, nedostaje nam sama utakmica, slavlje i veselje, ponekad i tuga, druženje s prijateljima uz osvježavajuće piće, gastro nakon utakmice, povici prema igračima, ponekad i sucima, ono što nas vodi u tjednu nakon utakmice – pozitivna atmosfera nakon pobjede, priprema za novu utakmicu i čekanje da nam stigne novi vikend kako bi ponovno proživljavali isto. Ponekad čujemo da smo previše povezani sa klubom, našom tradicijom, svime onime što ovaj klub nosi… ponekad to i sami sebi opovrgavamo, no sada vidimo koja je prava istina. Jednostavno, „NK Mraclin sastavni je dio naših života ma što god mi mislili o tome“.
Proljetni nastavak seniorskog prvenstva tek je počeo, a već je završio. Mlađe selekcije nisu ni krenule. Prva proljetna utakmica donijela je derbi na Buni gdje je bilo stotinjak naših navijača. Prije prvenstva stotinjak ljudi kupilo je klupske trenirke, navijačke šalove i kape. Bili smo spremni, no morali smo stati. Odgođene su sve nogometne, ali i druge sportske aktivnosti i pred nama je bila samo jedna opcija, a to je staviti sve u mirovanje. Ono što smo mislili da je nemoguće, na čudan i tužan način se dogodilo.
Točno prije dolaska korone na zgradi Nove grabe zahvaljujući Gradu Velika Gorica zamijenjena je nova stolarija i dovršeno grijanje. Prije potpune obustave svih aktivnosti našom inicijativom i zahvaljujući velikom broju navijača obojani su zidovi svlačionica i hodnika, te postavljen stiropol na stražnjoj strani zgrade. Od tada, većina toga je stalo. Nismo u mogućnosti raditi ono što volimo i želimo, pomoći našem klubu kako bi i mi uživali, a uživamo kada nas je što više zajedno. No, kako bi pomogli klubu, morali smo se prilagoditi. Ne smiju sve aktivnosti stati, dva terena je potrebno održavati, baš kao i naše prostorije održavati čistima. No, to nije bilo sve. Veliki broj ljudi se javljao kako bi pomogao i nešto obavio za klub samostalno. Dogodile su se najteže odluke naše Uprave, odbiti ruku pomoći od osoba koje žele pomoći. Unatoč tome, tijekom vremena uspijeli smo uhodati planove, organizirati dozvoljen broj ljudi na propisanoj udaljenosti kako bi učinili potrebne infrastrukturne radove. Ispred svih golova navežena je nova zemlja i posijana trava kako bi dodatno usavršili naše terene. I kada se činilo da su naše brige oko igrališta Nove i Stare grabe samo navodnjavanje i košnja trave, na terenu Nove grabe pojavile su se velike rupe zbog aktivnosti koje su se događale u podzemlju. Teren Nove grabe poznat je diljem županije, pa i šire po svojoj kvaliteti koja je sada dovedena u pitanje. Pred Upravom je stavljen težak zadatak, obnova terena, ali sa sanacijom se krenulo odmah, bez oklijevanja. Naručeno je nekoliko kamiona zemlje kojima je bilo potrebno popuniti rupe. Nekoliko članova uprave i prijatelja kluba kroz tri dana uspijeli su u svom naumu, te na kvalitetan način sanirali Novu Grabu. Nakon toga na navedena područja posijana je nova trava, a započeto je i navodnjavanje terena. Uz GPP tribinu izgrađena ja mala kućica koja će se koristiti za različite potrebe.
Nadamo se da će ovaj virus što prije popustiti kako bi nastavili naše radove. Potrebno je obojiti prostoriju za druženje u Novoj grabi, završiti čišćenje raslinja oko oba terena, te krenuti u renovaciju sobe Upravnog odbora.
