A da buš prenesla belo?
Da imamo vijek trajanja, osvijestimo u ranoj dječjoj dobi. No tada nam se to čini daleka budućnost. Nije lako prihvatiti vlastitu smrtnost ili smrtnost naših najbližih. No, to to je neminovan kraj za svakog od nas, i kak bi rekel narod – jedina pravica; i siromašni i bogati na kraju umiru. Naravno da ni isto umirati na svilenim plahtama, uz sav mogući suport, i u bijedi i bez ljudskog dostojanstva. Oni koji ostaju, svoju tugu pokazuju i vanjskim obilježjima.
Tak je kod nas crna boja znak žalosti za pokojnikom. U ne tako davnoj prošlosti, gubitkom člana obitelji, žene su oblačile crninu i najčešće je nisu skidale do kraja života. Moje su bake nosile crno od kad ih se sjećam pa do njihovog odlaska s ovoga svijeta. Jedan jedini put je moja baka imala “dvodijelno” u nekakvoj smeđoj boji i to kad je išla na hodočašće u Lurd. Bila je to sasvim neka druga baka.
Osvještavanjem činjenice da je besmisleno ostatak života nositi crno, jer pokojniku je ionako svejedno, tuga se ipak nosi u srcu, zapuhali su neki novi vjetrovi sa ograničenim “tajmingom” nošenja crnine, već prema tome koliko je pokojnik bio blizak i koliko to okruženje očekuje. Moramo priznati da je bilo veselica na kojima su se ženice jako dobro zabavljale u dubokoj crnini. Valjda je svima doprlo da je taj običaj puka forma sve dok nije odabir ožalošćene, jer zaista tuguje.
I tada se u selu pojavilo pitanje; a da buš prenesla belo? Nije to bilo samo retoričko, bila je to moguća tema za neke nove priče i ocjene koliko ona tuguje. Danas se poštuju kodeksi ponašanja da se na sahranu ne dolazi obučen u živahne boje te se čak preporuča i nošenje neutralnih kišobrana ako i nebo plače za pokojnikom. U cijeloj toj povijesti “crnih” običaja iščitava se da su žene mahom više žalile od muškaraca. Oni nisu nosili crninu. Nije muški pokazivati osjećaje.
Srećom, danas se još sporadično čuju zamjerke na duljinu žalovanja u crnom, jer svatko najbolje sam zna kad je spreman nastaviti sa životom, svjestan da je ono što razmjenjujemo tijekom hoda po ovoj Dolini suza vrijednije od svega onoga iza.
HEP donirao naše vatrogasce
Lijepi komplet opreme stigao je u Vatrogasni dom Ivana Galekovića. Naime, donacijskim ugovorom što ga je krajem prošlog mjeseca mraclinski DVD potpisao s Hrvatskom elektroprivredom nabavljen je komplet alata koji će osjetno poboljšati interventne sposobnosti naših vatrogasaca. U slučaju potrebe oprema u vrijednosti od 1900 eura već je na raspolaganju.
Mladost (Obrezina) i Buna pobjednici mraclinskog turnira podmladka
Nogometni klub Mraclin je u četvrtak 30. svibnja po prvi puta organizirao turnir mlađih kategorija, prstića i limača. Na turniru je sudjelovalo 16 momčadi, po 8 u svakoj kategoriji. Kod prstića zaigrali su: Mladost (Obrezina), Buna, Dinamo Hidrel, Brcko, Polet (Buševec), Vatrogasac (Kobilić), BSK (Budaševo) i Mraclin. Kod limača: Buna, Turopoljac, Čazma, Ban Jelačić (Vukovina), Polet (Buševec), BSK (Budaševo), Mladost (Obrezina) i Mraclin.
