Devetnica Majci Božjoj Vukovinskoj – hodoÄasniÄke uspomene
Po zavrÅ”etku lanjske devetnice, hodoÄaÅ”Äa Majci Božjoj Vukovinskoj, održane od 6. do 14. kolovoza, Katica GalekoviÄ Bokotova, sabrala je svoja sjeÄanja na dvadeset i pet godina ove hodoÄasniÄke tradicije. Njen tekst objavljujemo sada, uoÄi ovogodiÅ”nje devetnice, koja nam poÄinje 6. kolovoza, kao svojevrsnu pobudnicu svima koji bi se htjeli pridružiti ovoj puÄkoj pobožnosti.
“Ovo je samo mali dio sjeÄanja hodoÄasnika – pjeÅ”aka koji su od poÄetka hodoÄaÅ”Äa 1993. godine ostali do danas vjerni hodoÄastiti pjeÅ”ice do naÅ”e Gospe Vukovinske.
Mnogo je godina od tada proÅ”lo, ali se uvijek rado prisjetimo brojnih hodoÄasnika, od kojih, nažalost, mnogi viÅ”e nisu meÄu nama. Bilo je divno hoditi u koloni koja je u poÄetku brojila i do 150 ljudi. Nažalost, taj se broj sve viÅ”e smanjuje – tako da nas je ove godine bilo 25, pa i manje. Vremena su se promijenila, ali jedno je ostalo isto – molitva Majci Božjoj Vukovinskoj. Cijelim putem hoda mole se glasno krunica i druge molitve Majci Božjoj – koliko se stigne do ulaska u crkvu. PjeÅ”aÄimo sve te godine po svakakvom vremenu i nevremenu, i do sada nas, hvala Bogu i Gospi Vukovinskoj, niÅ”ta nije zaustavilo. Ima nas nekoliko koji sve protekle godine pjeÅ”aÄimo i na povratku kuÄi, iza Raspela iz kapelice naÅ”eg sv. Vida, kojeg vjerno nose Älanovi obitelji KasuniÄ. Hvala im!
Pomolimo se putem za sve naÅ”e potrebe i nakane, za naÅ”e žive i pokojne hodoÄasnike, ali se prisjetimo i nekih njihovih dogodovÅ”tina. Naime, kako putujemo uglavnom po vruÄini, putem je potrebna okrepa. Tako su i naÅ”i muÅ”ki hodoÄasnici naÅ”li jedan lijepi grm kod mostiÄa pri Trafostanici, pa bi si svaki dan tu spremili piÄe za osvježenje kad se budemo vraÄali kuÄi. Pa su zato na povratku kuÄi veselo hodali ne bi li Å”to prije stigli do dragocjenog grma, gdje je Äekala okrepa. Nije bilo važno Å”to je vjerojatno bilo pregrijano, važno je bilo da se ima Å”to popiti.
Mi stariji hodoÄasnici pamtimo važan dogaÄaj ne samo za nas, nego za cijelu naÅ”u domovinu. SluÄajno se potrefilo da smo formirali kolonu na glavnoj cesti prema Vukovini kad nas je, upravo u tom trenu, sustigla kolona vojnih vozila iz pravca Siska prema Velikoj Gorici. Bilo je to 6. kolovoza 1995. godine. Naime, nakon vojno-redarstvene akcije Oluja pobjedniÄka Hrvatska vojska upravo se vraÄala s podruÄja Banije! Sva moguÄa vozila, pa i tenkovi, naÄiÄkani oduÅ”evljenim hrvatskim braniteljima koji su pjevali i mahali. Hrvatske zastave koje su vijorile pratile su nas na putu prema cilju. I naÅ”em oduÅ”evljenju nije bilo kraja!
