Kad već nismo Zlatko Dalić
Oduvijek sam život promatrao kao seriju sa određenim brojem epizoda koju režiramo mi sami. Ne znam mislite li i Vi tako; ionako je nebitno, mislili ili ne. Jesmo li ovisni o kupnji, zapitamo se dok se gledamo u špiglu, ili u špiglu sjećanja; mogu li nas tako lako kupiti ili naprosto imamo višak slobodnog vremena? Da ga iskoristimo bolje i svakako pametnije. Ali što ti je pamet danas? Posuda prepuna iluzija, lažnog sjaja i prolaznosti vremena. Ne znam, ali i dalje o tome razmišljam i trošim vrijeme. Dan prebrzo leti kad si u sjajnom društvu, pričate o zanimljivim stvarima, a još k tome i radite ono što volite. Kad već nismo Zlatko Dalić. Ovaj savršeni sunčani utorak prošao je u znaku pisanja. Inspiraciju smo uvijek crpili iz knjiga, poezije i književnosti. Danas nam navodna inspiracija iskače iz ekrana dok lutamo navodnim društvenim mrežama čiji je sadržaj navodno edukativan, zabavan, sigurno besmislen ali i inspirativan, nažalost. Među milijun pitanja koja si postavljamo na dnevnoj bazi je i koji su to ljudi za koje vrijediti patiti i za koje se vrijedi boriti? Kad već nismo Zlatko Dalić!
Ne sanjamo jer, navodno, živimo u Hrvatskoj. Uspjeh koji priželjkujemo zapravo i ne postoji, jer ga još nitko nije ostvario. To je potvrdio i Mate Rimac; on dela auto za, bi rekli v Gruntovcu, penežlivce, ali tvrdi i to da još nije uspio. Nije do kraja. On još nije Zlatko Dalić, a mi i danas slušamo isključivo ‘budi Zlatko Dalić’ destruktivne savjete. Svakome po zaslugama, očito bolje i nismo zaslužili. Talent je riječ kojom nas uvjeravaju da ne možemo uspjeti. Nema tog morala, nema te osobe čijoj pomoći ćemo se nadati, pa kad nemamo izbora proradi onaj najprimitivniji instinkt preživljavanja pod svaku cijenu i nitko nas neće uvjeriti da će lijepa riječ otvoriti ona vrata kad ti drže nož ispod onog vrata. Razmišljanje o moralu, lijepim riječima, odgoju i muškosti ne znači puno ako si odsutan. Ako nisi na štihu. Ili ako nisu u strukturama vlasti, ako nisi onaj koji diže dva prsta kada treba i koji se ‘učipi’ u tim kada su veliki poslovi vu pitajnu. A tome, navodno, teže svi koji žive u Hrvatskoj. Svi koji nisu Zlatko Dalić. ‘Jedino što imam vu sebi je intelekt; a ako je i on ugrožen bojim se da nemam ništa’, reče tog jutra prijatelj na toj jutarnjoj kavici.
Nisam dobro spavao. Kažu da dobro spavaju tek pravednici, a njih nema mnogo. I danas sam promašio skretanje za neke zanimljive razgovore. Samo je jedna prva, kažu. I Prava, nadodat će. Kad čovjek izgubi povjerenje riječi postaju suvišne. Crte na papiru. Uvijek nas sustiže mala doza nostalgije za minulim danima. Ja još uvijek pecam očima. A ribu kupujem. Nije li to normalno? Sve više osjećamo šablonu u sebi, sve se više skrivamo. Alkohol, kažu, pojačava želje, a smanjuje mogućnosti. Ako si profesor, kažu, to ne znači da sve znaš, već da drugi tako misle. Kad već nisi Zlatko Dalić.
