Kup NSZŽ: Mraclin – Sutla-Laduč 2:1

Foto: Nedjeljko Babić

Foto-galerija: Nedjeljko Babić

SUTLA-ZAPIS

Vladimir Rogan, guitar & vocal

Da nema slike mislili bi da zvuk stiže negdje iz delte Mississippija. Nah, nah, baby, ta se bluzica ipak svira na obalama Obdine. Poslušajte Vladimira Rogana u nekoliko evergrinskih izvedbi upravo objavljenih na njegovom YT kanalu, a obožavatelji(ca)ma zahvaljujemo na promptnoj dojavi.

Obiteljska berba grožđa

Berba nekad (foto arhiva Božice Krznarić)

Neki dan su nas posjetili naši unuci i već s vrata upitali: „Deda, deda, kad idemo u berbu u tvoj vinograd? “
Mi se jako veselimo berbi jer se tada okupi cijela obitelj i prijatelji i to nam je jedan od najljepših dana u godini. Zadržali smo tradiciju obiteljskog okupljanja koju je još nekada u „Franekovom trsju“ njegovao tetak Lacko.
Sam odlazak u vinograd nekad je bio pravi pothvat. Tetak se dizao rano da nahrani i napoji konje, a i mi smo se već oko 6 sati skupljali oko kola jer nam je trebalo dva sata da polako, po blatnjavom putu dođemo do Branetine iza Šiljakovine.

Slika 1: trsje na Branetini (foto Božica Krznarić)


Kad smo išli tamo, s praznim bačvama na kolima, bilo je lako. Problem je nastajao na povratku kada su bačve bile pune, a niz „veliki“ brijeg konji su teško zadržavali kola pa su muški morali zavirati kotače da ne krenu prebrzo.
Čim smo došli pred klet, izgrađenu 1900. godine od hrastovih planki, teta nam je dala stucke (velike glinene posude) pa smo išli do izvora po vodu. Izvor je bio u tako lijepom romantičnom okruženju. Čista, bistra, hladna voda teče ispod brijega, a sjenovite grane nadvile su se nad vodom oko koje je svježa zelena mahovina. Kažu da izvor nikada nije presušio.
Voda nam je trebala za piće, pranje i najvažnije – za juhu. Do našeg dolaska s vodom teta je već naložila vatru u peći i onda je stavila kuhati kokoš. Tamo se kuhao i krumpir, a pohana piletina i gibanice pripremile su se još doma, dan ranije.
Dobili smo kante, košare i nožiće i ušli u vinograd u berbu grožđa. Slobodno smo jeli grožđe, ali morali smo pobrati svaku bobicu koja bi pala na zemlju. Berba nije dugo trajala jer je nas bilo puno, a vinograd nije velik. Bilo je važno da je obitelj na okupu. U to vrijeme u berbu su dolazile i tetkove dvije sestre. Inače su živjele u samostanu kao časne sestre pa im nije bilo jednostavno izlaziti iz samostana, no za berbu su uvijek uspjele doći jer im je to bila prilika da provedu dan s obitelji. Nama djeci je pak bila zanimljiva njihova odjeća. U ono doba, osim dugačkih crnih haljina, na glavi su imale velika bijela štirkana oglavlja koja su kod nas izazivala znatiželju – kako se to slaže i što se nalazi ispod? U čudu smo gledali kako one sa svom tom opremom spretno beru grožđe, hodaju po brijegu, pričaju s nama, šale se, jedu… Mi smo mislili da će one tako opremljene samo mirno sjediti.

Slika 2: sestre Cvetnić (foto arhiva Branke Kos)


Ovu tradiciju obiteljskog okupljanja i druženja nastavio je i moj bratić Dragec Franekov, a kad više nije mogao obrađivati trsje rekao je dedi Marku:
– Vidim da ti voliš ovo naše druženje. Ja bum otišel na Goricu i tebi bum prepisal svoj del trsja jer ja više namrem delati.
– Hvala ti, ali ja ne znam obrađivati vinograd!
– Buš nafčil!

