NaÅ”a su sjećanja neÅ”to na Å”to ne utječemo svojom voljom. Ne postoji ā€œsaveā€ na koji možemo svjesno utjecati. Svatko od nas ima neke trenutke, koji izrone ničim izazvani, po kojima pamtimo neka mjesta, ljude ili događaje. Meni su danas izronile mraclinske ograde. One drvene.Ā Te su ograde imale svoje ukrase. Ne lavlje glave. Ne elektromotore. Oni su doÅ”li kasnije. Te su ograde bile ā€œnakinđaneā€ vedricama i bokotima. Ograda je bila suÅ”ilica za mliječni pribor.Ā 

Mraclin je imao mljekaru u koju se svako jutro i svaku večer nosilo mlijeko. U bokotima. A da bi mlijeko doÅ”lo u bokote, krave je trebalo podojiti. Za to su služile uvježbane ženske ruke i vedrica. Nakon isporuke mlijeka, žene su to sve oprale i nataknule na ogradu na suÅ”enje. To je bilo dio svakodnevice i dio eksterijera gotovo svakog mraclinskog dvoriÅ”ta.Ā 

Pamtim miris mljekare. Kiselkast i vlažan pod klizav, od mliječnih masti koje se hladnom vodom nisu dale isprati. Pamtim i velike kante u koje se sve to mlijeko ulijevalo i velike plahte papira u kojem je vođena evidencija mljekarica i predanog mlijeka. Te radnje, koje su bile dio rutine mraclinskih domaćinstava, osiguravale su redovni dotok novca svaki mjesec.Ā 

Reći da je tada teklo med i mlijeko bilo bi previÅ”e. Ali da je teklo domaće mlijeko, gusto, toplo i pjenuÅ”avo nakon podoja ā€“ je.Ā