Već dulje vrijeme nisam imala baÅ” nikakve inspiracije za pisanje. U vremenu u kojem živimo, mediji nas ionako na dnevnoj bazi uveseljavaju jednim te istim temama, tako da su izvjeŔća o predizbornoj kampanji pravo osvježenje. Ali, to ionako nisu teme koje mene inspiriraju. 

I danas  napokon – priča. 

Koristim svaku priliku da iz sjećanja moje majke izvučem događaje koji su obilježili njeno djetinjstvo, koje se ni po čemu nijeĀ bitno razlikovalo od djetinjstva ostale mraclinske djece u godinama Drugog svjetskog rata i poraća. Ipak, ovo je priča o ženi koja je bila drukčija. Na slici je moja prabaka Bara Å tuban, koju su zvali upravo tako kako sam napisala – Borica, njezina kći Jana Stipčić rod. Å tuban i njezin sin Josip.Ā 

Mamica Borica je, za ono vrijeme, bila vrlo osvijeÅ”tena i napredna žena. Bila je i velika vjernica. Nisu to bile uobičajene molitve. Mamica je molila ovako: Dragi Bože, molim te za sve moje najmilije i da ne budem debela. Jesu li geni zaslužni za to ili su njene molitve bile usliÅ”ane, ali uistinu nikad nije bila debela. Ono Å”to je meni upalo u oko je da ona na ovoj slici nema rubac. Slika je nastala četrdesetih godina proÅ”log stoljeća, u jeku rata. 

Ono po čemu je moja majka pamti je vinska juha, koju je ona redovito kuhala svojoj unučadi i sebi. Za to je imala “pomnu”, to bi bilo najsličnije opisu duboke tave, u kojoj je zakuhala vino, te u njega umijeÅ”ala “strajbano jajce sa cukorom”. Mislim da bi se danaÅ”nji nutricionisti zgrozili da netko djeci za obrok servira vino. Mamica Borica je bila izuzetno senzibilna prema djeci. DopuÅ”tala im je skakanje po krevetu, koji od tih aktivnosti nije pretrpio baÅ” nikakvu Å”tetu. Hrastovina je sve to mogla podnijeti. No, život je prema njoj bio okrutan. U jednoj je noći izgubila kći Janu i supruga. Odveli su ih partizani i nikad se nije saznalo gdje su im kosti. Nestao joj je i unuk. Nikad se nije oporavila od tih udaraca sudbine. Njezin očajnički plač godinama kasnije, joÅ” odzvanja u uÅ”ima moje majke. Mamici vrijeme nije donijelo utjehu ni spokoj. S ovim vremenskim odmakom, zadivljena sam njezinom željom da zadrži vitku liniju, da odbaci rubac desetljećima prije drugih žena i – na koncu – hrabroŔću da u svoje potomke ne usadi mržnju prema onima koji su uniÅ”tili živote jedne obitelji. 

Mamica Borica je bila primjer pozitivne žene; neuka, ali svjesna da samo ljubav donosi prihvaćanje života koji joj je Bog odredio. Duboko me se dojmila ova priča jer me na neki način povezala sa ženom čija krv teče i u mojim žilama, a koja je u svemu bila ispred svog vremena.