Valentinovski nocturno, za one koji se ne raspoznaju tek kao brojke…

O tome govorimo ponekad sniženim glasom, prigušeno, šapatom gotovo. Ljubavi su stare u našim srcima, opasne, budne /“Toliko sam sanjao o tebi da gubiš svoju realnost“/. One nas podsjećaju na život koji nije san, koji živimo jednom /itd./ i sve te nerazumne sitnice pile nam mozak svakodnevnom prisutnošću. A tako ih dvonožno napinjemo, te naše božanske ljubavi, trudne poput noćnih posuda, do vrha napunjene, prestravljene, prignječene, zalupane drvenim poklopcima nužnih politura – ta ovdje se živi, gospodo!

Šapćemo u polusnu. Poškropljeni cvjetovi dišu nam kraj uha na noćnim ormarićima – razglednica iz Torina, boja i okus jedne Anamarije /“Toliko sam sanjao o tebi da gubiš svoju realnost“/. Zbog nje sam prošvercao sve svoje ljubavi, prokrijumčario ih iz realnosti u san, onako, ispod tezge, kao što izmaknemo dragocjeni paket, za sitan novac, bez vaganja. Opustošio sam stvarnost, prenatrpao snove, preokrenuo život naglavce. Svijet me obrće oko svoje osovine a ja se prepuštam, jer sam u vrtnji nemjerljiv i neizbrojiv, što mi pribavlja bar malo lažne utjehe u vrijeme kad se raspoznajemo tek kao brojke…

Imao sam otpor prema sagledavanju. Sjedio sam u trošnoj fotelji pogleda uperenog ni u što, normalno. Ljudi su dolazili, vikali, nisu me mogli dirnuti. Jer, opasnost je izvedena iz situacije, pa ako situaciju ne sagledamo, nema ni opasnosti. U glavi su mi hujale prekrasne šarene misli, ali nikad nisam podigao ruku da uhvatim poneku. Govorim prijatelju nakon te jutarnje kavice, dok mirno poput strijelca na streljani jezdimo iz samoborske intime. Bio sam valjda, kažem, tek pasivna strunjača u boljoj dvorani za aerobic, tek povremeno udaran zdravim mišićavim tijelima koja su ostavljala brzonestajuće udubine kao jedine svjedoke svojih postojanja. Nisam se pokušavao umiješati, možda zbog straha, možda zbog tromosti, možda zbog lijenosti… Možda zbog prhnulih fazana, popadalog voća, zamukalih kravica, ili Božjeg sina koji je kratko udario u bubanj i kiše koja je krenula, usporeno tek. Mirno sam tek plovio između sječiva, opijen ljepotom zamišljenih mogućnosti, nikada poražen nečim što nije zbrka, gabula ili kob. Ostaje mi, ko i uvijek, sjaj lakiranih kopija,stare parole i počasni azil u tvome kasliću.

Izašao sam van. Ozračen punom mjesečinom, snijeg je emitirao ružičaste iskrice i kao zgužvana deka prekrivao više-manje sve, osim, naravno, svježih ruševina našeg balkona, na kome se naziralo svježe žensko tijelo. Stajali smo, promrzlih ruku gurnutih ispod deke, pripojeni valjda vječno, osjećali smo finu cigaru iza spokoja uz koji ide. Osjećao sam da dobivam, tu cijelu noć i komadić kratkog, prekratkog jutra, valjda zatrpanog problemima nemoći. Unaokolo su iz razrovanih čestica nicale nove, mlade i one druge. I onda, kako to već biva, oblak je sakrio mjesec, otpala je i pozlaćena narukvica. Stisnuo sam ramena i krenuo niz zatrpanu ulicu, namjeravajući joj se opet vratiti.

Ne brini, već će jednom mahati sa početka ulice nekakvom neočekivanom i fantastičnom vijesti. A kad će ljubav biti jedina koja postoji, uvijek se kakav adekvatan štimung može prirediti niskama riječi što doista vrijede.

11-Kaj-1-[48049]

Facebook komentari