Kada će se sve vratiti u normalu? I kako će sve nakon toga izgledati? Pitanja su to na koja nemamo odgovor… ono što znamo da će nam u budućnosti sigurno biti teže! Većinu stanovništva vjerojatno očekuju veće brige u životu, financije pojedinaca će biti poljuljane, tako će vjerojatno biti i sa javnom upravom i poduzećima koja potpomažu naše djelovanje. Ove godine očekivali smo velike infrastrukturne projekte: zamjenu krovišta Stare grabe i renovaciju betonskog igrališta. Da li će doći do realizacije tih projekta?! Vjerojatno teško… hoćemo li moći koristiti sredstva od natječaja koje propisuju Grad Velika Gorica, Zagrebačke županije i poduzeća?! Iskreno, teško…. hoćemo li moći organizirati naše malonogometne turnire i druge aktivnosti koje smo namjeravali?! Iskreno, teško…. što nam zapravo preostaje?! Najvažnije je zadržati zdravlje, krenuti dalje, držati se odvojeno, ali zajedno, pomogati jedni drugima i na kraju jednoga dana ponovno uživati u aktivnostima NK Mraclin koje će nam pomoći u svakodnevnom životu i prevladavanju razno-raznih problema. Kada će to biti?! Teško je to reći, no nadamo se da ćemo naše nogometaše gledati na jesen u novim epizodama, u novim pobjedama i zajedničkim trenucima. Zašto tek na jesen? Realno, amaterska prvenstva se iz mnogo razloga vjerojatno neće nastaviti. Velika šteta jer se od naših seniora očekivao nastavak sjajnih jesenskih igara, a za Prvi maj i veliki derbi sa susjedima iz Vukovine. Osvajanje prvog mjesta bio je naš veliki cilj ove sezone, no čini se da ga nećemo stići dohvatiti jer će prvenstvo biti prekinuto nakon tek odigranih pola utakmica. Što će se događati sa statusima klubova pitanje je, no s obzirom na sve ono što smo radili u ovoj sezoni, plasman u Jedinstvenu županijsku ligu bio bi zaslužen, no pitanje je da li će se dogoditi. Ova situacija zasigurno najteže pada našim najmlađima. Oni koji nogomet vole najviše, neprestano misle na njega, oni koji spavaju u trenirkama NK Mraclin i u krevet stavljaju loptu, oni kojima preostaje samo jedno, trenirati u svome dvorištu i tisuću puta dnevno pitati svoje roditelje „kada ćemo na nogomet!?“. Trenutno, to je još jedno pitanje na koje njihovi roditelji nemaju odgovor!
NK Mraclin je prošloga tjedna krenuo s akcijom „NK Mraclin against corona“. Radi se o hvalevrijednoj akciji u kojoj članovi i prijatelji kluba financijski potpomažu djelovanje kluba u ovo teško razdoblje korone, baš kao i u njegovoj pripremi za vremena koja će doći nakon korone. U ovoj akciji trenutno sudjeluje nekoliko desetaka navijača, a u svega tjedan dana prikupljeno je nekoliko tisuća kuna. Ono što nas veseli je da se ova akcija prenosi s osobe na osobu i svakoga dana joj se pridružuje sve više pojedinaca. Akcija se planira nastaviti i u budućnosti kroz mjesečne priloge svih dobročinitelja. Ovim putem pozivamo sve zainteresirane da se pridruže i pomognu.
Ono što jedva čekamo je početak treninga, puna igrališta, razdragana gledališta, navijački huk i pjesma navijača „Graba nam je opet puna, Mraclin šampion!!!“.
Naš suradnik Stjepan Galeković Benov upozorio je na jednu zanimljivu obljetnicu. Naime, na današnji dan, 24. travnja 1905. godine, sletio je kraj našeg sela balon s tročlanom posadom. Balon nazvan Turul (prema grabljivici iz mađarske mitologije) predhodne, jurjevske večeri, postavljen je na današnjem Mažurancu, a zanimanje građana za uzlet bilo je toliko da su se, usprkos noćnih ura, “zrakoplovci” – časnik Johann Mannsbach, tvorničar Bothe i naš prvi automobilist Ferdo Budicki – jedva probili do svoga balona. Opis leta prenosimo sa stranica Muzeja automobila “Ferdinand Budicki”:
“U 2 sata i 30 minuta balon se napokon digao. Zrakoplovci su letjeli prema Šestinama i Gračanima, ali ih je zračna struja više puta bacala nad Zagreb i Sljeme, tako da su oplovili cijelu zagrebačku okolicu. Vjetar ih je odnio na jug i zatim oslabio pa su aeronauti cijelu noć lebdjeli iznad Velike Gorice. To je trajalo do šest sati, kad Bothe s visine od 2 000 m ispusti hrvatsku trobojnicu. Nju je našao i donio željeznički nadstražar, koji je imao noćnu službu u Velikoj Gorici, i za to je bio nagrađen. Balon se na nebeskome svodu zadržao sve do izlaska Sunca, a tada su letači zaključili da zbog vrlo slabe zračne struje više neće moći ploviti. S još dosta punim zrakoplovom spustili su se stoga u 7 sati pokraj Mraclina u Turopolju. Pri slijetanju je bilo manjih problema kada su Mannsbach i Bothe iskočili iz košare, a olakšani se balon s Budickim ponovno vinuo u zrak, ali je nakraju sve sretno prošlo.”
