Podijeli

Osmog ožujka 2017.

Nakon nje ostala je praznina. Zaboravljeni stihovi, pokidani smisao besmislenih rečenica, inventura osjećaja nagrizenih tijekom razmjene, trpki dalekozor sa pogledom na ljepotu sakrivenih melodija koje sam tih dana slušao – sve je to ostalo nakon nje.

Mamila me očekivanim popisom želja kojima se nije nazirao smisleni epilog, ganjala me kako se već gone goniči koji prate sitnu stoku ka nekim dalekim horizontima i bliskim nebeskim vodama, salijetala je po mojim nejakim bespućima, tako znalački i tako lukavo. Marila je /tek/ povremeno za moguću štetu, za moguću sujetu i moguću mogućnost, sve to zajedno, i tim redom. Svašta.

Znala je pitanjem dati odgovor, odgovorom pitati, znala je da sam čovjek kojeg je lako zadovoljiti, koji ne voli dugo putovati, koji stoji na pragu svojih vrata sa /uvijek/ dva ista upitnika i nije najbolje obaviješten o svemu što se događa u našem malom mjestu.

Znala je da znam da se istina ne može pronaći u krčmama, da nisam pisac anonimnog pisma i da me /uvijek/ može potražiti između redaka godišnjih prihoda i rashoda, između redaka rečenica, vinograda, ili ruža na nekom malom brežuljku podno padina, svejedno. Znala je.

Ponekad je bila uplašena poput srne, plaha i tiha, slaba, zarobljena u nekom kutku svakodnevnih jada, sakrivena odsutnošću i prekrivena nejasnim velom bremena, samo njoj znanog. Ponekad je iz nje rigala iskričava vatra potreba, stanja, nakana i prohtjeva, kojoj sam se /valjda/ dostojno znao suprotstaviti, ne misleći pritom ništa loše, ništa, baš ništa, dakako da ne. Ponekad je zaplakala, gromko ili potiho, svejedno, ali uvijek iskreno, spajajući usne i oči na pola puta od suza. Ponekad.

Ponekad me savjetovala – uživaj u trenutku, vidjet ćeš kasnije. Nisam joj vjerovao, bez razloga sam pružao otpor, misleći pa valjda ću stići, doskočiti, oduprijeti se tek naoko jasnom pozivu, prijetnji, savjetu.

Nakon nje ostala je rečenica – stopite si ručak u frižideru je, kupi kruh i mlijeko. Nakon nje satovi i budilice nisu radili, jutarnja kava pila se uredno i redovito poslije dvanaest, nakon nje navika da sjedim u svojoj fotelji i pišem za sitne duhove postala je povijesna stvar, nakon nje vrijeme je zastalo.

Nakon nje bilo je i previše upitnika, previše praznog hoda, dvosmislenih pogleda, kukavičluka i razglednica iz Venecije i Torina. Nakon nje postao sam zarobljenik svoja četiri zida, tuđa tri mušketira i naših dvoje potrebnih za sreću, nakon nje ostao je /samo/ jedan čovjek.

Nakon nje ostala je praznina ispunjena lošim vinom, ostali su svi dani kojima smo drsko ponudili plavetnilo, ostale su melodije sa radija kojima je rok trajanja davno istekao, ostala su sašivena sjećanja na jutra, dane i noći. Nakon nje mnoga sam imena, običaje i događaje drukčije nazivao, nakon nje postao sam analfabeta krivih igara na sreću, dobitnik i gubitnik, svjetlo i tama, kriva adresa za preporučenu pošiljku, onako, ispod otirača.

Nakon nje nestale su prave vrijednosti kojima nisam imao što za zamjeriti, osjećaji prijeke potrebe, zbrkane misli i nemilosrdni prijatelj. Nakon nje ostala je ispražnjena strana postelje, ispražnjena ladica, prazni stari ormar i netko tko me nikada nije tako jako prezirao svojim poštovanjem. Nakon nje nije bilo ničega.

Nakon nje nemate pravo biti nijemi svjedok, zaboravljeni slučaj, buntovnik bez razloga ili Kum II.

1 komentar

  1. Napisala sam komentar koji se negdje od klika do objave izgubil i sad valjda luta bespucima interneta… a evo, ponovit cu: DAVORE, stvarno ti je pero u ruku sjelo. Volim procitat tvoju kolumnu, a ova mi je dala ideju da bi mogao napisat neku kratku satiricno-humoristicnu storiju z Mraclincima u glavnim ulogama, izmijenjenih imena, ali stvarnih situacija… a onda bi se mogla uprizorit za neki mraclinski svetek… pa bi imali audiciju za role… i tak… ajd pliz nek sljedeca kolumna bude vedra i prstava! LP

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here