Od kolijevke pa do groba..

….najljepše je đačko doba.

Mnogi se danas ne bi složili. Nije se nekad imalo razumijevanja za one slabijeg potencijala, kažnjavanje djece bilo je više pravilo nego iznimka i puno bi njih danas reklo da im je škola bila tlaka. Autor te parole je vjerojatno mislio na to da je u tim godinama jedino škola bila briga i to, shodno slatkorječivosti te izreke, slatka briga.

Danas sam pitala svoje unuke vesele li se novoj školskoj godini. Dobila sam “mledni” odgovor; pa veselimo. Nema tu ni malo euforije za stjecanjem znanja i okupljanjem školske ekipe. Da bi ih brže-bolje opravdala, uzela sam u obzir da se njih animira cijelo ljeto, a da su naša ljeta trajala beskonačno dugo i da smo se veselili školi barem radi društva. Ja sam obožavala miris novih knjiga i moja bi torba bila složena puno prije početka nastave, i to po veličini. Sve na “peglu”. 

Osobito sam se veselila petom razredu. Slušajući generaciju koja je bila u petom razredu kako spominju: Harapinku (oličenje žene sa stilom), Glagolićku (nasmijanu ženicu u plavoj kuti), Saksicu (damski šeširi i rukavice), Čubelica (odijelo s uskim nogavicama iz 60-ih), Juzbašica (odijelo i očinski maniri), Glavaša (putujuća stolica), Matašina (Bumbarov let i zelena kožna jakna) i druge nastavnike i profesore, divila sam im se kako su odrasli. To je bio drugi svijet, svijet odraslih. Kakva zabluda. Peti je razred bio velika prekretnica. Stara derutna škola, masne piroške, i saznanje da će sljedeća školska godina biti u novoj školi u izgradnji.

Unatoč velikoj promjeni, meni je taj prelazak bio stuba više prema svijetu “velikih”. Kakva besmislena žurba!  Da mi je đačko doba bilo lijepo – je. Ali da su mi pedeset plus ljepše – jesu. Ako je ono bilo vrijeme dokazivanja, ovo je sad vrijeme sumiranja.  Sljedeća školska godina bila je u novoj školi. Druga galaksija, ali o tome u nekoj drugoj priči.