Muška A ekipa DVD-a Mraclin u sastavu:
Jurica Kodrnja, Filip Križanić, Domogoj Kovačić, Ivan Kos, Ivan Galeković, Josip Vukašinec, Josip Kasunić, Božidar Galeković, Filip Kovačić
osvojila je ukupno 6.mjesto.
Video s natjecanja možete pogledati ovdje:
DVD Mraclin vježba A ekipa – XIV. KUP Sv. Florijana u Kaštel Sućurcu
Snimio:Damir Galeković
Društvo žena „Anđela Lovreković“, organiziralo je u subotu 1. srpnja 2017., svoj prvi Piknik „Romansa u bijelom“. Iako se je događaj trebao održati u Parku Tomislava Hrkovca, zbog bojazni od lošeg vremena, ovu priču mraclinske su žene preselile u Društveni dom.
Što je „Romansa u bijelom“? Ovom pričom mraclinskih „Anđela“ dominira bijela boja: svi sudionici prvenstveno su morali biti u bijeloj odjeći, a stolovi i dekoracije koje su gosti sami osmišljavali, također su bili u bijeloj boji. Sa sobom je svatko donio hranu i piće, pa su stolovi bili krcati raznim delicijama u kojima se je uživalo tijekom večeri. Bilo je zaista lijepo vidjeti s koliko su mašte i truda bili uređeni stolovi. Mraclinski je Dom uistinu zablistao punim sjajem!
Društvu žena odazvalo se preko 100-injak gostiju, koji su svojom vedrinom i pozitivnom energijom učinili da ova večer bude zaista za pamćenje. Uz odličnu glazbu VIS-a „Dingosi“, plesalo se je i pjevalo cijelu večer. Baš kao nekada. Malo stariji gosti prisjetili su se vremena kada su se uz svirku ovog sastava, te uz glazbu 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća zaljubljivali, te mnoge veze okrunili brakom. Još i danas su tu, još i danas su zajedno. Vjerujemo da su mnogi i večeras osjetili onaj isti drhtaj kao i nekada, na početku svoje veze, plešući u zagrljaju svojih partnera, uz laganu glazbu starih, već pomalo zaboravljenih pjesama. Mraclinske „Anđele“ se nadaju da se priredba svidjela i onim mlađima, koji nisu imali privilegiju odrastati uz ovu glazbu, te da su uživali u ovoj posebnoj večeri.
Društvo žena nada se da će priča pokrenuta Piknikom „Romansa u bijelom“ zaživjeti kao posebno događanje, kojim bi htjele privući što više ljudi, te ga u buduće organizirati na otvorenom prostoru. Nadaju se da će u tome i uspjeti.
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.1372890896122608.1073741893.887960084615694&type=3
U opširnom intervjuu za subotnji Večernjak glumica Urša Raukar govori, između ostalog, i o tome kako su joj posjeti Mraclinu, i uspomena na jednu mraclinsku baku, pomogli da stvori lik u predstavi “Črna mati zemla“, koja upravo igra na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava je nastala po nagrađivanom istoimenom romanu Kristijana Novaka, u kojem snažnu gradivnu ulogu ima međimurska kajkavština. Na pitanje je li ansamblu bilo teško svladati taj govor, Urša Raukar odgovara:
– Mislim da smo svi na visokoj razini svladali međimurski kajkavski, koji se razlikuje od zagorskog. Meni je to bilo tim lakše jer je kajkavski moja baza. Ja sam svoja ljeta provodila sa svojom bakom u Klenovniku, igrala se i družila s drugom djecom. To su najljepše uspomene iz mog djetinjstva. Poznata mi je ta seoska atmosfera. Radeći ulogu bake u “Črnoj mati zemli” mislila sam na dvije bake: na svoju i na baku mog gimnazijskog prijatelja Ratka Cvetnića. Kad bismo odlazili k Ratku u Mraclin, njegova je baka obično sjedila u kutu i nismo s njom puno komunicirali, ali sve nas je, a mene sigurno, obilježila nevjerojatnom toplinom i brižnošću za sve ljude, poznate i nepoznate. To su bake koje brinu o svima, a ne samo o svojima. Ja sam i tada bila svjesna da je to posebna osoba, ali sada, kako godine prolaze, sve se više sjećam takvih osoba kakva je bila Ratkova baka. U njima nalazim smisao koji bi bio u tome da se svi međusobno podupiremo, toleriramo, da budemo solidarni, da se ne odajemo niskim strastima ideologija, dijeljenja i neprijateljstava.
Naša priča o rodnom i voljenom turopoljskom selu ne počinje i ne završava samo na njegovom legendarnom imenu. Na Jančetovom gruntu okupila se poznata ekipa na druženju povodom naše druge godišnjice. Kako je naglasio Stjepan pl. Čunčić, našim mještanima već drugu godinu zaredom, redovno serviramo najzanimljivije informacije o Mraclinu. Svima nama, svakog dana to sve više znači. Predvođeni našim urednikom Matijom Kosom i redaktorom Ratkom Cvetnićem koračamo uz bok najjačim portalima Turopolja. Tekstove koje pratite ima rijetko koje selo i to nas stvarno čini posebnima.
