Naslovnica Polusan

Polusan

Ratko Cvetnić

Jedna od najočekivanijih knjiga posljednjih godina, barem otkako se saznalo da nagrađivani i hvaljeni autor ā€œKratkog izletaā€ Ratko Cvetnić doista piÅ”e novi roman, osobno me nakon čitanja dovela u popriličnu nedoumicu o konačnoj ocjeni. Autor najbolje proze koja je ispisana o Domovinskom ratu bez (pre)velikog odmaka, nakon dvanaest godina pauze kad se već činilo kako su u pravu bili oni koji su naglaÅ”avali da su se u slučaju ā€œKratkog izletaā€ jednostavno posložile zvijezde i da je riječ o autoru koji će ostati samo na tom naslovu, objavio je opsežan roman na 550 stranica kojem su glavna tema ā€“ osamdesete.

U jeku raznoraznih nostalgičnih prisjećanja na (bolju) proÅ”lost i osamdesete kao doba procvata glazbene, novinske i ine kulturnjačke scene, Cvetnićev ā€œPolusanā€ dolazi gotovo kao pljuska prevladavajućem miÅ”ljenju o tome kako je to izgledalo dok nas je nosio novi val, a vjetrovi rata polako i sigurno pronalazili svoj put do cilja.

Glavni lik Cvetnićevog romana, Vjeko Modrić, nezavrÅ”eni je student prava kojeg sva ta opća mjesta osamdesetih u kolektivnom pamćenju jedne generacije uopće ne diraju. Ili diraju, ali je prema njima poprilično kritičan. Kao naglaÅ”eni individualac, ironičan prema svijetu oko sebe, njegovo prolaženje kroz mjesece (po kojima je strukturiran roman) kasnih osamdesetih kretanje je nepravocrtnom linijom koju obilježavaju povremeni poslovi i otkazi istih, povrÅ”na veza s djevojkom Brankom, obiteljski odnosi među kojima se izdvaja onaj s bratićem Hrvojem kao svojevrsnim antipodom u smislu kategorija aktivnosti i pasivnosti i bjegovi u Branjevinu gdje povremeno uzima zraka za dalje.

Sve su te postaje poticaj za promiÅ”ljanja, koja u romanu funkcioniraju na razini mikroeseja, a roman je premrežen Å”arolikom galerijom likova u kojoj najveću porciju ironije dobivaju partijski aparatčici i žbirovi, karijeristi, netalentirani književnici ovjenčani slavom nagrade 7 sekretara SKOJ-a, ali i tzv. ā€œobični ljudiā€ pomireni sa svijetom oko sebe.

Bratić Hrvoje, s kojim je Vjeko čitavog života, osobito nakon očeve smrti, izuzetno blizak, nakon odlaska u JNA u Sinkovac, svojim krijumčarenim i necenzuriranim pismima iz vojska otvara znakovitu i vrlo implicitnu političku dionicu romana u kojoj se čitaju sve prepoznatljiviji znakovi militarizacije i neizbježnog rata, kao i priprema za stvaranje neovisne Hrvatske. Hrvoje će u trenutku kada se u Zagrebu (i romanu) ponovo pojavi Marko Veselica i masa drugih emigranata i povratnika, a Martin Å pegelj započne s pripremama oko naoružavanja i obrane, odigrati i vrlo aktivnu ulogu dubokog infiltriranja u strukturu JNA, kako bi kad dođe pravo vrijeme postao ā€˜naÅ” čovjek na terenuā€™.

Vjeko je pripadnik tihog građanskog zagrebačkog miljea kojim kolaju priča o 71-oj, koji odlazi na mise i dio je je velike gradske povorke na Cvjetnicu, no i prema tome je obiteljskom backgroundu itekako ironičan i distanciran, baÅ” kao i prema svim pojavama i mijenama socijalizma s ā€œljudskim licemā€ i sve najglaÅ”enijoj nacionalnoj osvjeÅ”tenosti s druge strane. Vjeko u svojim tumaranjima Zagrebom ā€œvon obenā€ promatra ā€œliberalne budalaÅ”tineā€, quorumaÅ”e, poletovce, ā€œduhanski putā€, ali i buduće poduzetnike, uÅ”togljene katoličke intelektualce i sve ga to dovodi do stanja depresije i želje da se bavi pisanjem bez recepata i bez povlađivanja glavnoj struji.

ā€œPolusanā€ je roman građen od digresija, mnoÅ”tva samostalnih epizoda, Å”ume likova i stalne težnje za gestom pojaÅ”njavanja (i u zagradama), čak i dvostrukog poentiranja napisanog. Jasno je vidljivo kako se na osamdesete gleda iz pozicije svega onoga Å”to se događalo poslije, pa metoda ā€œnaknadne pametiā€ podosta izmjenjuje sliku i detektira onodobne pojave iz pozicije odmaka od dvadesetak godina, čime je zapravo propuÅ”tena Å”ansa generacijskog romana u pravom, autentičnom smislu riječi.

Vratimo se na nedoumicu spomenutu na početku teksta ā€“ o romanu kojeg se moglo poprilično kratiti da bi dobio na kompaktnosti, u kojem naracija pati zbog digresivnosti i rasprÅ”enosti, koji donosi naknadni (i začudan) generacijski pogled na osamdesete, pa i iznenađuje količinom političke građe, ali s druge strane posjeduje jednu od stilski najljepÅ”ih rečenica hrvatske proze, izniman smisao za detalj i fino esejiziranje, doista je teÅ”ko suditi u kategorijama crnog i bijelog. Neka vrsta pikarskog romana ā€œo vitezu koji neprestano upada iz jedne banalnosti u druguā€, svakako je iznenađujuća, no sigurna sam kako u njega nije trebalo stati sve Å”to se dvanaest godina skupljalo kao građa jer je tako propuÅ”tena Å”ansa da se učini ono čemu roman obično služi ā€“ ispriča priča.

polusan