Nekad je to bilo najčešće pitanje koje su si uoči Vidovskog prošćenja curice postavljale. Jer, na Vidovo biti bez nove obleke, bilo je ravno grijehu. Mame i tate su uvijek našli načina da na taj dan bude ili nova haljinica ili cipelice, u svakom slučaju, nešto još neviđeno. 

Vidovo je oduvijek bio važan dan za Mraclin. Svi koji su otišli iz sela, na taj su se dan vraćali k svojima. Djevojke koje su se udale izvan Mraclina, na taj su dan dolazile, jer to je bilo nepisano pravilo. Susreti koji su se najčešće događali od Vidova do Vidova, bili su prepuni emocija i uspomena na prošle dane, mladost, zajedničke događaje i iskustva. Išlo se od štanda do štanda, k popularno zvanim kramarima. Ima jedna poznata uzrečica: kad deca imaju penez, i kramari trže. I tržili su jer se uvijek našao koji dinar za taj dan. Stariji su se zadržavali pod šatorom gdje je mrzli gvirc tekao u potocima. A navečer – zabava! Cijeli dan se čekalo da se začuju prvi taktovi i da krene ples i pjesma do ranih jutarnjih sati. Tu su se upoznavali novi ljudi jer su dolazili mladi iz cijele okolice, tu su se rađala nova prijateljstva i nove ljubavi.

Danas Vidovsko prošćenje više nema tu vrstu šušura. Nova vremena donijela su i nove načine obilježavanja tog dana. Već 15 godina održavaju se Vidovi dani. Tjedan prije Vidova prepun je raznih kulturnih i zabavnih događanja kao uvod u centralnu proslavu u nedjelju. Ove godine u nešto manjem obimu uslijed već svima poznatih razloga. 

Zahvaljujući svima koji vole Mraclin, Vidovo je bilo i ostalo važan dio tradicije i štovanja sv. Vida kao nebeskog zaštitnika našeg sela.