Povodom sutrašnjeg dana donosimo necenzurirani tekst pilota brigadira Ivana Selaka kojeg je objavio na svojoj Facebook stranici:

– Nisam imao namjeru ostaviti nikakav post osim ove čestitke ali želim svima zahvaliti koji su i meni osobno čestitali , no moja zahvalnost je usmjerena na istinske hrvatske heroje i legende koji nose sve zasluge za stvaranje ove zemlje.
Objašnjavao sam to više puta , objasnit ću još jednom , nismo mi (ja) koji smo profesionalni vojnici od 14.godine heroji ove države, heroji su ljudi koji su radili po tvornicama , školama , bolnicama , na selu ili koji uopće nisu radili , a koji su se ili dobrovoljno javili ili se nisu skrivali i otišli u nešto što je suprotno od onog kako su žvjeli.
Moje kolege i ja smo se školovali i cijeli svoj vijek uvježbavali za takove situacije , rat je nešto ne prirodno za sve normalne ljude ali jedino su profesionalci na njega spremni ma u kojem obliku on bio.
Dat ću vam primjere mojih heroja , upoznao sam mnoge , neki su živi , neki nisu, neke znam odavno, za neke čuo tek ne davno , ali svim takvima ja nisam ni do koljena.
Jedan od njih , sasvim običan radnik sisačke rafinerije ili željezare -ne znam , moj frend Mladen iz Siska me upoznao sa njim negdje poslije rata, čovjek bio izviđač ( ti su posebna klasa), ne voli više baš ljude , živi sam, sa svinjama , njima vjeruje , negdje u Lonjskom polju , ne priča ništa i prema strancima rezerviran. Upoznajem ga -on onako rezerviran jedva da nešto mrmlja , uglavnom priča Mladen i onda spominje da letim na migovima. Odjednom čovjek pogleda , gleda me u oči “jesi ti u oluji iznad Petrinje…”. “Jesam”.
Ovo je priča mog heroja , njegovim riječnikom:
” život si mi spasio, tukli nas odozgo , uništili tenkove ,poginu zapovjednik , puno mojih, ranjeni oko mene ,nemoš naprijed nemoš nazad , a ovi tuku , kopam prstima da se ukopam , pršti oko mene , ljudi vrište , a onda iznad mene , ma iznad glave sjene dva aviona i odjednom dva padobrana , majku im je… srušiše ih . I dok sam pomislio na ta dva jadnika kako im padoše u ruke užasna eksplozija , bjelina ,osjetim udar, diže me sa zemlje. Stojim tako i poslije tog pakla tišina i onda skužimo , oprali ih naši migovi , e kad smo mi krenuli….
“Znam , stali ste kod Novog”
“A jesi bio ti”
“Jesam”
Mojem heroju suza u oku , grli me , Mladen ne vjeruje , a ja se ježim na pomisao kroz što je taj čovjek prošao , takvima mogu prostrijet tepih da njim hodaju , to su moji heroji , do koljena im nisam, zahvalnost za ovo danas njima.
Na žalost moj heroj nije više sa nama, a nije sa nama i drugi heroj , naravno da za njega niste čuli , nisam ni ja dok me njegove kolege iz veteranske udruge nisu pozvale na otvaranje parkića sa njegovim imenom.
Niste čuli ni za malo selo Mraclin , a još manje za još jednog i mog heroja Tomislava Hrkovca-e baš njega , klinca malo starijeg od mog sina također klinca . Taj Tomislav od prvog dana u ratu ( a još se i ne brije kak spada) gine na Kupi kad pomaže ( naravno dobrovoljno) u izvlačenju ranjenih na kupskoj bojišnici , a nije se još ni brijao ko što rekoh , slava i svaka zahvalnost njima na današnji dan , a i na svaki novi dan jer takvih mladića za koje nismo nikada čuli ima koliko hoćete , živih ali nažalost i mrtvih .
Moja zahvala za sve njima.
Eto to je priča o mojim legendama i herojima.