Eto, tako smo 1995. imali i vojnu pratnju, samo Å”to smo mi skrenuli udesno, na okrepu naÅ”oj Gospi Vukovinskoj, u njezin hram, a naÅ”i branitelji malo ulijevo, na okrepu u gostionicu. Naravno, ne svi – ali nije im bilo za zamjeriti, ni onda, ni danas. Upravo su nam oni omoguÄili da možemo slobodno hodoÄastiti i iskazivati svoju vjeru, i slobodno reÄi tko smo i Å”to smo. Molili smo se za njih tada i sada, bilo da su s nama na ovom svijetu ili u vjeÄnosti. Hvala im svima!
Sve ove protekle godine nikada se nikome od hodoÄasnika nije niÅ”ta loÅ”e dogodilo. Ävrsto vjerujemo da nas je Äuvala i Å”titila naÅ”a Gospa Vukovinska. Svako naÅ”e dnevno hodoÄaÅ”Äe zavrÅ”ava prekrasnom pjesmom “Tiha noÄ” koju si otpjevamo ispred kapelice svetog Vida. Zato, draga Gospo Vukovinska, i dalje te molimo: Äuvaj nas hodoÄasnike-pjeÅ”ake i Älanove naÅ”ih obitelji, sve svoje Å”tovatelje bez obzira tko su i Å”to su. Hvala, draga MajÄice za sve usliÅ”ane molbe i molitve, žarko Te molimo budi nam pomoÄ i zaÅ”tita u svim naÅ”im potrebama i nevoljama. Molimo Te, izmoli snagu bolesnima da mogu strpljivo podnositi svoj križ, a naroÄito te molimo za milost zdravlja. Äuvaj i brani naÅ” Mraclin i njegove žitelje od svakoga zla.
To Te mole zahvalni hodoÄasnici-pjeÅ”aci iz Mraclina.”
TO HDZ-a Mraclin oprostio se od Älana-osnivaÄa Vladimira CvetniÄa
OproÅ”tajno slovo predsjednika Temeljnog ogranka HDZ-a Mraclin KreÅ”e Hubaka nad odrom Vladimira CvetniÄa Mileka.
-Dužnost nam je ali i želja oprostiti se sa par rijeÄi u ime TO HDZ Mraclin od naÅ”eg preminulog Älana Vladimira CvetniÄa-Mileka.
NaÅ”eg Mileka ispratili smo na vjeÄni život. Ā NeizljeÄiva bolest prekinula je njegov život, koji je bio ispunjen patnjama i osobnim stradanjima, ali i požrtvovnoÅ”Äu za drugoga, katoliÄkim odgojem i velikim domoljubljem, koje nije bilo samo verbalne i prigodniÄarske naravi, veÄ je njime bio protkan Äitav njegov život.
RoÄen i odgajan u obitelji koja je živjela vjeru i njegovala ljubav prema Domovini, kao mladi Äovjek osjetio je Å”to je to komunistiÄka diktatura i kako se nedemokratski totalitarni režim može uplesti u svaku poru života malog Äovjeka, koji nije tražio niÅ”ta osim slobode da svjedoÄi vjeru svojih predaka i voli svoju grudu zemlje na kojoj je roÄen. Od poznate grupe mraclinskih mladiÄa, koja je stradala profesionalno i na razne druge naÄine u previranjima tijekom Hrvatskog proljeÄa, on je možda proÅ”ao najgore. Kao mladi nastavnik muziÄkog odgoja, dobio je otkaz u Å”koli u kojoj je radio, direktnom odlukom tadaÅ”nje organizacije SK Velike Gorice. Od svih mladiÄa iz prije spomenute grupe, režim je procijenio da je on možda i najopasniji, jer je radio u sustavu Å”kolstva, obrazovanja i po njihovim bolesnim umovima, vjerojatno bi, da je ostao, Å”irio āklerikalizamā i protunarodno raspoloženje meÄu mladim naraÅ”tajima. I zato ga je trebalo ostaviti bez egzistencije, jednostavno ga otjerati iz sustava Å”kolstva i zabraniti mu rad u njemu. No dakako oni su taj sustav nemilice koristili za trovanje i indoktrinaciju mladih naraÅ”taja, sustavno nameÄuÄi nekakvu nepostojeÄu krivnju hrvatskom narodu, kako bi se sramio svojih korijena.