Kakva je to atrakcija bila za Mraclin, možemo samo nagađati. Bila bi i danas, ali zbog blizine zračne luke (s kojom je selo Pleso očito preuzelo mraclinsku slavu) baloni više ne lete tim koridorom. A da se radilo o atrakciji i za Zagreb svjedoči činjenica da je tri desetljeća poslije, dakle 1935., spomen na “rijetki športski dogadjaj” obilježen i u časopisu Svijet, jednom od najboljih hrvatskih magazina, pravom internetu svoga vremena. Fotografije snimljene prilikom dolaska Turula sasvim sigurno spadaju među najstarije snimljene u Mraclinu, ali onih koji bi mogli prepoznati nekoga od mještana već davno nema…
Jedan dvobroj časopisa Kaj iz proljeća 1974. godine u svojoj arhivi pronašao je Ratko Galeković. Za nas iznimno važno izdanje časopisa jer je u cijelosti posvećeno turopoljskim temama, ponešto od toga naravno i Mraclinu. Od svoga prvog broja 1968. pa do danas Kaj se bavi cjelovitom jezičnom, umjetničkom i kulturno-povijesnom podlogom kajkavskoga područja, kako onim manje poznatim činjenicama iz povijesti i suvremenosti kajkavskih krajeva tako i onima koje već predstavljaju trajnu vrijednost matične hrvatske kulture.
Za ovu priliku izdvajamo tekst “Idu ljeta v Mraclinu” koji je nastao kroz razgovor glavnog urednika časopisa Stjepana Draganića s petero Mraclinaca: Anđelom Lovreković, Janom i Stjepanom Galekovićem, Matijom Kovačićem te Ljudevitom Kundićem. Oni razgovaraju o mraclinskoj prošlosti i sadašnjosti, a neke se teme, sukladno tadašnjim uredničkim pravilima, za svaki slučaj zaobilaze. Više o časopisu na FB stranicama Kaja.
Iako su postojali veliki planovi za organizaciju jurjevskih spelancija, ove će godine to u Mraclinu izostati. Prošlogodišnje paljenje jurjevskoga krijesa privuklo je velik broj Mraclinaca i gostiju na mraclinski Šabarić. Domaćin priredbe i jedan od obnovitelja ove tradicije bio je Stjepan pl. Čunčić, a poetski putopis Leonarda Bakse Čečija “Kajkavski putešestvium” izveli su nam zagrebački glumci Andrea Baković i Goran Grgić te Drago pl. Katulić. Glavni zabavljač večeri bio je glumac i pjevač Mirko Švenda Žiga uz pratnju mraclinskih tamburaša.
U privitku donosimo nekoliko fotografija te dvije video-snimke s prošlogodišnjeg Jurjeva – nastup najmlađe skupine Dučeca u pratnji voditeljice Doriane Crnić Vlahovac te mraclinske tamburaše s pjesmom „Turopolje moje drago“.
Još jednom pozivamo naše mještane da, uz velike mjere opreza, zapale male krijesove u svojim dvorištima i na taj način obilježe ovaj stari turopoljski običaj te nam pošalju svoje fotografije.
U poplavi lošijih evo i jedne dobre vijesti: idućeg tjedna počinju radovi na aglomeraciji u Mraclinu. Kreće se iz dva pravca – od Okuja i od trafostanice. Vijeće mjesnog odbora Mraclin upozorava da će zbog toga doći do privremenih promjena u regulaciji prometa u Mraclinu (rješenje je u privitku), pa moli mještane da imaju razumijevanja. Obzirom na to koliko čekamo na početak radova, vjerujemo da nam povremena suženja prometnica neće pokvariti raspoloženje. Ujedno, VMO napominje da će prometnice sve vrijeme biti prohodne barem u jednom traku.
