Naslovnica Polusan

Polusan

Ratko Cvetni─ç

Jedna od najo─Źekivanijih knjiga posljednjih godina, barem otkako se saznalo da nagra─Ĺivani i hvaljeni autor “Kratkog izleta” Ratko Cvetni─ç doista pi┼íe novi roman, osobno me nakon ─Źitanja dovela u poprili─Źnu nedoumicu o kona─Źnoj ocjeni. Autor najbolje proze koja je ispisana o Domovinskom ratu bez (pre)velikog odmaka, nakon dvanaest godina pauze kad se ve─ç ─Źinilo kako su u pravu bili oni koji su nagla┼íavali da su se u slu─Źaju “Kratkog izleta” jednostavno poslo┼żile zvijezde i da je rije─Ź o autoru koji ─çe ostati samo na tom naslovu, objavio je opse┼żan roman na 550 stranica kojem su glavna tema – osamdesete.

U jeku raznoraznih nostalgi─Źnih prisje─çanja na (bolju) pro┼ílost i osamdesete kao doba procvata glazbene, novinske i ine kulturnja─Źke scene, Cvetni─çev “Polusan” dolazi gotovo kao pljuska prevladavaju─çem mi┼íljenju o tome kako je to izgledalo dok nas je nosio novi val, a vjetrovi rata polako i sigurno pronalazili svoj put do cilja.

Glavni lik Cvetni─çevog romana, Vjeko Modri─ç, nezavr┼íeni je student prava kojeg sva ta op─ça mjesta osamdesetih u kolektivnom pam─çenju jedne generacije uop─çe ne diraju. Ili diraju, ali je prema njima poprili─Źno kriti─Źan. Kao nagla┼íeni individualac, ironi─Źan prema svijetu oko sebe, njegovo prola┼żenje kroz mjesece (po kojima je strukturiran roman) kasnih osamdesetih kretanje je nepravocrtnom linijom koju obilje┼żavaju povremeni poslovi i otkazi istih, povr┼ína veza s djevojkom Brankom, obiteljski odnosi me─Ĺu kojima se izdvaja onaj s brati─çem Hrvojem kao svojevrsnim antipodom u smislu kategorija aktivnosti i pasivnosti i bjegovi u Branjevinu gdje povremeno uzima zraka za dalje.

Sve su te postaje poticaj za promi┼íljanja, koja u romanu funkcioniraju na razini mikroeseja, a roman je premre┼żen ┼íarolikom galerijom likova u kojoj najve─çu porciju ironije dobivaju partijski aparat─Źici i ┼żbirovi, karijeristi, netalentirani knji┼żevnici ovjen─Źani slavom nagrade 7 sekretara SKOJ-a, ali i tzv. “obi─Źni ljudi” pomireni sa svijetom oko sebe.

Brati─ç Hrvoje, s kojim je Vjeko ─Źitavog ┼żivota, osobito nakon o─Źeve smrti, izuzetno blizak, nakon odlaska u JNA u Sinkovac, svojim krijum─Źarenim i necenzuriranim pismima iz vojska otvara znakovitu i vrlo implicitnu politi─Źku dionicu romana u kojoj se ─Źitaju sve prepoznatljiviji znakovi militarizacije i neizbje┼żnog rata, kao i priprema za stvaranje neovisne Hrvatske. Hrvoje ─çe u trenutku kada se u Zagrebu (i romanu) ponovo pojavi Marko Veselica i masa drugih emigranata i povratnika, a Martin ┼ápegelj zapo─Źne s pripremama oko naoru┼żavanja i obrane, odigrati i vrlo aktivnu ulogu dubokog infiltriranja u strukturu JNA, kako bi kad do─Ĺe pravo vrijeme postao ‘na┼í ─Źovjek na terenu’.

Vjeko je pripadnik tihog gra─Ĺanskog zagreba─Źkog miljea kojim kolaju pri─Źa o 71-oj, koji odlazi na mise i dio je je velike gradske povorke na Cvjetnicu, no i prema tome je obiteljskom backgroundu itekako ironi─Źan i distanciran, ba┼í kao i prema svim pojavama i mijenama socijalizma s “ljudskim licem” i sve najgla┼íenijoj nacionalnoj osvje┼ítenosti s druge strane. Vjeko u svojim tumaranjima Zagrebom “von oben” promatra “liberalne budala┼ítine”, quoruma┼íe, poletovce, “duhanski put”, ali i budu─çe poduzetnike, u┼ítogljene katoli─Źke intelektualce i sve ga to dovodi do stanja depresije i ┼żelje da se bavi pisanjem bez recepata i bez povla─Ĺivanja glavnoj struji.

“Polusan” je roman gra─Ĺen od digresija, mno┼ítva samostalnih epizoda, ┼íume likova i stalne te┼żnje za gestom poja┼ínjavanja (i u zagradama), ─Źak i dvostrukog poentiranja napisanog. Jasno je vidljivo kako se na osamdesete gleda iz pozicije svega onoga ┼íto se doga─Ĺalo poslije, pa metoda “naknadne pameti” podosta izmjenjuje sliku i detektira onodobne pojave iz pozicije odmaka od dvadesetak godina, ─Źime je zapravo propu┼ítena ┼íansa generacijskog romana u pravom, autenti─Źnom smislu rije─Źi.

Vratimo se na nedoumicu spomenutu na po─Źetku teksta – o romanu kojeg se moglo poprili─Źno kratiti da bi dobio na kompaktnosti, u kojem naracija pati zbog digresivnosti i raspr┼íenosti, koji donosi naknadni (i za─Źudan) generacijski pogled na osamdesete, pa i iznena─Ĺuje koli─Źinom politi─Źke gra─Ĺe, ali s druge strane posjeduje jednu od stilski najljep┼íih re─Źenica hrvatske proze, izniman smisao za detalj i fino esejiziranje, doista je te┼íko suditi u kategorijama crnog i bijelog. Neka vrsta pikarskog romana “o vitezu koji neprestano upada iz jedne banalnosti u drugu”, svakako je iznena─Ĺuju─ça, no sigurna sam kako u njega nije trebalo stati sve ┼íto se dvanaest godina skupljalo kao gra─Ĺa jer je tako propu┼ítena ┼íansa da se u─Źini ono ─Źemu roman obi─Źno slu┼żi – ispri─Źa pri─Źa.

polusan

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za za┼ítitu protiv spama. Saznajte kako se obra─Ĺuju podaci komentara.