Sve na samo njihov način, uvijek upotpunjuju aktualne i zanimljive fotke naših Vlade, Vite i Vesne, a baš je Vesna svojim pristupom portalu otvorila lijepu priču koja nije još ni djelomično ispričana. Kad drugima utihne inspiracija, Davor nas svojom kolumnom opet vrati natrag u naš virtualni vrtlog. Svi smo uvijek na dispoziciji, bilo tekstom, fotkom ili savjetom – kao Ratko Galeković, mnogo puta do sad. A Zvona, Joža, Neđo, Kićo, Krempi, Mikica, Doriana, Jelena, Ivana, Stjepan, Goran već su razvili sposobnost da nam se jave baš kad ih najviše trebamo.
Jučer je osim lijepog druženja postavljen čvrsti temelj za daljnje djelovanje. Idemo dalje s novim idejama i koracima, da se kao takvi još više zavučemo pod kožu naših dragih Mraclinaca. U planu je organizacija natjecanja u pripremanju kotlovine – gdje će sudjelovati samo Mraclinci – intervjui (tekstualni i video) s nekim već sada legendarnim osobama našeg mjesta i još puno, puno toga.
Troškove druženja sami smo pokrili Googleovim oglasima jer su pojmovi kao “novac”, “financije”, “reklame” i slično, za sada strogo zabranjeni. Kompletan rad portala svih nas temeljimo samo na dobroj volji i posebnoj ljubavi prema našem voljenom mjestu i njegovim mještanima. Predobri roštilj spekli su Krempi i Kićo, Marijan Kovačić počastio nas je svojim već naširoko poznatim Chardonnayom, a svojim su “stolnim prilozima” raspoloženje pod orejom podigli još i Vesna Tafra, Vjeko Kovačič i Stjepan Čunčić. Članice ženske vokalne sekcije Dučeca, nakon probe uz pjesmu su se pridružile redakcijskoj fešti.
Živio naš Mraclin, živio naš portal a za godinu dana na istom mjestu, u istom mjesecu i u još većem broju!
The National i ‘Sunshine On My Back’ otvorili su dan. Jutro se prosulo po aveniji. U predgrađu Ulice razlio se uređeni park, odsjekoše mu netom nekoliko stabala desetljetne vrijednosti i rastvoriše poglede ka obližnjem imanju. Johnny je otvorio svoju ogradu i dvorište izgleda prpošno, lijepo i novo. U hladovini nabreklih lipa uslijed jeseni nestaje zelenila, jedva se raspoznaje poprečni put koji je sredinom sjekao nastojanja lijenim hodačima da što prije dođu do cilja. Stari kesten čvrsto je zagrlio ljuljačke i tobogane a zimzeleni borovi prpošno stoje u kutu na ‘čelu kolone’. Razrovana ulica pjesnika povukla se naizgled u spokoj dana, zagrizla je u borbi sa zrakama sljemenskih reflektora i blago nastavila dominantno drijemati kako se to već čini u pola osam ujutro. Boreći se sa ranojutarnjom maglom…
Pjesnik je tog jutra stigao na nepoznatoj marki poznatog bicikla i prislonio ‘mezimca’ na ogradu krčme na ulazu u ‘prijestolnicu’. Prošlo je osam jutarnjih. Kroz zatvorene prozore nailazilo je planiranih toliko i toliko stupnjeva celzija, naručili smo si kavice za bolje promišljanje i nešto vode za preduhitriti potencijalne jutarnje probleme, ako se frajeri slučajno usude pokucati. Nikome se ništa ne radi pa gdje će baš njima… Pjesnik mi priča o planovima, festivalima, objedima i poslovima mimo poslova, o dimnjacima i vremenu kojeg i on ima sve manje. I znaš, imam u planu jednu odličnu… Postao je protuteža mirnim danima, ostao je lik kojeg ako nemate svakako ga morate izmisliti i staviti na tjeralicu: Traži se – Pjesnik! Konzumirati ga u umjerenim količinama.
