Moja mama tak lepo pripoveda svoja sećanja iz djetinjstva da si ja morem dočarati kak je to negda bilo. Sva se ozari i vidim da su to neprocjenjive uspomene.

Perušini su na Obroži. Prezime im je Štuban i Bogu fala, i dalje žive potomci te obitelji na istom gruntu. U jedne ižice s tri prostorije su živeli: deda, baka, teta i mama vu prve sobe, stric, strina i njihov sin v druge, i mamica, dedina mama v treće. Vute jene sobice im je bila kujna, spavaća, dnevna i kupaona. Na Badnjak bi tetin zadatek bil složiti drva v hodniku za sve te svetešne dane. Teta je toga navozila meter. Za to vreme, baka je pekla gibanicu i salenjake. Čuvala ih je pod klučom. Ni se to jelo kak se komu štelo. Baka je skuvala ladetinu i sarmu, a mama se ne seća svojih zadatkof v cele priče.

Kad je opala kmica, kitil se bor. Još i denes mama ima steklene kuglice iz tog vremena. Navečer bi deda donesel Božić. V jene je ruke imal slamu, a v druge zdelu u tere je bil žitek; kukuriza, šenica… One su ga v kmice, s blagoslovlenom svećom čekale i kad bi deda pokucal, onda bi one rekle: raj, raj. Deda bi potom započel; falen Isus i Marija, daj nam Bog picekof…. itd, to znate, potlem bi se zafalili na semu dobromu za to leto i preporučili da bu kletu još bolše. Slamu je del pod stol, a žitek, onak ko da seja, na stol, a baka bi ga pokrila stolnjakom. Svetom vodom bi onda se poškropil, pa i blago v štale.

K njim su dolazile obroške dekle prije polnoćke i tam su popevali božićne pesme, a deda je sviral piske. Na polnoćku se išlo pešice, vuz križno drevo, na malu pa na veliku brv, i po stare ceste do vukovinske cirkve. Istim putem i nazaj. Kad su došli domum, jeli su krvavice i ladetinu. Poklonof ni bilo pod borom jer to još onda ni izumljeno. U ono su vreme ljudi bili na slikami si crno-beli. U stvarnom životu su bili u boje, topli, istinski sretni z onim kaj su imali.

Sedemdeset let posle, moja mama još navek kuva ladetinu za te dane, i moram reći da nema tog pečenja koje more zameniti taj okus. Nemre više sama, zato je tu najbolja šogica na svetu koja drži da se taj običaj ne zatre. Ja sam v svoju familiju donesla običaj nošenja Božića, malo modificiran, al u srži isti. Sako leto i bez iznimke. Moja čer je taj običaj prenesla u svoju obitelj i sretna sam radi toga. To je nekaj kaj se prenosi i čuva ko dio obiteljske tradicije i bez čega Božić ne bi bil ono kaj je.

Fala, mama, na ladetine, sećanjima i običajima kojima si nas nafčila.

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.