Na terenu Nove grabe igrao se turnir prstića, a na terenu Stare grabe turnir limača. Druženje svih sudionika turnira odvijalo se na terasi Nove grabe, ali i ispod terase Stare grabe, te svugdje u okolici gdje je drveće sklanjalo sudionike turnira i gledatelje od sunca. Turnir se u svakoj kategoriji igrao u dvije skupine po četiri momčadi. Iz svake skupine prve dvije momčadi iz poretka izborile su polufinale glavnog turnira, a ostale momčadi su natjecanje nastavile u utješnom dijelu turnira. Nakon cijeloga dana kvalitetnog nogometa, druženja i navijanja dobili smo pobjednike u obje kategorije. Kod prstića pobjednik je Mladost iz Obrezine koja je u finalu svladala Dinamo Hidrel, dok je treće mjesto odnio Polet pobjedom nad domaćinom. Pobjednik utješnog turnira bila je Buna. Za najboljeg igrača proglašen je Matteo Galić iz pobjedničke momčadi, najboljim vratarem proglašen je Mihael Rožić iz Poleta, a najbolji strijelac dolazi iz Bune, Matej Tačković.
Kod limača je pobjedu odnijela Buna koja je u finalu bila bolja od Poleta, dok je u dvoboju za treće mjesto Mraclin bio bolji od Turopoljca. Pobjednik utješnog turnira bila je Mladost. Najboljim igračem proglašen je Dominik Čunčić iz Poleta, vratarem Lovro Nikolić iz Bune, a najbolji golgeter, Gabriel Martić, dolazi iz Mraclina.
Sudačka trojka u sastavu Ema Kozarić, Stjepan Sučić i Ivan Mirenić tijekom cijeloga dana odlično je vodila sve susreta. Turnirska komisija bez greške je vodila turnir tijekom cijeloga dana, Voditelj škole Nogometa Tomislav Škrinjarić koordinirao je natjecanjem, a zapisničari se ni u jednom trenu nisu dali smesti, te su svoj posao obavljali pravilno i odgovorno. Naravno, kakav bi to turnir bio bez hladne okrjepe, tako da su se naši šankeri dobro oznojili kako bi svima uslišili želje. Ništa nije moglo proći bez gastro-ekipe i cura koje su pomogle u pripremi hot-dogova.
Podjela nagrada održala se na terenu Nove grabe, a popraćena je glasnim navijanjem mnogobrojnih navijača i roditelja, te uz veliku međusobnu podršku momčadi. Nagrade je podijelio predsjednik NK Mraclin Miroslav Iličić.
Foto: NK Mraclin
I križno drvo je pri kraju s obnovom
Naša kapelica na istočnom ulazu u Mraclin nekad je obilježavala odvojak stare poljske staze prema Vukovini kojom su, prije prokopa Kanala, naraštaji Mraclinaca išli “k meše”. Podigli su je vjernici 1936. godine na zemljištu koje je darovala župljanka zvana Lepica, a sazidao ju je Marko Križanić Pepin. Obnova je, kao što vidimo na današnjim fotografijama, pri završetku, ali za zatvaranje “financijske konstrukcije” treba još malo dodatnog napora. Stoga molimo sve dobre duše koje su u mogućnosti da učine još taj mali korak i jave se Mladenu Štubanu. “Hvalem Isus i Marija”.
Razgovor s Jurom Amerikajnkinim (III.)
Sad kad si spomenul škanjce ti si lovec? Od kad? Dej nam malo o tomu reči.
– Lovec sem ti ja, od kad sam za sebe znal sem po tem lovu bežal. Gango, Pepec Pušanec kaj je bil pri Slave Bruce, od mega tasta brat, oni su bili starci lovci. Onda sam ti ja to zavolel, išel sem ko klinec. Nosil sem zajce pa sam znal dojiti takav da su mi sve lače bile krvave. Pa sem dobil batine kad sam došel domom od matere. Opet je rekla – de god vrag nemre tebe pošele.
Kasnije sam najviše hodil z Lojzekom, z Vladum, z Videkom… Ali oni su morali slušati jer je njihova pokojna mati Draga išla na plac. Oni su tkali tepije i ređavinu. Vlado, Videk baš ni, Franc pokojni, svi tri brati. Janekini, pa od Igora otec.
Dej reci još malo o lovcima, kak si do puške došel?