Gledajući ga sjetio sam se prijatelja iz srednjoškolskih dana. Bio je neizrecivo dobar, dok je bio dobar. Iskreni školski folirant, glumac za velike pozornice, znao je padati već u drugom razredu na prvo pitanje u te školske dane kada nije bio spreman. Hinio je slaboću u ta teška i osorna đačka jutra. Pa, nije se ništa pojelo pa ti je zato loše, pa eto ti kada toliko pušiš i od ranih jutarnjih sati. Svi su profesori za njega imali dobra opravdanja, ne želeći priznati da ona za ostatak svijeta – ne vrijede. Pjesnik je ostao takav. Pravila su pisana za njega i umotana u crvenu vrpcu svezana u mašnu. Zasluženo, reklo bi se. Naišao je Bek. Nismo stigli reći nijednu o…
S vremenom čovjek uvidi da se prijatelji zadobivaju. Ne stječu se i ne lome preko koljena, nekakvim avanturama, dosjetkama ili lažnim nazivnicima za dobru kob. Pjesnik je baš takva jedinka. Zadobiveni prijatelj, naslijeđeni, opasno odan i opasno svoj. Nosio je neke sajamske manire i vašarske marifetluke, nastojao je biti pretežito drugi na okidaču uz obavezno da je volio biti u pravu. Kao i svi mi i da je naša posljednja i da baš mi stavimo točku na j. Nosio je i natruhe stroge bečke škole i znao je pripovijedati i o danima kada mu i nije bilo lako. Sve je on to nosio. I nije mu bilo teško. Prošlo je tri poslijepodne, vrijeme iza objeda te subote kad je bilo moguće…
A još prije nekoliko mjeseci poslijepodneva smo do bola znali ubili u krajoliku iza kravarskog gorja. Glavnom cestom pa desno do samoga kraja, pronaći će se već oznakama navođeno mjesno igralište. Kotlovina je tog dana bila jedva prosječna a prijeteći oblaci zasjeli su na ustajali teški zrak i ponudili dvije do tri minute lipanjske kišice. 100 minuta manje od potrebnog. Samo se sjećam. I šutim. Nevjerojatno je koliko je lijepo kad čovjek ne govori. Toliko toga stigne napraviti, toliko toga poveže i shvati koliko je zapravo kratak puta od – nečega do ničega. I koliko to ‘nešto’ zapravo zna biti – ništa. Noć zna prekriti dan, mržnja ponekad savlada ljubav, osjećaji znaju odlutati bez traga i pokupiti mrvice sa stola. A oblaci će vuči kišu sve do prozora (i znati) koliko još ima do očaja…
Jutro dan poslije. Jutro k’o svako jutro, nijemo, nikakvo. Pronašao sam zalutale natikače negdje u drugom redu iza tepiha. Namočio oči ustajalom vodom iz pipe u trećem redu trivijalnih soba. Hladnih i nedovoljno napetih. Iza devet gazdarica je u tišini poslužila dvije kavice. Pristigli su i drugi gosti, svi u tišini. Svi nikakvi. Nisam jednom vino pio, nisam jednom tužan bio… začulo se sa programa mog kompjutora netom čim sam kroz pola sata nanovo zakoračio u intimu svakidašnje jadikovke na katu objekta kojem se uvijek rado vraćam. Biti ili imati velika je dvojba suvremenog društva. Bit je da moramo biti, a imati moramo da bismo bili. Nešto ili ništa. Tko će ga znati…
2016., kolovoz
Ivan (77) i Irena (68) osvojili plesni podij u Okuju
Pjesme i plesa nikad ne nedostaje u Okuju, barem kada feštu organizira mjesna podružnica umirovljenika koja se sa svojim članovima i prijateljima sastala u srijedu 28. lipnja, poslijepodne.
Druženje umirovljenika u restoranu Za vašu dušu održano je u sklopu redovnih godišnjih aktivnosti. Dobrodošlicu je članovima uputio predsjednik podružnice Josip Pokas, a gosti željni dobre zabave i druženja stigli su iz brojnih turopoljskih sela. Za svirku je kao i uvijek bio zadužen Darko Janječić koji je pažljivo birao tempo rasplesanim umirovljenicima koji nerijetko pokažu koliko su mladi u duši.
Jedni od njih su Irena i Ivan Milec-Ufa, bračni par iz Mraclina koji je s guštom zaplesao na prve taktove Janječićevog repertoara.
-Uvijek dođemo na druženje umirovljenika i uvijek smo za ples, čekajte samo dok zasvira stari rock’n’roll-rekla nam je simpatična gospođa Irena kojoj nije teško začagati u 68-godini života sa svojim 77-godišnjim suprugom. Rock’n’roll nismo dočekali te večeri, ali smo zabilježili njihov veseli ples, pa pogledajte na početku naše kratkog videa kako to rade Mileci iz Mraclina.
29. lipnja 2017. godine formirano je Vijeće mjesnog odbora Mraclin. Sjednici je nazočilo svih sedam članova Vijeća koji su na izborima održanim 21. svibnja 2017. dobili povjerenje mještana Mraclina. To su: Tihomir Hubak, Antun Kos, Jasnica Čunović, Stjepan Kos, Zlatko Galeković, Vladimir Križanić i Vesna Tafra.
Za predsjednika Vijeća izabran je Tihomir Hubak, za dopredsjednicu Jasnica Čunović, tajnica je Vesna Tafra, a blagajnik Antun Kos.
U ponedjeljak 3. srpnja u 20,00 sati sazvana je prva proširena sjednica Vijeća na koju će biti pozvani svi predsjednici Udruga i Društava koja djeluju u Mraclinu, te poduzetnici.
