Autorsku večer Tomislava Galekovića Brke u goričkoj dvorani Galženica najavili smo prije nekoliko dana. Mogli bismo reći da se na radosno adventsko vrijeme, vrijeme iščekivanja, nadovezala atmosfera iščekivanja ove večeri posvećene popularnom mraclinskom boemu, pjesniku i tekstopiscu. Iako nam je žao da priredbu nismo uspjeli organizirati u sklopu Dučecovih spelancija ipak će Dučec i Mraclin – kao što se, uostalom, vidi iz programa – i te kako biti prisutni. U ovoj prigodi zamolili smo Tomislava Galekovića za nastavak prisjećanja što ih je prije koju godinu, baš uoči jednog mraclinskog sessiona s Gidrom Tomanom, za naš portal započeo Josip Kos. Ujedno, prilika je to da nam autor približi program ove pomalo obljetničke večeri, koja se odvija pod nazivom “Zato ja tjeram snove po cesti” i da se prisjeti prvih autorskih koraka.

– Da, početak je bio s pjesmom „Plava žena“, i ona je na neki način ostala moj zaštitni znak pa sam je uvrstio i u svoju, zasad jedinu, zbirku „Emotivna istina“, s kojom sam 2007. godine obilježio prvo stvaralačko desetljeće.

Posljednji “cjelovečernji” nastup u Mraclinu imao si s Gidrom u Calypsu, krajem zime 2016. Kako je uopće došlo do te suradnje?
– Za razliku od pjesnika koji vole uske kružoke kolega i prijatelja, ja sam uvijek težio tome da uđem u prostore u kojima se zadržava više ljudi, u kafiće, kavane, društvene domove… Nisam htio čekati da publika meni pokuca na vrata, nego sam išao na mjesta gdje svoje pjesme mogu ponuditi ljudima koji možda do tada i nisu imali neki ozbiljniji dodir s poezijom. I uvijek sam prihvaćao rizik koji takav odabir nosi. Tu sam se našao s Gidrom.

To ti je donijelo dosta utakmica u nogama?
– Kad zbrojim samostalne nastupe, pa one u duetu s Gidrom, koji su počeli još dvije tisućite godine, zatim recitale od Mraclina, preko Gorice do Zagreba, pa javne nastupe na drugim manifestacijama, već je to preko 160 susreta s publikom u živo, oči u oči.

Istaknuli smo u uvodu da je primijenjena poezija jedan od žanrova po kojima te Turopolje najbolje poznaje. Kad si se odlučio ući u te vode?
– Postoje pjesme koje se rađaju i pjesme koje se rade. To je zanat, a u zanatu uvijek postoje narudžbe. Stihove namijenjene uglazbljivanju, ritmičnu poeziju koja brzo ulazi u uho, pišem od samih početaka umjetničkog rada, ali tek mi je suradnja s Perom Roganom, koja datira od 2003. godine, počela otvarati važna vrata. S njim sam se kao koautor pojavio u pjesmi „Nemojte pjesme s tugom vezat“, na albumu Miroslava Lackovića Mimija „Violino, plači ti“. A, potom, 2008., godine kad Ivan Potočnik i Danijel Skrbin pokreću Velikogorički glazbeni festival, počinje razdoblje mojih najvećih uspjeha kao tekstopisca.

Tu dionicu obilježila je suradnja s Alibijem?
– Tako je. Na VGF-u smo imali doista lijepih trenutaka. Uz “Bogat nisem…” i “Teci Odro…“, izdvajam i “Turopoljsku ljubav” iz 2010. i “Cigan Janko“ iz 2014.. Potom je došlo i do suradnje s Lajbekima, sljedećom generacijom mraclinskih tamburaša, iz koje izdvajam pjesmu „Moja kuma, cvetek lepi“. Moram spomenuti i pjesmu koja je bila hit na zagorskim radio-postajama „Voleti tebe bi znal“, koja je nastala u suradnji sa Sinišom Miklaužićem. Ukupno sam za VGF napisao 17 pjesama, ali – ponavljam – važno je to što me Festival doveo u vezu s većim brojem ljudi iz branše. Spominjem ovdje i Luku Kovačića i Miroslava Waltera, a sve to omogućilo mi je kasniji iskorak prema festivalu u Pitomači i Zlatnim žicama Slavonije.