KomunistiÄki, nenarodni sustav, koji je nama Hrvatima silom nametnut,Ā uvijek je tražio neprijatelja, jer je to bila jedina hrana na kojoj je mogao opstati tolike godine. A da bi kontinuirano stvarao neprijatelje, morao je stalno proizvoditi strah i nepovjerenjeĀ meÄu ljudima. NajveÄi neprijatelji bili su mu Ā uvijek oni Ā koji su ponosno ispovijedali svoju katoliÄku vjeru i voljeli nesebiÄno svoju Domovinu. Te dvije nepoÄudne osobine, karakteristike imao je Milek i zato je bio sustavno maltretiran od tadaÅ”njeg udbinog represivnog aparata. ProglaÅ”en klerikalcem u jeku hrvatskog proljeÄa, bio je redovito zatvaran preventivno, bez ikakve optužnice, kada bi zloÄinac Broz dolazio u Hrvatsku u Zagreb. Jasno je bilo da se u takvim uvjetima nije moglo politiÄki djelovati, jer sustav je pratio svaki korak takvih kako su ih nazivali ānenarodnih elemenataā. Mali oduÅ”ak u kakvom takvom druÅ”tvenom angažmanu, Milek je ostvarivao u DVD-u Mraclin, nakon Å”to je radi klerikalizma ugaÅ”en rad KUD-a DuÄec. Veli se Ā da dragi Bog svoje nikad ne ostavlja, pa ako ti zatvore jedna vrata, On ti otvoriĀ druga. Tako je i Milek s bratom Nikolom svu energiju s muzike, koju je obožavao,Ā preusmjerio u uspjeÅ”no bavljenje gospodarstvom, proizvodnjom graÄevinskog materijala, toliko potrebnog u to vrijeme. Neutaživu žeÄ za glazbom ipak je Ā dijelom utažio sviranjem u crkvi i voÄenjem zbora mladih u naÅ”oj mraclinskoj kapelici sv.Vida. Ā PoÄetkom demokratskih promjena uÄlanjuje se na osnivaÄkoj skupÅ”tini HDZ-a Mraclin u naÅ”u stranku, Äiji je vjeran Älan ostao do svoje smrti. Smatram da je njegovo uÄlanjenje privuklo veÄi broj njegovih istomiÅ”ljenika iz 70-tih godina proÅ”log stoljeÄa.
Milek u ime stranke želimo ti zahvaliti na svemu Å”to si u teÅ”kim trenucima za Domovinu uÄinio. Tvoja obitelj može se ponositi svime Å”to si Äinio za Lijepu naÅ”u.
Neka ti je laka ova hrvatska zemlja koju si tolikim žarom volio.
Na Grabi krenule pripreme nogometaŔa Mraclina
Na mraclinskoj Staroj grabi u utorak 30. srpnja službeno je zapoÄelo pripremno razdoblje nogometaÅ”a Mraclina za nogometnu sezonu 2019-20. Uvodno su se trener Marko Pancirov i predsjednik Goran VukaÅ”inec obratili igraÄima i predoÄili im pripremni plan i ambicije Äije se ostvarenje od njih oÄekuje. Potom je na terenu odraÄen prvi ovogodiÅ”nji trening nakon kojeg smo trenera Marka Pancirova zamolili za kratak razgovor koji se odnosi na pripremno razdoblje, momÄad i klub.
ā Pripreme Äemo odraditi na vrhunskom terenu Stare Grabe. Planiramo odraditi dvadeset i jednu aktivnost do poÄetka prvenstva. Dogovorene pripremne utakmice su u kolovozu u gostima, a suparnici su jaÄe rangirani od nas. Redom su to Polet BuÅ”evec (4. kolovoza), juniorska momÄad Hrvatskog dragovoljca (10.), gostovanje na nogometnom turniru u organizaciji Klasa iz MiÄevca (17. i 18.), Klas MiÄevec (21.) i Lomnica (25).
