Grohača je nekad bila “posudje” koje je imala svaka domaćica. U njoj se “grohal” kruh. Ali, krenimo redom.

Najprije se u koritu “pofurilo” kukuruzno braÅ”no. Onda se dodal kvas. Kvas je bila jedna kugla tijesta koja se svaki put ostavljala za slijedeću turu. Zamijesilo se tijesto i čekalo da kvas odradi svoje. Nakon toga, u grohaču se stavljalo tijesto i grohalo da bi kruh dobio željeni oblik. Potom se taj oblikovani “leb kruva” stavljal na loparek, na njemu su bili listovi zelja da ne zagori i da se ne zalijepi. Kod mojih PeruÅ”inih kruh se pekel ponedjeljkom, četiri leba kruva i jedan lepčić za djecu. Kruh su nosili Fijolkinima jer su oni imali kruÅ”nu peć.

Ono Å”to je mene zainteresiralo za grohaču, način je izrade. Napravljena je od jednog dijela. Glatkih povrÅ”ina, estetski i simetrijski daleko od savrÅ”enstva, no ipak je u njoj nastajao kruh naÅ” svagdaÅ”nji. 

Tada je kruh bio svetinja. Nije se pekao svaki dan i zato ga se čuvalo i cijenilo, dijelom jer se živjelo skromnije, dijelom jer naÅ”a vjera poistovjećuje kruh sa Posljednjom večerom. PokuÅ”avam si dočarati nastajanje jedne grohače. Od odabira komada “dreva”, do vrijednih ruku majstora, koji su, sloj po sloj, skidali godove da bi dobili željeno udubljenje. Možda i nije tako bilo, no to je moja maÅ”ta tako zamislila.

JoÅ” se ponegdje može pronaći grohača, ispunjena koječim, ili jednostavno skuplja praÅ”inu u nekom podrumu, obavijena paučinom i mirisom proÅ”losti. Kako smo se olako rjeÅ”avali naÅ”e starine, poklanjali, prodavali za sitne novce ili jednostavno bacali. Srećom, postoje entuzijasti koji su uspjeli skupiti cijele zbirke starinskih predmeta i napraviti prave male muzeje turopoljske tradicije. To su jedina mjesta gdje mlade generacije mogu vidjeti predmete iz svakodnevnog života joÅ” živućih baka i djedova. A nije to bilo uĀ  tako davnoj proÅ”losti.Ā Turopolje se voli očuvanjem tradicije, to je naÅ” identitet, to nas čini onim Å”to jesmo, ono Å”to čuvamo od zaborava i prenosimo generacijama koje dolaze.

Izvor: Kronike Velika Gorice