– Kad sem z vojske došel išlo se meni mam v lov. Ali kak sam bil siromak mam su me drugač gledeli. Onda kad sam se oženil, još sam bil na Obreži, počel sem delati 1964. i onda sem išel polagati lovački ispit. Ja i pokojnji Juriga Dragec. I taj je pokojni, pak nikoga ni. I kad si položil ispit trebala ti je dozvola za oružje. Ja dam molbu na policiju, Dragec Jurigin je dobil odma. Ja čekam, mojega nema. Pitam ja staroga Jurigu, de je moja? A ne znam, ovo-ono vrgla on sim-tam. I onda su mi ipak za dva mesece dali dozvolu, a meni je već pokojni Joso Kundić, od doktora Kundića otec, dal svoju pušku. On je kupil novu pušku, a meni je dal staru tanđaru. I veli, peneze buš dal kad buš imel. Već sam imel Darka i delal ižu i nije to lako bilo. Drugu pušku imam od pokojnoga Rude Đuraseka kaj se je tu od Kokotanof oženil. Od njega sem nabavil Hamerles 12 koja još pri mene. Onda sam za vreme rata nabavil karabin.
I lovilo se sešta? Do kad si lovil?
– Do prije par let dok nisam išel na operaciju. Moram paziti ak oću još malo poživeti.
Još barem 20 let!
– Ki bi me vrag bavil.
Ti si bil u ekipe kad se delala streljanu u Mraclinu? Koja je to ekipa delala i kako su došli na tu ideju?
– Tu je glavni bil pokojni Mladen Đuretić i onda od naših – Matanovići, ja, Vlahovec i Ramis – Franjo Štuban Klipin. Pa su onda su puno potegnuli Vlado Kir i Marijan Kokotanof. Mi smo to sami plaćali. Mika Esperantov pokojni nam je dal kvadre ke smo dole napravili temelje, jer to ti je bila rupa tam dole. Pokojni Mladen Đuretić je dole del armaturu i beton i samo je slagal kvadre. I zemlum smo sve zasipali i onda dalje zidali. Pokojni Češković nam je isto dal cigel. Fektali smo sekak. Onda, kad je došlo kraju i pokrov, Mladen Galeković nam je dal drevo za građu. Onda su Mladen Đuretić i Pelc koji se razme u tu građevinu to napravili, a mi smo bili pomoćna radna snaga. A Marijan Kokotanof je zel šindru na otplatu, a Đuretić je vodil evidenciju.
Jesi kad igral nogomet?
– Malo sem igral nogomet. Više sem gledel. Na igralištu Radnika de ti je sad tržnica. Tu je bilo prvo igralište Radnika. Kak su moji Baleni i Raukeri, to ti je bila jedna stativa, a druga tam de ti je ono sad Osiguranje. Tak je stalo igralište. Naši su igrali turnir 1946. ili ’47, naš Mraclin. I tu smo ti se zmislili mi da idemo – pokojni Metalac, pokojni Lacko Štuban Laci, Ferko… A Metalac nas je pelal sekam, i na Šipkovinu i u Kurilovec peški na utakmicu. Igrom slučaja naši su taj put izvojevali finale. Finali su se igrali već je bila večer, a mi klinci sedimo tam v grabe, gledimo to, a Ivek Janeskin i ne znam teri je još bil, veli – a kaj sad zvami? U finalu je igrala vojska z erodroma, garnizona. I kad je utakmica bila gotova vele oni, mi vas vozimo domom, na oni pragi vojničkemi. To se droncalo. Lepo nas dovezli ravno pred našu cirkvu. A moja mati i tvoja strina Mara (Mladenova) nas iščeju – a de su nam deca. A tam se pri Jovaču točilo od litre na dalje. Tam je bil Plavi podrum, tak se zval.
Jel’ bilo još negde Mraclinu da se tak točilo?
– Bilo je privat kolko očeš. I ma mati je točila. I bilo je samo rakije i vina i gotovo. Do pive nismo mogli jer je za to bila potrebna para. To su pili samo malo bolji. I to kad je bilo proščenje, ili kakva velika zabava u parku, nisu bile flaše nek flašlini drveni. Kad si popil pivu se ti je na nos išla van.
Znači nogomet nisi dugo igral?