“Pisan Vuzem prošel, zelen vuzem došel, iz zelene gore, v ovo ravno polje, darujte ga, darujte, Đuru zelenoga…” Tako se prije sto godina pjevalo po Turopolju, a najpopularniji pjevač jurjevskih popjevaka bio je Juraj Agustić, poznati mraclinski šaljivđija, koji bi za Jurjevo, u pratnji stotinjak djece, išao od hiže do hiže, po cijeloj fari, da svima podijeli svoj “blagoslov”.
O tome u časopisu za sakralnu glazbu “Sveta Cecilija” 1921. godine piše Franjo pl. Lučić, a našem prijatelju Stipi Biliću, knjižničaru i književniku, zahvaljujemo na pronalasku ovoga dragocjenog dokumenta. Prilog s tekstovima jurjevskih pjesama i notnim zapisima donosimo u privitku, uz jednu napomenu: iako Lučić navodi da tekstovi nemaju osobitog sadržaja ni međusobne veze, kasniji radovi naših proučavatelja baštine, osobito onih koji su se – poput znamenitog Radoslava Katičića – bavili poganskim ostatcima u našem kršćanskom kalendaru, dokazali su duboke veze i korijene turopoljske jurjevske tradicije sa starim slavenskim kultom plodnosti. Na kraju, spomenimo i to da časopis “Sveta Cecilija” izlazi i danas.
Mraclinčice u jednakim nošnjama koje nisu odobrene za I. smotru folklora u Zagrebu (iz arhiva Božice Krznarić)
Još prije početka proljeća, kad smo malo uživali u suncu, nakon nedjeljnog ručka upitala me unuka Eva:
– Baka, budemo li i ove godine išli u Šabarić gledati veliki ogen za Jurjevo?
– Ako bude ovako lijepo vrijeme budemo, ali moram vam ispričati kako se nekad obilježavalo Jurjevo u Mraclinu…
„Prešel je prešel pisani Vuzem,
došel je došel Juraj zeleni,
iz zelene gore u to ravno polje,
darujte ga, darujte, Juru zelenoga.
Nije Juro svaki dan, već u ljetu jedan dan,
darujte ga, darujte, Juru zelenoga… “
Iz jednog od sela Vukomeričkih gorica, došli su u ravno Turopolje dvije djevojčice i dječak koji su obilazili selo i pjevali ovu pjesmu. Djevojčice su nosile košaru u koju su stavljale jaja koja bi dobili, a dječak je nosio naramak zelenih grančica. Po jednu grančicu dao bi domaćici nakon otpjevane pjesme. Tu bi granu domaćica zataknula između drvenih greda u črdaku uz izgovaranje molitve: „Da nam Bog podari zdravlja za cijelu obitelj, za blago u štali i za zdrav urod na poljima.“
Na odlasku djevojčice su zahvalile pjevajući:
„Fala vam, fala, vi dobri ljudi,
mi vam zafalimo, Bog vam naplati
i zeleni Juraj – kirales “
Kompletirane nošnje odobrene za I. smotru folklora u Zagrebu (iz arhiva Božice Krznarić)
Jurjevo se u raznim krajevima obilježavalo na razne načine, a u Turopolju su se lijepi jurjevski običaji najdulje zadržali u Donjoj Lomnici i Lukavcu. Kada je 1966. god. u Mraclinu obnovljen rad KUD-a „Ivan Goran Kovačić“ (današnji „Dučec“) poziv za prvi javni nastup dobili smo iz Donje Lomnice gdje su oni obnovili običaj paljenja Jurjevskog krijesa. Planirali su da će u subotu 23. travnja 1966. paliti krijes u Donjoj Lomnici, u nedjelju 24. travnja trebao se održati folklorni program ispred Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici.
