Zavukla se je tuga u ovo naÅ”e selo. Dani obojeni sivilom, dodatno su začinjeni odlascima u vječnost meni dragih ljudi, onih koji su mi bliski, s kojima sam putovala ovim vremenom dobar dio puta. Na tom je putu bila i Vera, čiji se je život jučer ugasio, nakon duge i teÅ”ke bolesti. Prerano.

TeÅ”ko mi je prihvatiti činjenicu da nema viÅ”e Vere, Vere koja je bila spremna pomagati svima. U jednom mojem poprilično teÅ”kom razdoblju života, ona je bila tu, uvijek spremna dati najviÅ”e Å”to je mogla. I ne samo u materijalnom smislu, već lijepom riječi, podrÅ”kom, na samo nama znani način. Nedostajat će mi naÅ”a druženja gotovo svake nedjelje poslije podne, naÅ”e kave, ā€žpretepanjaā€ o događajima u naÅ”em selu, o onima Å”to su proÅ”la i onima koja su pred nama. Jer, nije bilo događanja u kojem nije bilo Vere. Njezin savjet, Å”to i kako neÅ”to napraviti, bio mi je uvijek od velikog značenja.

Gotovo da i nije bilo druÅ”tva u Mraclinu kojemu Vera nije svojim nesebičnim zalaganjem davala dio sebe, naročito u Udruzi umirovljenika u kojoj je godinama bila članica Upravnog odbora. Uvijek nasmijana, spremna za Å”alu, vrijedna, velikoga srca. Da, to je bila Vera koju ću pamtiti, koja se nastanila u mojem srcu, koju ću, ne samo ja, nego većina onih koji su je dobro poznavali, nositi u srcu do nekog novog susreta u vječnosti.

Draga moja počivaj u miru, možda u nekoj drugoj i ljepŔoj krajnosti, na nekom drugom mjestu u kojem sva bol prestaje. Nama ostaje praznina i nedostajanje, do ponovnog susreta u beskraju.

Neka ti je laka ova naŔa turopoljska gruda!