Za “pokojni” VGF vežu te lijepa sjećanja, što bi izdvojio?
– Već sam početak Festivala 2008. godine donio mi je šansu da se iskažem kao tekstopisac: to je bila pjesma “Teci Odro, ali šuti” koju sam napisao za svoje prijatelje iz TS Alibi. Iduća godina donosi mi prvu nagradu za tekst i drugo mjesto po izboru publike sa pjesmom „Bogat nisem pa te nemam“ koju također izvodi Alibi. Spomenuta pjesma mi je širom otvorila put za daljnje uspjehe te mi donijela dragocjeno poznanstvo s legendom tamburaške glazbe, izvanserijskim autorom glazbe, aranžmana i produkcije, gospodinom Vladimirom Smiljanićem, čije tadašnje komplimente također smatram festivalskom nagradom. Vlado Smiljanić je čovjek od riječi i njegovi savjeti su mi puno pomogli u pisanju pjesama i u drugim formama. Jednostavno postoje ljudi koji znaju više od vas i mogu vas pozitivno usmjeriti. Zato Vlado Smiljanić uživa moje veliko poštovanje i zahvalnost jer kad mi je otvorio vrata Slavonije i Podravine omogućio je da budem prepoznat i izvan Turopolja.

Goričkog Festivala više nema…
– To je velika šteta, jer je taj festival bio prilika za afirmaciju autora i glazbenih sastava i njegovo se gašenje jednostavno nije smjelo dopustiti.

Mraclin ti je ipak posebna ispiracija?
– To ne moram posebno objašnjavati. Drago mi je da je pjesma “Mraclin, selo milo” za koju je glazbu napisao Ivica Đuričić postala neslužbena himna Mraclina i vidim da se izvodi gotovo u svakoj svečanijoj prilici. Osobita mi je čast da su tu pjesmu praizveli Ladovi prvaci Dijana Banek i Dražen Kurilovčan, a s maestrom Kurilovčanom sam surađivao i na pjesmi “Volim te, Gorico moja”. Imamo Ivica i ja još dosta mraclinskih tema u pripremi, samo čekamo malo povoljnije okolnosti. A prije skoro dvadeset godina sam, tako reći u dahu, napravio tekst himne NK Mraclin. Gidra je napisao glazbu, a čujem da to dečki puštaju uz svaku domaću tekmu – i na Grabi i poslije, u Calypsu. Naravno, iz Mraclina su moji dragi suradnici – Matija Galeković i TS Alibi te TS Lajbeki.

Kroz glazbu si upoznao velik broj priznatih imena?
– Gotovo sve glavne face iz tamburaške glazbe. Gospodina Smiljanića sam spomenuo, a nikako ne mogu zaobići ni Ivicu Plivelića, najboljeg basprimaša ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Tu su i Zvonko Kompes, Siniša Belošević, Željko Sesvečan, Mišo Doležal, Miro Navračić, šansonijer Zvonko Zidarić, Branko Meglajec, Tonči Eterović, Ivan Mikulić… Mnogi od njih će nastupiti u srijedu navečer u Galženici. Tu je još i Oktet Kaj, ženski sastav Sotelija, Savski valovi, Harmonija, dobri čovjek od riječi i djela, Željko Dorotić. Ne mogu, naravno zaboraviti ni susrete s Verom Svobodom i Podravskim mužikašima. Žao mi je ako sam u ovom uzbuđenju koga zaboravio.

Vratimo se na poeziju, na pjesme koje se rađaju. Zašto naslov “Emotivna istina”?
– Uvijek pišem o ljudima koji su stvarni, o svojim osobnim osjećajima i zato su moje pjesme emotivne. Drago mi je da tu iskrenost prepoznaje široka publika, ali i ljudi iz struke, danas mogu spomenuti dobre prijatelje, poput dr. sc. Marinka Šiška, profesora kroatologije, i pisca Ratka Cvetnića. Vjerujem da je takva atmosfera pridonijela tome da mi se ljudi odazovu na ovu autorsku večer.

Čini se kao da za priredbu vlada priličan interes?
– Je, zadnjih dana ljudi zovu sa svih strana. Dužan sam zahvaliti svima koji su pomogli: gđi Snježani Špehar iz Pučkog otvorenog učilišta, mraclinskoj firmi Kova i prijatelju Vjeki Kovačiću, Dimnjačarskom obrtu DIM Željka Dorotića, Gala-drvu i bistrou Calypso na pokroviteljstvu, mraclinskom KUD-u Dučec… Svi su oni moja podrška, ali najviše me podržavaju obitelj – moja majka, sestra Melita i brat Marko – i prijatelji, među kojima posebno ističem moga Bubija te Snješku, ženu za sva vremena, koju poznajem od početaka umjetničkog rada. Zbog svih tih dobrih ljudi ja i danas, nakon više od trideset godina, još uvijek tjeram snove po cesti…

(Fotografije Vlado Vinetić i osobni album T. Galekovića)

Facebook komentari