I nafčil je! Nafčil je tako dobro da vinograd izgleda ljepše nego ikada iako to zahtjeva puno truda i rada. No nije tu stao, osim dobrog vinogradara postao je i dobar podrumar što je potvrđeno i na natjecanjima.

Osim za berbu obitelj i prijatelji se uz vino okupljaju i za Vincekovo i Martinje.
Danas autima, po asfaltiranoj cesti do kleti stignemo za 15 minuta, ali neki su običaji zadržani do danas. Neki se pak razlikuju… Po vodu više na moramo ići na izvor. Sada na pipi imamo izvorsku vodu koju je od izvora do kleti sproveo susjed. I danas berači dobiju kante i škare, ali ne kuhamo juhu nego pripremamo pravi turopoljski specijalitet – kotlovinu. Nakon berbe ne žurimo se doma. Djeca se igraju, uživamo u ranojesenskom suncu, na svježem zraku. Uz finu hranu, piće, smjeh i pjesmu vrijeme prođe brzo, a berba svima ostaje u lijepom sjećanju.

Slika 4: stari drveni lajti (foto Božica Krznarić)

Fertun plave boje

Davnih godina, kad sam još bila mala curica, moja baka i ja smo imale povremenu inventuru njenih narodnih nošnji. Za mene je to svaki put bio novi događaj. Iako sam napamet znala sadržaj njezine škrinje, ljubav s kojom mi je to pokazivala i divljenje s kojim sam ja to promatrala, neopisivo je. Gotovo pobožno ih je vadila iz škrinje, koja je bila pod ključem, onim velikim, prekrivenim patinom minulih vremena i vraćala nazad do neke nove izložbe. 

Jedan fertun mi je bio posebno drag. Onaj sa plavom svilom. Njega sam najradije nosila na nastupima, dok sam još aktivno plesala. Onda je došla ’91. Baka i deda su otišli u roku šest mjeseci, a čardak su naselili izbjeglice s Banije. Godinama su ostali i čuvali sve što su zatekli. Ne znamo u kojem trenutku, da li kod prodaje kuće ili prije, neke smo fertune donijeli doma. Ali ne i plavu svilu.  

Sve ove godine mučilo nas je gdje je završio. Raspitivali smo se na svim mogućim adresama. Pretražili svaki kutak, ali fertun je nestao. Prije nekoliko dana, u jednom je razgovoru opet postavljeno pitanje nestalog fertuna. I konačno – bingo. Dobra duša si je dala truda i pronašla ga. I vratila. Nije ni znala da je tražen. Da je bilo koji drugi izgubljen, ne bi mi bilo toliko žao kao za ovaj. Za njega me vežu brojne uspomene, a i bakino obećanje da ću ga ja naslijediti.

Fertun se vratio kući.

Vjenčali se Jelena Galeković i Krunoslav Juvan

U subotu, 19. rujna 2020. godine, bračne zavjete razmijenili su Jelena Galeković i Krunoslav Juvan. Vjenčanje se održalo u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, dok je svadbeno slavlje u odličnoj atmosferi nastavljeno na imanju obitelji Galeković.

Uredništvo portala želi mladencima puno sreće, ljubavi, zdravlja, radosti i veselja u njihovom zajedničkom životu. Sretno!

Idemo v trsje

Tekst i foto: Jasna Čunović

Vani je bila mrkla noć. To jutro ustali smo ranije nego inače, išli smo v trsje brati grozdje. Pripreme su trajale više dana: trebalo je počistiti podrum, oprati lajte, pripremiti brente, greštvalke, servisirati zaprežna kola i bolje uhraniti konje. Sivka i Riđa imale su poseban režim prehrane. Brašno – kak se govorilo za jelo – stavilo se u veliku košaru. Tu je bila pečena guska, makovnjača, suhi sir, šunka, crna salama (tirolska), domaći kruh, obavezno šljivovica i lanjsko vino. Svega ko na Božić! 