– Malo, samo ke smo se natiravali, ali za nogometom sem hodil od 1947. do denišnjeg dana. Niti jedna veća akcija nije prešla bez mene. Pri Pepe sem delal, on je bil predsednik kluba – Pepa Katekin. Stara graba. Tu su penji bili ke ih je pokojni Ščrbo s traktorom vadil. To smo navažavali i delali to igralište. 1971. sem kupi traktor onda smo s ciglane leš vozili jer je sve bilo nisko i tonulo je. Dal nam je pokojni Slavek taj leš kaj je ostalo od peči. I onda ogradu. A ovo sad de su svlačione tu su bile štale. A cigel za te štale je od tam de ide autoput za Stari Gaj. Tu je zagrebačka ciglana 1950. godine doselila da budu selili ciglanu iz Črnomerca. Tu su već napravili temelje i par zgradi. Onda su odustali. a mi smo išli razbijat taj beton 1962. godine i metali u temelje od iži ke smo delali da se prišpara na betonu.
Uglavnom nije bilo akcije u klubu, a da tebe nije bilo?
– Kad smo to napravili onda je Pepa još bi predsednik, a pokojni Cepin je bil oružar. Znala je biti velika trava, a on je jemput ostavil te kline koji su mrežu držali. Ak si došel s traktorskom kosilicom samo je zazvonilo i noži su sfrcali. Onda smo i ručno kosili, bilo nas je par, znam da je puno put bil i Zlatko Galeković Šera. Prije toga nismo ni kosili, konji su sve popasli. Prvi koji je došel je pobral, da izvineš, dreke od konjof. Kad se zagradilo onda je bilo gotovo. Kad smo delali novo igralište to ti je isto bilo. To je Mladen dal sve navoziti, to se je ravnalo. Mladen je rekel, ja bum daval najviše, a mi svi če smo bili penzioneri, smo isto davali koliko smo mogli, samo da se to napravi. Onda kad se već malo izravnalo onda smo išli brat kamenje prije setve. Bil je tu pokojni Števič Mamulin, Bebek, ja, Mladen… Onda se valalo i zalevalo sekak. Onda se išlo gradit. Stupe od čelika je nabavil Marko Krznarić i onda smo to pri Mladenu rezali. I onda je Matija Kolegin utovaril na kamion i na Jagodno u radionu. Imam negde doma zapisano, točno znam kuliko ih je. Jer sve i jednoga sam ja zboral s traktorom rupu. Ujutro je Marijan Vinetić došel k mene da to napravimo i da se popoldan more postavljati.
Jel’ se z Mraclina išlo u Goricu na zabave? De su bile zabave najbolje?
– U Mraclin su dolazili ze se sel na zabavu! Je, tu se dolazilo gore na Zgradu, jedino Buševec smo znali iti, ali to već posle kad sam z vojske došel. A Staročičani i Vukovinci, razmeš, to ti je sve tu dolazilo na zabave. Zabava je bila nedelu, u dve vure već su Cicibani došli i dekle. To ti je bila promenada do štreke i natrag. Denes nikoga ne vidiš nigde.
Jer su dekle isto dolazile z drugih sel?
– Malo, naše je bilo puno, pa su dečki zvana dolazili. Puno ih je otišlo zamuž.
A de si ti svoju ženu lovil, na zabave ili?
– Tam je počelo kad je dolazila rupca štampat. Malo škic levo-desno i idemo. Filček pokojni mi je bil glavni menadžer ili snobok
Jeste se brzo oženili?
– Nismo, počeli smo negde u proleće do drugog proleća.
Jesu roditelji kaj komentirali, njezini i tvoji?
– Nisu, ja sam rekel – ideš ti. Nemaš kaj puno misliti. Kak se na Sesvete kuril ogen onda je Filček najavil da k večere dolazimo po nju. Velim ja njemu – Števo, bu nas Lacko stiral; a on veli – ništa se ne boj, sve bu v redu. Seli za stol, pokojni tast donesel vina. I došlo je dobro poznanstvo i prijateljstvo i idemo. Od toga dana više nije bilo problema.
A de je bila svadba?
– Tam u črdaku kaj je raskopan. Ni na Zgrade. Nek, kad se već moj Tonča ženil onda je već bila svadba gore. Sviral je Navračić i njegov otec i ta klapa, znaš kakva to bila muzika. Majka! Nema tu! A ja i Filček smo na stolu tancali. I moj tast. A kad je svadba bila gotova žena je otišla doma, a mi dalje k Tomcu. Neki su išli na vlak delat ujutro, a mi smo išli žnjemi. Pri Mire Crnić. To je bilo 1962. godine.
