Na stolu je stajala obi─Źna plasti─Źna vre─çica, na vrhu svezana u ─Źvor, puna jabuka. Prva joj je misao bila ÔÇô tko ─çe to pojesti. Jabuke su bile poklon. Uza sav trud nije uspijevala razvezati tu petlju pa je uzela ┼íkare i prerezala vre─çicu.┬á

Miris koji joj je ispunio nosnice bio je sladak i opojan, i u trenutku ju je vratio u neka davna mraclinska ljeta. Ljeta u kojima su rane sorte jabuka dozrijevale u gotovo svakom dvori┼ítu ili vrtu. Vidjela je svoju baku kako sjedi u kuhinji sa zdjelom u krilu i riba jabuke za neku budu─çu ┼ítrudlu ili gibanicu, ljute─çi se na one male podstanare koji su ba┼í tu jabuku izabrali za svoj dom. Svilenkasta tekstura naribanog vo─ça poprimala je sme─Ĺu boju, a sok koji se cijedio lijepio se za prste. Svi su joj receptori u nosu bili natopljenim tim aromama.

Pro┼ílo je puno godina od kad je osjetila taj miris. Miris sa kojim se nekad ┼żivjelo. Bio je dio svakodnevice i nitko tim obi─Źnim jabukama nije pridavao pozornost. Jabuke su s vremenom nestajale iz mraclinskih dvori┼íta i vrtova, ustupaju─çi mjesto nekim novim hortikulturnim sadr┼żajima. S vremenskim odmakom od nekoliko desetlje─ça zaklju─Źila je da su mirisi mraclinskih jabuka zauvijek spremljeni u datotekama njenih sje─çanja.