Jutra su bila hladna i maglovita, trebalo se toplo obući. Vožnja zaprežnim kolima trajala je oko dva sata, a ponekad je magla bila tako gusta da je vidljivost bila vrlo slaba – čuo se samo topot konja i zvonjava zvonaca koji su bili konjima oko vrata. Prolazila je zaprega za zapregom, puna veselih berača iz cijele naše okolice. Kad smo stigli do Male Bune svatko je krenuo prema svom odredištu. Mi smo išli prema Šiljakovini.

Kad smo stigli na odredište pred početak berbe popilo se rakije za bolje raspoloženje i veći radni elan. Tuduma je bilo u enormnim količinama, berbi nikad kraja, ali ni veselju, pogotovo kad su maligani počeli djelovati. Tad je krenula i pjesma “Kopa cura vinograd”. Orilo se po svim bregima. Oko podneva je bio objed. Nismo jeli u kleti već vani na travi. Mama je prostrla stolnjake i izvadila sadržaj iz košare. To jelo imalo je poseban okus i miris. Nakon objeda i malog predaha nastavilo se s berbom.

Kući je trebalo krenuti prije mraka i spustiti se niz šiljakovečki brijeg s dvije bačve pune grožđa. Tim više što glave nisu bile trijezne. Sjećam se da su kola “zavirali” (kočili) i tako, mic po mic, dok se nisu spustila u podnožje brijega. Svi su tad odahnuli, jer je sve prošlo bez posljedica. Do kuće se pjevalo jer je berba bila dobra, a vinčeka za okrepu uvijek je bilo, dok ne dočekamo novo.

Fotografije uz tekst su iz davne 1966. godine.

Juniori slavili u gostima kod Turopoljca

TUROPOLJAC KUČE – MRACLIN 3-4

Odigrali su juniori Mraclina izvrsno prvi dio susreta. Bilo je tu prelijepih poteza koji su izmamili pljesak zadovoljne publike. Svoje najbolje izdanje u dresu Mraclina odigrao je D. Šafranić, koji je u prvih trideset minuta susreta tri puta zatresao mrežu domaćina. Bilo je tu još nekoliko 

prigoda za goste iz Mraclina, ali su neprecizni bili L. Kos i I. Lučan. Krenulo je drugo poluvrijeme utakmice, a na terenu kao da su bili samo domaćini, koji preokreću susret i s tri pogotka izjednačuju rezultat. Sve je upućivalo da će ovaj susret završiti bez pobjednika, ali s tim se nije slagao I. Lučan koji je sa dvadesetak metara snažnim i preciznim udarcem savladao nemoćnog golmana Turopoljca.

Ovom pobjedom juniori Mraclina zasjeli su na vrh prvenstvene ljestvice ispred susjeda iz Vukovine. Moramo spomenuti da se u idućem kolu sastaju upravo ove dvije ekipe. Susret se igra u Mraclinu 20. rujna 2020., a početak susreta je u 17 sati. 

STRIJELCI: Šafranić 3, Lučan

MRACLIN: Pavlović, Vuković( od 46. Tandarić), Đuretić, Gotić, Tkalec, Kos, Dadović, Lučan( od 75 Đuran), Golubić, Kološa, Šafranić.

TRENER: Krunoslav KOS- KIĆO

Odvoz ambalaže zaštitnih sredstava

Izvor: www.agroklub.com

Upravni odjel za poljoprivredu i ruralni razvoj Grada Velika Gorica javlja kako će se 21. rujna sakupljati ambalažni otpad sredstava za zaštitu bilja, i to ispred ureda Hrvatsko-poljoprivredne-šumarske savjetodavne službe na adresi Stara cesta 14 u Vukovini od 8 do 10 sati, te od 10.30 do 12 sati u prostorijama DVD-a Odranski Obrež. Potpuna informacija u privitku.

sakupljanje-prazne-ambalaze-VG-2020