Da se vrnemo na rat…
– A nismo ovo rekli, kak je bilo s Kozaki, a to sam štel od početka. Kad su Kozaki došli 1944. godine. Jašu ti oni, ja sam bil klinec, četri su došli k meni u onu hižu, mužani veliki. I četri konji ke su jahali, i mula ke im je nosila mitralez i municiju. Mi smo imali dve štale ke sem ja raskopal. Nutre je bilo samo seno. Tri su bili tudumi Rusi i jeden Ukrajinec, plavi dečko. Mene je del na jedno koleno, a na drugo Anku. Imala je leto i pol. I onda se Ukrajinec počel plakati da takvu malu curicu ima i on doma.
Tak je i pri Jančete isto bilo tih Kozakof. Bil je jen koji veli – Kad ja dođem s posla onda mene kći od tri godine zagrli – i odma bi se rasplakal.
– Pri Mudiče su imali poljske kuhinje gde se kuhalo za taj rajon. Onda sam ja znal dojti i već su me poznali i zvali Jurka, Jurka ajde na palačinke. A taj Ukrajinec, jer su sledovali marmeladu, razmeš, putra.. sve je k nam donesel. A ne daj Bože da bi neke zel ako ne bi pital. Tu te nema! Kad je bilo pri kraju da budu išli, on se ni mogel rastati. Jednom zgodom veli on ovak – Spremaju se tam oni iz one ulice budu ti došli po ćurke, budu ti sabirali, nekam to spremi. Jer mi smo imeli purane i kokoši. I onda nam je pomogel kokoši i loviti i nositi u štalu kaj smo zaprli. Isto tako, kak su imeli čelce po sele, i moj deda Janko je imel otraga kak je štala bila. Isto nas je taj Ukrajinac upozoril da budu došli, ali su ovi neke krivo okrenuli pa su se čele uzbunile i napale ih pa su pobegli i sve ostavili.
nastavlja se…
Stižu nam XIX. dani svetog Vida
Kulturno-umjetničko društvo Dučec ove godine od 9. do 16. lipnja organizira u Mraclinu XIX. dane svetog Vida. Vidovi dani manifestacija su koja je započela na inicijativu uprave KUD-a Dučec 2006. godine i od tada svake godine bilježi sve veći broj posjetitelja iz Mraclina, cijelog Turopolja, ali i šire. U realizaciji Dana sudjeluju sve mraclinske udruge, koje na taj način obilježavaju spomen svetog Vida, zaštitnika Mraclina. U sklopu manifestacije svake se godine, kroz tjedan dana koji predhode završnom nedjeljnom proščejnu, održava niz kulturnih, zabavnih i sportskih događanja. Potaknuti posebnim duhovnim ozračjem blagdana u kojem slavimo našeg patrona, ti su dani za Mraclin i Mraclince obilježeni druženjem, zajedništvom i veseljem. I ove je godine KUD Dučec uz pomoć mraclinskih udruga pripremio bogati program – vatrogasno natjecanje, izložbu, kazališnu predstavu, tematsku priču o mraclinskim šiclinima, promociju knjižice “Čardaci – mraclinska povijest i naslijeđe” sa predstavljanjem novog 3d suvenira, nogometne turnire, zabavu na otvorenom, tamburaški i folklorni koncert (detaljnije na plakatu u prilogu). Dani i ove godine traju čak osam dana, a to je i razlog više da se odazovete. Stoga: dojdete u Mraclin!
Nadbiskup Kutleša posvetio župnu crkvu u Vukovini
Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je misno slavlje i blagoslov naše župne crkve u Vukovini, koja je obnovljena nakon razornih potresa 2020. godine.
