Na stolu je stajala obiÄna plastiÄna vreÄica, na vrhu svezana u Ävor, puna jabuka. Prva joj je misao bila – tko Äe to pojesti. Jabuke su bile poklon. Uza sav trud nije uspijevala razvezati tu petlju pa je uzela Å”kare i prerezala vreÄicu.
Miris koji joj je ispunio nosnice bio je sladak i opojan, i u trenutku ju je vratio u neka davna mraclinska ljeta. Ljeta u kojima su rane sorte jabuka dozrijevale u gotovo svakom dvoriÅ”tu ili vrtu. Vidjela je svoju baku kako sjedi u kuhinji sa zdjelom u krilu i riba jabuke za neku buduÄu Å”trudlu ili gibanicu, ljuteÄi se na one male podstanare koji su baÅ” tu jabuku izabrali za svoj dom. Svilenkasta tekstura naribanog voÄa poprimala je smeÄu boju, a sok koji se cijedio lijepio se za prste. Svi su joj receptori u nosu bili natopljenim tim aromama.
ProÅ”lo je puno godina od kad je osjetila taj miris. Miris sa kojim se nekad živjelo. Bio je dio svakodnevice i nitko tim obiÄnim jabukama nije pridavao pozornost. Jabuke su s vremenom nestajale iz mraclinskih dvoriÅ”ta i vrtova, ustupajuÄi mjesto nekim novim hortikulturnim sadržajima. S vremenskim odmakom od nekoliko desetljeÄa zakljuÄila je da su mirisi mraclinskih jabuka zauvijek spremljeni u datotekama njenih sjeÄanja.