Jesu li novopridoÅ”li igraÄi birani po pozicijama koje su deficitarne i hoÄe li biti joÅ” dolazaka?
ā Novi igraÄi u klubu su Bruno AugustiÄ, Domagoj Desput, Luka Crnoja, Dejan DebijaÄi, Josip MariÄ, Petar BartoliÄ, a s nama Äe trenirati i KreÅ”o LuÄiÄ, ali njegov nastup za klub je pod velikim upitnikom zbog ozljede koljena. Svakako da je uprava kluba uložila ogroman trud u prijelazni rok, no nismo sve zamiÅ”ljeno uspjeli ostvariti, ponajviÅ”e iz razloga Å”to igraÄima nije interesantan rang u kojem Mraclin trenutno igra. Vjerujem da na svim pozicijama mogu pronaÄi adekvatno rjeÅ”enje. No, svakako bih želio dodatno zaoÅ”triti konkurenciju u veznoj liniji i na poziciji napadaÄa. U pregovorima smo sa dvojicom igraÄa koji bi se idealno uklopili u naÄin igre koji želim prezentirati sa svojom momÄadi.
Imate li viziju momÄadi ili Äe odabir pasti tijekom priprema? Poznato je da preferirate mlaÄe igraÄe?
ā RazmiÅ”ljanja o kadru uvijek postoje i u glavi mi se vrte razne kombinacije. IgraÄi Äe tijekom priprema dobiti priliku pokazati svoju kvalitetu, a na osnovi prikazanog kako na treningu, tako i na utakmicama, biti Äe i vrednovani. Svaki igraÄ sam piÅ”e svoje ime u zapisnik. Moje je da prepoznam najbolje, Å”to Äu sigurno kvalitetno odraditi. Å to se tiÄea preferiranja igraÄa – volim karakterne, odgovorne i radiÅ”ne igraÄe. Nije previÅ”e bitno jesu li mlaÄi ili stariji. Definitivno se ne bojim dati priliku mlaÄim igraÄima, stoga najviÅ”e i žalim Å”to u klubu joÅ” nisu uvjeti za formiranje selekcija kadeta i juniora.
Ambicije Mraclina?
ā ZaoÅ”travanjem konkurencije doÅ”li smo u moguÄnosti izvuÄi viÅ”e od maksimuma svakog igraÄa.Vjerujem da Äemo time pospjeÅ”iti naÅ”u igru te da Äe gledatelji sa naÅ”ih utakmica odlaziti zadovoljni, sa željom da nas doÄu ponovno pogledati. I to je glavna ambicija Mraclina! U svakoj Äe utakmici biti cilj nadmudriti i nadigrati suparnika, odnosno želja je pobijediti u svakoj utakmici koju igramo. To je sportski i tako neÅ”to mora biti cilj svakog sportaÅ”a. Na kraju Äemo vidjeti gdje Äe nas to odvesti.
Dojam o Mraclinu u smislu nogometne sredine?
ā U Mraclinu sam od polovice desetog mjeseca proÅ”le godine i želim istaknuti kvalitetno ozraÄje u klubu i oko njega. Uz dva vrlo kvalitetna terena uprava kluba napravila ogromne stvari po pitanju infrastrukture ā nova kotlovnica i novo navodnavanje. Ispunili su gotovo sve moje želje po pitanju organizacije rada, prije svega je bitno naglasiti da je uprava kluba jedna homogena skupina koja razumije nogomet i ne smatra poraz āsmakom svijetaā i daje maksimalnu podrÅ”ku struci i igraÄima. Svakako istiÄem i navijaÄku skupinu GPP koji su fantastiÄna podrÅ”ka na svakoj utakmici. Na igraÄima i meni je da za uzvrat odgovorno i maksimalno radimo svoj posao i siguran sam da Äe tako i biti!
