Valentinovski nocturno, za one koji se ne raspoznaju tek kao brojkeā€¦

O tome govorimo ponekad sniženim glasom, priguÅ”eno, Å”apatom gotovo. Ljubavi su stare u naÅ”im srcima, opasne, budne /ā€œToliko sam sanjao o tebi da gubiÅ” svoju realnostā€œ/. One nas podsjećaju na život koji nije san, koji živimo jednom /itd./ i sve te nerazumne sitnice pile nam mozak svakodnevnom prisutnoŔću. A tako ih dvonožno napinjemo, te naÅ”e božanske ljubavi, trudne poput noćnih posuda, do vrha napunjene, prestravljene, prignječene, zalupane drvenim poklopcima nužnih politura ā€“ ta ovdje se živi, gospodo!

Å apćemo u polusnu. PoÅ”kropljeni cvjetovi diÅ”u nam kraj uha na noćnim ormarićima ā€“ razglednica iz Torina, boja i okus jedne Anamarije /ā€œToliko sam sanjao o tebi da gubiÅ” svoju realnostā€œ/. Zbog nje sam proÅ”vercao sve svoje ljubavi, prokrijumčario ih iz realnosti u san, onako, ispod tezge, kao Å”to izmaknemo dragocjeni paket, za sitan novac, bez vaganja. OpustoÅ”io sam stvarnost, prenatrpao snove, preokrenuo život naglavce. Svijet me obrće oko svoje osovine a ja se prepuÅ”tam, jer sam u vrtnji nemjerljiv i neizbrojiv, Å”to mi pribavlja bar malo lažne utjehe u vrijeme kad se raspoznajemo tek kao brojkeā€¦

Imao sam otpor prema sagledavanju. Sjedio sam u troÅ”noj fotelji pogleda uperenog ni u Å”to, normalno. Ljudi su dolazili, vikali, nisu me mogli dirnuti. Jer, opasnost je izvedena iz situacije, pa ako situaciju ne sagledamo, nema ni opasnosti. U glavi su mi hujale prekrasne Å”arene misli, ali nikad nisam podigao ruku da uhvatim poneku. Govorim prijatelju nakon te jutarnje kavice, dok mirno poput strijelca na streljani jezdimo iz samoborske intime. Bio sam valjda, kažem, tek pasivna strunjača u boljoj dvorani za aerobic, tek povremeno udaran zdravim miÅ”ićavim tijelima koja su ostavljala brzonestajuće udubine kao jedine svjedoke svojih postojanja. Nisam se pokuÅ”avao umijeÅ”ati, možda zbog straha, možda zbog tromosti, možda zbog lijenostiā€¦ Možda zbog prhnulih fazana, popadalog voća, zamukalih kravica, ili Božjeg sina koji je kratko udario u bubanj i kiÅ”e koja je krenula, usporeno tek. Mirno sam tek plovio između sječiva, opijen ljepotom zamiÅ”ljenih mogućnosti, nikada poražen nečim Å”to nije zbrka, gabula ili kob. Ostaje mi, ko i uvijek, sjaj lakiranih kopija,stare parole i počasni azil u tvome kasliću.

IzaÅ”ao sam van. Ozračen punom mjesečinom, snijeg je emitirao ružičaste iskrice i kao zgužvana deka prekrivao viÅ”e-manje sve, osim, naravno, svježih ruÅ”evina naÅ”eg balkona, na kome se naziralo svježe žensko tijelo. Stajali smo, promrzlih ruku gurnutih ispod deke, pripojeni valjda vječno, osjećali smo finu cigaru iza spokoja uz koji ide. Osjećao sam da dobivam, tu cijelu noć i komadić kratkog, prekratkog jutra, valjda zatrpanog problemima nemoći. Unaokolo su iz razrovanih čestica nicale nove, mlade i one druge. I onda, kako to već biva, oblak je sakrio mjesec, otpala je i pozlaćena narukvica. Stisnuo sam ramena i krenuo niz zatrpanu ulicu, namjeravajući joj se opet vratiti.

Ne brini, već će jednom mahati sa početka ulice nekakvom neočekivanom i fantastičnom vijesti. A kad će ljubav biti jedina koja postoji, uvijek se kakav adekvatan Å”timung može prirediti niskama riječi Å”to doista vrijede.

11-Kaj-1-[48049]