Emotivno o istini

Tomislav Galeković Brko

Vrijeme bez mira i sreće

Ovo je vrijeme bez mira i sreće
U ovoj zemlji nitko ostati neće
Samo se laže da bit će bolje
U meni nestaje i to malo volje

Radi se jedna velika pljačka
A nama prodavaju u vreći mačka
Sve više ljudi ostaje bez šljake
Vrijeme je da prestanu srati kvake

Zar misle svi da sam toliko blesav
Pa stvarno ja i malo jesam
Ali sve ima granice svoje
Izrokat ću onog tko otima moje

I da poginem nije mi žao
Ako znam zašto sam pao

Ako treba bit ću gladan
Ali neću biti jadan
Borit ću se dok imam krvi
Ali nedam da me se smrvi

Život je tako bezvredan danas
Niti jedna glava ne misli na nas
Samo su doslijedni u slanju računa
I da njihova mješina bude puna

Dok ljude muče problemi i glad
Oni si stvaraju duhovni sklad
Tu su kupke, saune razne
Pa poslije odmorni o životu bulazne

I da poginem nije mi žao
Ako znam zašto sam pao

Ali polako to kraju ide
I oni slijepi to sada vide
Ova je zemlje ispred zida
A ljudi su crveni od stida

Nešto mora hitno da se mijenja
mora prestati da se kenja
Ljudima treba kruha i rada
i nije bitno onda tko vlada

Kada je trbuh smiren i pun
Kada papica dođe kroz kljun
Onda narod dolazi k svijesti
A pizdarija je ako nema jesti

I da poginem nije mi žao
Ako znam zašto sam pao

U piću nestaje san

Izgledam kao sjenka u mraku
koja se gubi u viru života
tražeći nešto što zove se cilj
a sve je samo katastrofa.

Riječi su samo isprazne fraze
koje izlaze iz naše nutrine
smisao svega ne nalazim nigdje
umor me lomi željan sam tišine.

I tako se gubi prokleta volja
nemam snage da započnem dan
samo je jedna istina prava
u piću nestaje san.

Nemaju mladi razlog za dalje
vrijednosti prave trunu u blatu
tumaraju tužno izgubljene glave
a vrijeme prolazi na životnom satu.

Gledam sa strane pijune bez muda
kako ih vuku face sa vrha
pa se zapitam što je s nama
koja je našeg života svrha?

Totalna sjebanost