Uz navedene novopridoÅ”le igraÄe trener Marko Pancirov raÄuna na igraÄki kadar koji je iznio proÅ”lu sezonu: vratar Sony Boy DražiÄ, Ivan Kos, Josip DomitroviÄ, Mario Kos, Matej ÄiÄak, Juraj CvetniÄ, Ante i Josip DolibaÅ”iÄ, Ivan ÄuraÅ”in, Robert PetraviÄ, Mislav StarÄeviÄ, Filip OniÄ, Marko Äevid, Josip JuriÄ, Marko Vrdoljak, Dino Cota, Dario GuduraÅ” i Tin JandriÅ”.
Foto galerija: Vitomir Å tuban
OproŔtaj s Milekom
JuÄer smo se na vukovinskom groblju oprostili ne samo od Vladimira CvetniÄa Mileka, nego i od jedne epohe u druÅ”tvenom životu Mraclina. Uz taktove Rastanka, uz “zadnju koju su mu odsvirali”, kako je Å”apnuo netko iz tužnoga zbora, Milek je preselio k svojima – bratu Miki, ocu Franji Esperantu, majci Jani. Uz kapelana Äolaka i župnika Saboleka ispratio ga je i veleÄasni Vladimir CvetniÄ, sada – kako je i sam napomenuo – posljednji od petorice nekadaÅ”njih mraclinskih mladiÄa koji su nosili isto ime i prezime. NaÅ” Milek, domoljub, glazbenik, vatrogasac, poduzetnik… bio je jedna od ujedinjujuÄih figura Mraclina, noseÄi svoj križ, ali i svoj nepokoreni duh, sve do posljednjih dana. U ime TO HDZ-a Mraclin od Mileka se prigodnim govorom oprostio Tomislav KreÅ”imir Hubak, dok je predsjednik KUD-a DuÄec Matija Kos pred brojnim pokojnikovim roÄacima, prijateljima, sumjeÅ”tanima i poÅ”tovateljima rezimirao njegov bogati život.
-OžaloÅ”Äena obitelji, dragi prijatelji i mjeÅ”tani, sestre i braÄo vatrogasci, dragi vjernici.. Okupili smo se danas da odamo posljednju poÄast gospodinu Vladimiru CvetniÄu ā glazbeniku, orguljaÅ”u, fokloraÅ”u, pedagogu, vatrogascu, poduzetniku, dobrotvoru i plemenitaÅ”u, naÅ”em Mileku.
Vladimir CvetniÄ roÄen je u Mraclinu 16. rujna 1944. od oca Franje CvetniÄa i majke Ane CvetniÄ roÄ. GalekoviÄ. Ljubav prema glazbi veÄ od rane mladosti nasljeÄuje od oca Franje, koji je bio jedan od osnivaÄa i dugogodiÅ”nji voditelj kulturno-umjetniÄkog druÅ”tva u Mraclinu, te je viÅ”e od 60 godina obavljao dužnost orguljaÅ”a u naÅ”oj Kapeli svetog Vida u Mraclinu, i u Župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini.
Osnovnu Å”kolu Vladimir CvetniÄ zavrÅ”io je u Mraclinu i Velikoj Gorici, a Å”kolovanje nastavlja u glazbenoj Å”koli Vatroslava Lisinskog u Zagrebu – smjer teorija glazbe i instrument klavir. Nakon glazbene Å”kole upisuje Glazbenu akademiju u Zagrebu, no nakon treÄe godine, nažalost, prekida studij.
VeÄ od rane mladosti ā 1957. godine – ukljuÄuje se u rad Kulturno-umjetniÄkog druÅ”tva kao Älan zbora kojeg vodi njegov otac Franjo, da bi 1966. godine postao voditelj koreograf, te na toj funkciji otvorio KUD-u put prema prvim velikim uspjesima. DruÅ”tvo sudjeluje na prvoj MeÄunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966. godine, a 1968. DruÅ”tvo otvara Smotru. U svibnju 1967. godine, zajedno sa drugim druÅ”tvima iz Zagreba, KUD āDuÄecā pod Milekovim vodstvom sudjeluje u Beogradu na sletu povodom ondaÅ”njeg Dana mladosti. Zajedno sa DruÅ”tvom 1969. godine gostuje u Bologni kao predstavnik grada Zagreba kod potpisivanja povelje o bratimljenju ta dva grada.