– Preuzvišeni oče nadbiskupe Dražene! Pozdravljamo Vas i želimo Vam toplu dobrodošlicu u našu župu Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini koja na ovim prostorima postoji već četiri stoljeća. Mijenjala je svoje granice kao i nebeske zaštitnike. Do 1856. godine župna je crkva bila u jednom selu posvećena svetom Jurju, ali zbog urušavanja stare župne crkve odlučuje se za novu gradnju na novom prostoru, ovdje gdje smo danas. Naš današnji župnik, velečasni Đuro Sabolek, 1987. dolazi u našu župu i od tada do danas ova se župa obnavlja i raste duhovno i materijalno. Župljani koji stoje danas ovdje pred Vama, u zajedništvu iščekujući slavlje svete misne žrtve, dolaze iz sela koji ovu župu čine: Vukovina, Staro Čiče, Gornje i Donje Podotočje, Kuče, Čička Poljana, Rakitovec, Turopolje, Buševec, Mraclin i Okuje. Iako skoro svako od ovih sela ima svoju kapelicu u kojoj se redovito slave mise, župna je crkva mjesto koje nas povezuje i ujedinjuje u zajedništvu naše župe. Naša župna crkva pogođena je potresom i od tada do danas proživljavala je obnovu, a s njom paralelno i kapela u selu Mraclin. Župna crkva uspješno je obnovljena darom Županije i nas župljana. Stoga nam je iznimna čast da ste, preuzvišeni oče nadbiskupe Dražene, došli blagosloviti našu župnu crkvu i kao duhovni pastir s nama proslaviti svetu misnu žrtvu. Hvala Vam što ste izdvojili svoje vrijeme i odazvali se na naš poziv. Oče nadbiskupe, dobro nam došli! – riječi su dobrodošlice koje je u ime svih župljana pročitala Sara Đurašin. Nakon toga se vjernicima i nadbiskupu Kutleši obratio velečasni župnik Đuro Sabolek.
– Zahvaljujem se dragome Bogu za dar ove crkve i vjeru ovoga naroda. Neka dobri Bog svojim blagoslovom nagradi sve dobrotvore. Posebno preporučujem u molitve djelatnike koji su se ovdje trudili i nikome se nije ništa dogodilo. Molite za nas i dobro nam došli!
Nakon toga nadbiskup je započeo misno slavlje. Uz našeg vlč. župnika Đuru Saboleka i vlč. kapelana Domagoja Topića suslavili su dekan preč. Norbert Koprivec, vlč. Marko Čolak, tajnik nadbiskupa vlč. Andrija Miličević i đakon Filip Pranjić. Misna čitanja čitale su Sara Đurašin, Anamarija Štuban i Ivan Dolibašić.
– Danas, kad na poseban način molimo za ovu župu, kada blagosljivljamo ovu crkvu i oltar, crkva pred nas stavlja zanimljiv tekst kako poštivati i vršiti Božje zapovjedi. To je povezano s današnjim događajem, jer se mi kao župna zajednica dolazimo u crkvu moliti. Nije crkva samo građevina, kamenje i sve drugo što se nalazi u njoj. Daleko je značajnija živa crkva to jest vi, djeca, mladi, odrasli i mi stariji. Upravo to je zajednica koja živi i koja vjeruje u ime Božje i koja se okuplja. Zato na temelju današnjeg evanđelja želim s vama razmišljati o tri bitne stvari. Prva stvar je održavati dan subotnji ili nedjelju. Primjetit ćemo da Isus Krist ide sa svojim učenicima, ali budući da su oni gladni uzimaju klasje i zrnje, jedu jer nemaju šta drugo jesti. Ali to su videli farizeji i optužuju ih. Zabranjeno je kršiti dan subotnji ako čovjek sebi nešto privrijeđuje da bi imao koristi, ali nije zabranjeno ako je čovjek gladan, ako je u velikoj potrebi. Ti farizeji su se držali zakona i nisu gledali potrebe čovjeka. Tako i mi vjernici nekada gledamo propise zakona i definicije ali to nije naša vjera. Vjera je nešto drugo. Uvijek treba gledati kako se Bogu približiti i imati milosrđa prema onim potrebitima.
