Kopajući po foto-arhivi moje majke naišla sam na ove fotografije. Na pitanje kojim povodom su snimljene, dobila sam odgovor: “Aaa, to je bilo zbavlajne”. Nikad do tad za taj običaj nisam čula.
Rođenje djeteta oduvijek je bio radostan događaj u svakoj obitelji. Čekajući prinovu, osim smišljanja imena, donosila se odluka tko će biti krsna kuma. Biti kum/kuma čast je i obaveza. Možda nismo ni svjesni da smo se obavezali biti drugi roditelji i sudjelovati u svim važnim događajima u životu svojeg kumčeta. Kroz život to puno puta zaboravimo i zanemarimo. Šezdesetih godina kuma je imala obavezu sedam nedjelja obilaziti majku i dijete, naravno ne praznih ruku. Taj običaj zvao se “zbavlajne”. Svi ostali su išli “z pripravom”. Nedjeljom. Ne radnim danom.
Sjećanja me vraćaju u ’71. kad se rodio moj brat. Veselile su me te vizite. Ne radi punih košara kolača, domaćih kokica, odelca za bebu pa ni onog “pod glavu”. Mene je veselio “aktualni sat”: priče iz sela, anegdote, tko se ženi, tko se udaje, tko ima TV, tko se s kim “karal” i tko se s kim sudi. Bila su to vremena socijalne prisnosti i poštivanja društvenih odnosa i rodbinskih veza.
Zbavlajne je davno otišlo u povijest, ali priprava traje i danas. Ne u obimu i ne na način kao nekad. Prijatelji imaju prioritet u odnosu na rodbinu. Fotografije u nastavku nastale su na Babičinom i Sinkovom gruntu, zadnje nedjelje zbavlanja, kad je išla cijela svita zaokružiti taj važan događaj.
Možda još netko zna koji detalj o zbavlajnu, pa bi bilo lijepo da se nadoveže.
Fotografije su dio obiteljske arhive Slavice Kos Čikove, a snimio ih je Josip Kos Čikov.