Bilježio je stare napjeve i obiÄaje vezane uz Mraclin i Turopolje, te postavio koreografiju žetvenih obiÄaja u Turopolju āDoželnicaā, koju su tadaÅ”nje vlasti zabranile zbog pjesme āVesela budi, Marijoā, koja se je izvodila kao zahvala za dobru žetvu. DanaÅ”nje Kulturno umjetniÄko druÅ”tvo āDuÄecā tu je koreografiju, zahvaljujuÄi upravo njemu, obnovilo i ponovno je izvodi u svojem programu. Milek svoj umjetniÄki rad u KUD-u obavlja do 1972. godine, kada kao zauzeti vjernik i domoljub doživljava politiÄki progon te mu se oduzima putovnica. Nedugo za tim, 1974. godine, DruÅ”tvo je moralo otkazati veÄ dogovoreno gostovanje u Belgiji, buduÄi da tadaÅ”nje vlasti nisu željele Mileka pustiti u inozemstvo, a i samom KUD-u zabranjuje se daljnje djelovanje.
Progon Vladimira CvetniÄa nastavlja se sve do uspostave samostalne Hrvatske kad mu je putovnica napokon vraÄena. Povodom proslave 85. godiÅ”njice djelovanja kulturno umjetniÄkog druÅ”tva āDuÄecā nagraÄen je priznanjem za svoj doprinos u radu DruÅ”tva, a 2017. godine dobitnik je nagrade Grada Velike Gorice s likom Franje LuÄiÄa za iznimna dostignuÄa u viÅ”egodiÅ”njem razdoblju na podruÄju druÅ”tvenih djelatnosti.
Milek je bio Älan i ostalih udruga i druÅ”tava u Mraclinu.
Od 1970. godine Älan je DVD-a Mraclin. 1975. godine osniva se prvo žensko odjeljenje DVD-a koje s Milekom kao voditeljem bilježi brojne uspjehe diljem Hrvatske, pa i Å”ire. Ispit za vatrogasca položio je 1971. godine., vatrogasni doÄasnik postaje 1977., vatrogasni Äasnik 1981., te na kraju, 1982. godine, postaje viÅ”i vatrogasni Äasnik. Za svoj rad i doprinos razvoju vatrogastva u Mraclinu biva viÅ”estruko nagraÄivan, te je tako dobio diplomu druÅ”tva 1978., spomenicu za 10 godina rada 1980., srebrnu vatrogasnu medalju 1982., zvijezdu sa zlatnim obilježjem 1988., spomenicu za 20 godina rada 1990., spomenicu za 30 godina rada 2000., te spomenicu za 40 godina rada 2011. godine.
U Plemenitoj opÄini turopoljskoj i plemenitoj suÄiji Mraclin bio je aktivan od samog obnoviteljstva 1991. godine.
Bio je i dugogodiÅ”nji Älan Nogometnog kluba āMraclinā, kraÄe je vrijeme obnaÅ”ao funkciju predsjednika, a bio je dugogodiÅ”nji Älan Upravnog odbora kluba.
Svoj radni vijek zapoÄeo je 1967. godine u Osnovnoj Å”koli āJuraj StanÄiÄā Vukovina, gdje provodi dvije Å”kolske godine, a u Å”kolskoj godini 1969./1970. radi u Å”koli āEugena Kvaternikaā u Velikoj Gorici, kao nastavnik glazbenog odgoja. No, zbog svojih politiÄkih uvjerenja i angažmana u Hrvatskom proljeÄu dobiva otkaz. Ostatak svojeg radnog vijeka proveo je uspjeÅ”no vodeÄi obiteljsku tvrtku āBraÄa CvetniÄā, koja i danas radi, a kojoj je on – zajedno sa ocem i bratom – stvorio temelje.
