Na slici: originalni izgled kapele sv. Vida u Mraclinu zabilježen na fotografiji iz 1930.-ih godina (preuzeto iz S. Cvetnić: Mraclin - kak je negda bilo, vlastita naklada, Mraclin, 2009.)

Danas se slavi sv. Cecilija, mučenica iz III. stoljeća, zaštitnica glazbe, osobito sakralne. Tim povodom iz novog broja Glasa Koncila preuzimamo zanimljiv tekst koji se itekako tiče našeg kraja, a autori su mu David Dianežević i Mihael Galeković koji su se uputili tragom starog harmonija, instrumenta dobro poznatog u Mraclinu. Neobičnu priču koja seže od naše kapele sv. Vida pa sve do Ukrajine prenosimo u cijelosti.

“Kapela sv. Vida u Mraclinu jedna je od pet filijala župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini kraj Velike Gorice. Povijesni dokumenti spominju je već sredinom 17. stoljeća kao drvenu kapelu pod patronatom sv. Spasitelja, zatim sv. Sofije, a tek krajem stoljeća sv. Vida. Obnovljena je u 18. stoljeću, a krajem 19. stoljeća trošnu drvenu kapelu zamijenila je nova, zidana. Kapela stoji i danas iako je teško oštećena u potresima krajem 2020. te čeka obnovu.

Mraclinci su poznati po crkvenoj pjesmi te je i mjesno kulturno-umjetničko društvo izraslo iz crkvenoga zbora, a do osnivanja župnoga zbora mraclinske žene svake su nedjelje i blagdana uveličavale misna slavlja svojom pjesmom i u župnoj crkvi. Dakle, može se reći da crkvena glazba u Mraclinu ima dugu tradiciju. I to je uistinu tako, pa se u zapisima kanonskih vizitacija iz 18. stoljeća spominju orgulje u kapeli. Dugi niz godina odolijevale su zubu vremena, ali ipak su 50-ih godina prošloga stoljeća zamijenjene novijim harmonijem. I upravo nam taj harmonij može ispričati nevjerojatnu priču.

Crkveni pjevački zbor i Franjo Cvetnić Esperant 1936. godine.

U tom vremenu, nedugo nakon II. svjetskoga rata, obitelji su živjele u drvenim kućama sa svega nekoliko prostorija, koje su bile opremljene osnovnim namještajem. Tako je svećenik za vrijeme blagoslova obitelji imao uvid u gotovo sve vrjednije stvari koje je neka obitelj posjedovala budući da su se one s ponosom čuvale u glavnoj prostoriji. Tako je sredinom pedesetih župnik, dok je »išel s križecom«, zapazio u Rakitovcu (susjednom selu iste župe) kod Imbre Petračića zvanoga Kralj nešto atipično. Radilo se o harmoniju, instrumentu koji je u manjim crkvama zamjena za orgulje. Nakon što je župnik razgovarao s tadašnjim mraclinskim orguljašem Franjom Cvetnićem zvanim Esperant o mogućnostima nabave harmonija, Esperant se uputio u Rakitovec kako bi se uvjerio u kakvu je stanju instrument, a tamo je dobrom voljom obiju strana dogovorena prodaja, odnosno kupnja. Tim je činom dotadašnji orguljaš i zborovođa postao donator harmonija, koji je otkupio o svom trošku i poklonio kapeli.

Rakitovec, drvene seoske hiže, prizemnice, 1962., fotografija iz Fotodokumentacije Muzeja Turopolja

Većina čitatelja možda se pita odakle u ono vrijeme običnomu seljaku i zemljoradniku takav instrument u njegovu domu. Za taj odgovor treba krenuti put Ukrajine, u njezin glavni grad Kijiv, u vrijeme kada bukti I. svjetski rat. Put vodi do časnika tadašnje ruske vojske koji, razočaran besmislenošću i destruktivnom stvarnošću rata, dezertira iz vojske, ostavljajući svoju obitelj, koju će snaći gorka sudbina, i uspijeva doći do Zagreba. Naime, njegova žena nije vidjela izlaz u toj situaciji i oduzela si je život te su tako njihova kći i sin ostali sami. Kći se udala, a sina je doveo u Niš, gdje je završio školu i ostao raditi na Pedagoškoj akademiji. Čuvši kako pokraj Rakitovca, uz novoizgrađeno radničko naselje Turopolje, postoji pilana koja traži radnike, krenuo je na novi put, put činovnika u DIP-u. Tada mu je bilo nužno pronaći smještaj, koji u radničkom naselju nije uspio pronaći, nego ga je pronašao u Rakitovcu, u kući zadruge »Petračić«, gdje je ostao cijeloga života.

Biti činovnik u vojsci, kako danas tako i nekada, značilo je biti i školovan. Tako je imao pregršt aktivnosti kojima se bavio; sviranje, slikanje, ali i ribičija. Posjedovao je i mnoštvo stvari koje nisu bile uobičajene za ono vrijeme, a među ostalim i harmonij. Na njemu je često svirao pjesme iz svoga zavičaja, uveseljavao je ukućane jednostavnijim hrvatskim napjevima, podučavao je djecu i susjede osnovama sviranja, čak i ukrajinskoga jezika. Iako je živio daleko od rodnoga kraja i bez pravoslavne crkve u blizini, bio je duboko religiozan. U kutu sobe imao je ikonu pred kojom je palio svijeće i molio. Nažalost, nitko od danas živućih žitelja Rakitovca ne sjeća se njegova pravoga imena, nego samo činjenice da ga je narod prozvao »Rus«. Nadamo se da nije potrebno komentirati bi li u današnje vrijeme davanje takva nadimka jednomu Ukrajincu bio korektan postupak.

Svu imovinu koju je dopremio kod »Petračića« Rus im je ostavio u naslijeđe, pa tako i harmonij koji je, osim ukućana Petračićeve zadruge, veselio i vjernike mraclinske kapele. Harmonij je svirao u kapeli punih 60 godina, a 2017. i on je dotrajao i zamijenjen je električnim orguljama.

(Valja zahvaliti Josipu Petračiću iz Rakitovca, nasljedniku spomenutoga Imbre Petračića Kralja, koji nam je ispričao svoja sjećanja na Rusa i mraclinski harmonij. Zahvaljujemo i djelatnicama Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici na susretljivosti i ustupljenoj fotografskoj građi iz bogate fototeke Muzeja).

David Dianežević i Mihael Galeković

Pjevački zbor i Vladimir Cvetnić Milek za harmonijem (foto: Vlado Vinetić)
Facebook komentari

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.