Drugo jest svrha vršenja ovih odredaba. Kada pogledamo zašto je određen dan subotnji. Gospodin je odredio da se Izrael sjeti kako je bio rob i kako je bio oslobođen iz egipatskog ropstva. Da osjeti Božju slobodu koju je dobio Božjom intervencijom. Tako i mi, draga braćo i sestre, trebamo vršiti dan nedjeljni. Zato da znamo kako nas je Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem oslobodio od grijeha. Zato je ova crkva i sagrađena i vaši preci su je napravili da bi mogli ovdje dolaziti i tolike se generacije mogle moliti. Ako vjerujete u Isusa Krista onda ova građevina ima smisla. Ako ne vjerujemo onda je ovo samo lijepa građevina, neki kulturni spomenik, ali nije vjerski. Zato, dragi roditelji, znajte svoju vjeru prenositi svojoj djeci. Nekada nekim ljudima pretjeranom ljubavlju činimo i štetu. Ako vidite da nešto nije u redu s vašim djetetom vi kao roditelji uvijek ste pozvani upozoriti svoje dijete, i ponekad reći i “ne”. Jer, ako roditelj ne radi korekcije kod svoje djece, onda će nastati velike posljedice jer ste upravo vi pozvani usmjeravati svoju djecu. Ne smije se biti prestrog, ali i pretjerana blagost čini štetu našoj djeci. I treća stvar koju danas možemo vidjeti je to da Isus farizejima govori da sve to čini okorijelost njihova srca. Jer kada je čovjek okorio i kada nema ljubavi prema drugima, onda sve gleda negativno, traži uvijek pogrešku kod onoga koga ne voli. Ali isto tako, s druge strane, kada nekoga volimo onda kod njega vidimo sve lijepo i dobro. Čovjek mora biti razborit i vidjeti pozitivne i negativne strane. Jer ne smijemo doći u tu fazu da budemo okorijeli i ništa ne vidimo i samo striktno želimo vršiti propise. Nije važno što će biti s tim čovjekom, hoće li taj propis uništiti tog čovjeka ili će mu pomoći. Zato smo svi kao vjernici pozvani da dolazimo u dom Gospodnji da posjećujemo svoje crkve i izvršujemo onu kršćansku obavezu. Isto tako smo svi pozvani da nedeljom ne činimo one poslove koje činimo svaki dan. Kada gledamo iz te perspektive onda vidimo da moramo izbjeći taj ritualizam u kojem nije važno kako će biti čovjeku. Daleko je važnije u životu što sam učinio nego ono što nisam izvršio i ono što mi zakon zabranjuje. Stari zakon je većinom zakon zabrana, a novi je ljubav. I ta ljubav treba se širiti što je moguće više i što je moguće na intenzivniji način. Zato nastojte ovu crkvu doživljavati kao vašu, ona je radi vas ovdje sagrađena kako bi pomogla vašem spasenju. Zato su svi pozvani da ljudima pomažu da spase svoju dušu. To je prvotno i bez toga sve ovo drugo što imamo nema smisla. U tom duhu i mi se molimo i tražimo od Boga oproštenje i budimo svjesni da smo grješnici, da smo ograničeni i da jedino uz njegovu pomoć i pomoć svetih sakramenata možemo zaslužiti spasenje. Još jedanput od srca vam hvala na svemu što činite i što ćete dalje činiti i neka dragi Bog blagoslovi vaše obitelji, neka vas prati u vašem životu – riječi su kojima je nadbiskup Kutleša završio svoj nagovor.
Na kraju se župnik velečasni Sabolek još jednom zahvalio nadbiskupu i poklonio mu dvije knjige.
– Hvala Vam na blagoslovu koji ste nam podarili. Vukovina ima svoju povijest. Kaže povjesnica da je na ovom mjestu u dva navrata bila drvena kapela Majke Božje. A ova se spominje da je izgrađena i posvećena 1658. godine za cara Leopolda. A u to vrijeme ovdje je djelovao isusovac Juraj Habdelić, rođen 1609. godine. Tada se školovala zajednica isusovaca. Omogućili su mu divno školovanje, rastao je duhom, ali i intelektualnom snagom. On je tu u gimnaziju digao na nivo sveučilišta, onda je od tog cara Leopolda bio poslan u Bratislavu. Nažalost bolest ga je spriječila. Evo, ovdje su njegova dva dijela. Zanimljivo, u ono vrijeme latinskog i njemačkog, on piše starohrvatskim jezikom. Kao veliki štovatelj Majke Božje napisao je ovo “Zrcalo Marijansko”. Još jedna lijepa knjiga i djelo “Pervi otca našega Adama greh” koju je obradila naša akademkinja gđa Marica Čunčić upravo na naum svetoga Ignacija i njegovih duhovnih vježbi. Neka Vas to podsjeća da ste bili u ovoj seoskoj župi, molite za nas uvijek i hvala Vam!
Foto – video galerija: Zvonimir Šafar
