Ratko CvetniÄ
Jedna od najoÄekivanijih knjiga posljednjih godina, barem otkako se saznalo da nagraÄivani i hvaljeni autor āKratkog izletaā Ratko CvetniÄ doista piÅ”e novi roman, osobno me nakon Äitanja dovela u popriliÄnu nedoumicu o konaÄnoj ocjeni. Autor najbolje proze koja je ispisana o Domovinskom ratu bez (pre)velikog odmaka, nakon dvanaest godina pauze kad se veÄ Äinilo kako su u pravu bili oni koji su naglaÅ”avali da su se u sluÄaju āKratkog izletaā jednostavno posložile zvijezde i da je rijeÄ o autoru koji Äe ostati samo na tom naslovu, objavio je opsežan roman na 550 stranica kojem su glavna tema ā osamdesete.
U jeku raznoraznih nostalgiÄnih prisjeÄanja na (bolju) proÅ”lost i osamdesete kao doba procvata glazbene, novinske i ine kulturnjaÄke scene, CvetniÄev āPolusanā dolazi gotovo kao pljuska prevladavajuÄem miÅ”ljenju o tome kako je to izgledalo dok nas je nosio novi val, a vjetrovi rata polako i sigurno pronalazili svoj put do cilja.
Glavni lik CvetniÄevog romana, Vjeko ModriÄ, nezavrÅ”eni je student prava kojeg sva ta opÄa mjesta osamdesetih u kolektivnom pamÄenju jedne generacije uopÄe ne diraju. Ili diraju, ali je prema njima popriliÄno kritiÄan. Kao naglaÅ”eni individualac, ironiÄan prema svijetu oko sebe, njegovo prolaženje kroz mjesece (po kojima je strukturiran roman) kasnih osamdesetih kretanje je nepravocrtnom linijom koju obilježavaju povremeni poslovi i otkazi istih, povrÅ”na veza s djevojkom Brankom, obiteljski odnosi meÄu kojima se izdvaja onaj s bratiÄem Hrvojem kao svojevrsnim antipodom u smislu kategorija aktivnosti i pasivnosti i bjegovi u Branjevinu gdje povremeno uzima zraka za dalje.
Sve su te postaje poticaj za promiÅ”ljanja, koja u romanu funkcioniraju na razini mikroeseja, a roman je premrežen Å”arolikom galerijom likova u kojoj najveÄu porciju ironije dobivaju partijski aparatÄici i žbirovi, karijeristi, netalentirani književnici ovjenÄani slavom nagrade 7 sekretara SKOJ-a, ali i tzv. āobiÄni ljudiā pomireni sa svijetom oko sebe.
BratiÄ Hrvoje, s kojim je Vjeko Äitavog života, osobito nakon oÄeve smrti, izuzetno blizak, nakon odlaska u JNA u Sinkovac, svojim krijumÄarenim i necenzuriranim pismima iz vojska otvara znakovitu i vrlo implicitnu politiÄku dionicu romana u kojoj se Äitaju sve prepoznatljiviji znakovi militarizacije i neizbježnog rata, kao i priprema za stvaranje neovisne Hrvatske. Hrvoje Äe u trenutku kada se u Zagrebu (i romanu) ponovo pojavi Marko Veselica i masa drugih emigranata i povratnika, a Martin Å pegelj zapoÄne s pripremama oko naoružavanja i obrane, odigrati i vrlo aktivnu ulogu dubokog infiltriranja u strukturu JNA, kako bi kad doÄe pravo vrijeme postao ānaÅ” Äovjek na terenuā.
Vjeko je pripadnik tihog graÄanskog zagrebaÄkog miljea kojim kolaju priÄa o 71-oj, koji odlazi na mise i dio je je velike gradske povorke na Cvjetnicu, no i prema tome je obiteljskom backgroundu itekako ironiÄan i distanciran, baÅ” kao i prema svim pojavama i mijenama socijalizma s āljudskim licemā i sve najglaÅ”enijoj nacionalnoj osvjeÅ”tenosti s druge strane. Vjeko u svojim tumaranjima Zagrebom āvon obenā promatra āliberalne budalaÅ”tineā, quorumaÅ”e, poletovce, āduhanski putā, ali i buduÄe poduzetnike, uÅ”togljene katoliÄke intelektualce i sve ga to dovodi do stanja depresije i želje da se bavi pisanjem bez recepata i bez povlaÄivanja glavnoj struji.
āPolusanā je roman graÄen od digresija, mnoÅ”tva samostalnih epizoda, Å”ume likova i stalne težnje za gestom pojaÅ”njavanja (i u zagradama), Äak i dvostrukog poentiranja napisanog. Jasno je vidljivo kako se na osamdesete gleda iz pozicije svega onoga Å”to se dogaÄalo poslije, pa metoda ānaknadne pametiā podosta izmjenjuje sliku i detektira onodobne pojave iz pozicije odmaka od dvadesetak godina, Äime je zapravo propuÅ”tena Å”ansa generacijskog romana u pravom, autentiÄnom smislu rijeÄi.
Vratimo se na nedoumicu spomenutu na poÄetku teksta ā o romanu kojeg se moglo popriliÄno kratiti da bi dobio na kompaktnosti, u kojem naracija pati zbog digresivnosti i rasprÅ”enosti, koji donosi naknadni (i zaÄudan) generacijski pogled na osamdesete, pa i iznenaÄuje koliÄinom politiÄke graÄe, ali s druge strane posjeduje jednu od stilski najljepÅ”ih reÄenica hrvatske proze, izniman smisao za detalj i fino esejiziranje, doista je teÅ”ko suditi u kategorijama crnog i bijelog. Neka vrsta pikarskog romana āo vitezu koji neprestano upada iz jedne banalnosti u druguā, svakako je iznenaÄujuÄa, no sigurna sam kako u njega nije trebalo stati sve Å”to se dvanaest godina skupljalo kao graÄa jer je tako propuÅ”tena Å”ansa da se uÄini ono Äemu roman obiÄno služi ā ispriÄa priÄa.