Zakoračili smo u dvanaesti mjesec, posljednji mjesec kalendarske godine. Za djecu to je oduvijek bio najljepši mjesec u godini – mjesec darivanja, čemu su se djeca osobito veselila, a i mjesec kada se išlo u čestitare ili kak mi govorimo, kad se “išlo nazdravljati”. Nazdravljanje je počelo već za sv. Katarinu: okupilo se dvoje ili troje u grupu i pjevalo se pred vratima. Nakon pjesme slavljenica je otvorila vrata i u znak zahvalnosti darivala novac i slatkiše. Tako je bilo za sv. Franju, sv. Barbaru i sv. Nikolu. Trebalo je ići što ranije jer je čestitara bilo u više grupa, a svima je u interesu bilo dobiti što više novaca. Tekst pjesme je sljedeći:
Kato, Kato, Bog te živi u hrvatskoj domovini. Sretna bila tvoja majka koja te je porodila, koja te je porodila i na noge postavila.
Obično bi nakon otpjevane prve kitice slavljenica otvorila vrata i darivala čestitare. Ali ponekad se znalo desiti da pjesma krene, a svjetla se u kući ugase. Ako nije bilo reakcije, slijedilo je:
Kato, Kato, daj se strzni, već su nam se prsti smrzli. Kato, Kato, pali svijeću, ja ti više pjevat neću.
Djeci je ipak bio najdraži sv. Nikola koji je nosio darove. Nažalost svi ti dobri stari običaji polako izumiru. Nema više čestitara, a nažalost ni onih kojima bi se pjevalo. Moja teta je Barbara i ja joj svake godine zapopevam “Baro, Baro, Bog te živi…”, sve u želji da se ne zateru naši dobri stari običaji.
