U ne tako davnoj prošlosti, dok još nije bilo društvenih mreža, vijesti su se širile usmenom predajom. Primjerice, moja baka nije bila sklona hodanju po selu, ali je ipak bila u sve upućena. Njezine prijateljice su dolazile na “spomenek” na povratku iz dućana ili mljekare, a bilo je i onih koje su dolazile ciljano, u ulozi istraživačkog novinara.
Uživala sam u tim posjetama, iako nisam baš mogla povezati tko, s kim i zašto, ali meni se strašno sviđala ta njihova konspiracija, naročito ono na kraju: “naj nikomu povedati”. Dok je to došlo do moje bake, znalo je barem pola sela. Njezini su se izlasci uglavnom svodili na “večernju” pa ako bi tu i “premenila teru reč” s pokojom ženicom, to su već bile zastarjele vijesti.
Drugi način usmene predaje odvijao se “na plotu”. Ta mreža je trajala tako dugo dok se susjede nisu “pokefale” radi kokoši ili “bažula” koji je prešao među. Bilo je tu i inata i polijevanja s “kropom”, a ponekad su se advokatu i kaputi kupovali. Dakle, ljudi nisu bili dezinformirani. Ono što su oni imali, a mi nemamo, je interakcija. Na mreži po vokabularu shvatiš da si nekome digao živac, ali to je minorno u odnosu na bijesno lice svoje sugovornice ako je meta pogođena. I ne samo da su takvi okršaji imali publicitet, tu bi se onda uključila bliža i daljnja rodbina, solidarizirajuci se sa sukobljenim stranama.
Obično bi se stvari izgladile na svadbama i sprovodima. To je bila nova tema za razglabanje i razbijanje životne kolotečine; Jesi čula da su bili na svadbe, am se nisu imali. Sejeno su došli i pomirili se. Ne doći na svadbu, a biti pozvan, unatoč rodbinskim razmiricama, bilo je neoprostivo.
Gotovo da nije bilo dana da netko nekome nije “vrata otprl”. Sad su vrata čvrsto zatvorena, doći bez najave je nepristojno, više se nitko ne “nalukava čez plot”. Svi smo u svojim malim svjetovima, brižljivo čuvajući svoje živote od susjedovih očiju. U rijetkim situacijama gdje se ti odnosi još uvijek njeguju, osjeti se dašak prošlosti i topline koju samo čovjek čovjeku može pružiti.