Nažalost cijeli tjedan prije Jurjeva i na samo Jurjevo padala je kiša pa je cijeli program otkazan. Zdušno smo se pripremali za taj nastup i uvježbali jurjevsku pjesmu „Japo, mamo, ote gledet Juru zelenoga!“ koju je uglazbio Franjo pl. Lučić i turopoljske plesove (drmeše, dučec, Staro sito i Lepa Mara kolo vodi). Odlučili smo te subote, na Jurjevo pozvati novoizabranog predsjednika općine Velike Gorice Juraja Križanića. Probe smo održavali u tada jedinoj potpuno uređenoj prostoriji, na katu novog Društvenog doma koju su nam na korištenje velikodušno prepustili naši vatrogasci. Tom malom gestom htjeli smo zahvaliti predsjedniku Križaniću jer nam je nakon obnove društva dodijelio poticajna sredstva za rad.
Mi smo tim sredstvima nabavili opanke za folklornu grupu i za tamburaški sastav „Cicibane“ kako bismo mogli nastupiti na I. smotri folklora u Zagrebu u srpnju 1966. god. Bili smo sretni što se odazvao našem pozivu sa svojim suradnicima i time nam dao do znanja da podržava naš rad. Kao predsjednica KUD-a pozdravila sam ga riječima: „Večeras imam ugodnu dužnost da u našoj sredini pozdravim druga predsjednika Juraja Križanića i ostale goste… Kod vas smo naišli na razumijevanje i zato vam hvala!… Ovo je naš prvi nastup. Uvježbali smo jednu jurjevsku pjesmu te pjesme i plesove Turopolja, a naš prvi gost ste Vi, druže predsjedniče! Zato neka Vas ovaj naš nastup na Vaš imendan podsjeća na ugodno provedeno vrijeme među nama u Mraclinu…“
Unuk Lovro me upitao:
– Ali, baka, zakaj vam je to bilo tako važno?
– Danas to ne izgleda ništa posebno, ali u ono doba, ’66. godine, čestitati imendan drugu Juraju bila je velika i hrabra gesta. Vjerojatno se ne bi mogla dogoditi nigdje nego u Mraclinu! Bilo nam je važno i zato što ranije vlasti u Velikoj Gorici nisu baš podržavale KUD u Mraclinu, kao i ništa drugo, jer Mraclin nije bio „boračko mjesto“. Te smo večeri nastupili u nošnjama koje su tkale same članice bivšeg društva u Opčinskoj hiži gdje su bila postavljena četiri tkalačka stana. Radilo se prema jednom originalnom uzorku i sve su nošnje bile jednake. Upravo zato nisu bile odobrene za nastup na I. smotri folklora u Zagrebu. Do lipnja smo iskompletirali nove nošnjepa smo ipak bili kompletni i spremni za I. smotru u Zagrebu.
Lijepi jurjevski običaji obnovljeni su i u Lukavcu gdje se ispred zidina starog grada Lukavca pali jurjevski krijes i izvode stare jurjevske pjesme i običaji što je s vremenom postala prava turistička atrakcija.
– Baka, ja sam prošle godine bio u parku Franje Tuđmana u Gorici. I tamo je bio veliki jurjevski krijes – veli Lovro.
– Da, da, i u Mraclinu se pali veliki jurjevski kres u Šabariću. Mali Dučecovci nam pjevaju i plešu, a naši tamburaši sviraju. Uprizorena je i pogodba gospodara sa čredarom o čuvanju krava i svinja za tu godinu, a sve završi za bogatim mraclinskim stolom. Spelancija je dobro posjećena pa mislim da naši mještani vole druženje i opuštanje uz lijepe stare običaje.
Ovaj razgovor vodila sam s unucima u drugom mjesecu ove godine, kada je bilo lijepo i sunčano vrijeme. Ali s proljećem se sve poremetilo, najprije je padala tuča, pogodio nas je najjači potres u zadnjih 140 godina, zatim je padao snijeg i nekoliko puta mraz, a najveća nepogoda prisilila nas je da se držimo svojih domova i otkažemo sva događanja i poslove. Zbog COVID-a 19 cijeli je svijet doslovno stao! Prisjećanje i dijeljenje ovakvih lijepih uspomena pomaže nam prebroditi izolaciju i uljepšava nam ove dane kako bismo ostali dobre volje, raspoloženi i dobrog duševnog (a time i tjelesnog) zdravlja. Ostajte zdravi!
Reload document 
Open in new tab 