Milek je 1997. godine naslijedio oca i svirao orgulje te vodio crkveni zbor u kapeli svetog Vida u Mraclinu. Pune 22 godine Vladimir CvetniÄ Milek svake je nedjelje, te povodom svih blagdana kroz godinu, sjedio na svojem mjestu na koruÅ”u, za orguljama te pjesmom slavio Boga. Za tu veliku obavezu i odgovornost nije primio drugu plaÄu osim radosti zajednice u kojoj živi, i kojoj daruje dio sebe i svojega slobodnog vremena.
Sav život Vladimira CvetniÄa Mileka protekao je u znaku zajednice kojoj je pripadao, ostavio je neizbrisiv trag u svim druÅ”tvima u kojima je bio Älan, i do zadnjih dana svojega života svoje znanje i iskustvo rado je stavljao na raspolaganje nama mlaÄima. Ali, treba spomenuti, usprkos svim svojim druÅ”tvenim i dužnosniÄkim ulogama, Milek je bio iskonska beÄarska duÅ”a, najsretniji je bio okružen tamburaÅ”ima, pjesmom i dobrim druÅ”tvom. Njegova beÄarska priroda ostati Äe saÄuvana u mnogobrojnim anegdotama koje Äe se joÅ” generacijama prepriÄavati u naÅ”em Mraclinu. Njegovim odlaskom ostaje nam velika tuga i praznina, ostaje nam prazna stolica na njegovom koruÅ”u, ali ostaju nam sjeÄanja i radost Å”to smo ga poznavali i bili dio njegovog života.
Milek naÅ” dragi, hvala ti za sve dobro Å”to si tijekom svog života podario naÅ”em Mraclinu. PoÄivaj u miru Božjemā¦
Fotografije: KUD DuÄec, Vlado VinetiÄ, Mladen Å tuban, arhiva obitelji CvetniÄ
DjeÄje igre i igrice
Ljeto je, praznici su! Prije āpravogā odmora na moru moji unuci Lovro, Eva i Zora doÅ”li su na nekoliko dana k baki i dedi u Mraclin. TeÅ”ko je procijeniti tko viÅ”e uživa: baka jer su joj unuci doÅ”li na viÅ”e dana ili unuci jer im baka ispunjava sve željice.
Iako sam ruÄak skuhala upravo po njihovoj želji, kad sam ih pozvala da doÄu jesti odgovorili su: āÄekaj baka, samo da preÄemo ovaj nivo u igrici Super Mario! ā
Lako je vama prelaziti te vaÅ”e nivoe, zavaljeni u dedinoj fotelji, s upravljaÄima u rukama. Trebali bi izaÄi malo van na dvoriÅ”te, na travnjak koji je deda upravo radi vas lijepo pokosio.
E da smo mi bar nekad imali takav travnjak! Mi smo se najviŔe igrali u Škarpi.
– āA gdje ti je ta Å karpa, baka? ā
– āTo vam je teren uz prugu. Toliko smo trÄali i hodali po Å”karpi da tamo i nije bilo trave. Nije stigla niknuti. Mi se nismo mogli doÄekati da vrijeme zatopli da možemo hodati bosi. Äesto smo i stali na trn, ali nakon Å”to bi ga mama iglom izvadila opet smo dalje trÄali i skakali kao da niÅ”ta nije bilo.ā
DeÄki su tamo najÄeÅ”Äe igrali nogomet. Golove su oznaÄili sa po dvije cigle, lopta je bila krpenjaÄa ili neka kožna, istroÅ”ena, poklonjena od nogometnog kluba. Igralo se ozbiljno i uporno svaki dan. Da su to radili dobro i vjeÅ”to i da se upornost isplatila, dokaz su braÄa CrniÄ koji su zaigrali u Dinamu u Zagrebu. Zadržali su pozicije iz Å”karpe: Zlatko je u Dinamu bio golman, a Tona je zabijao golove (uz to obojica su zavrÅ”ili Pravni fakultet).
Zimi, kad bi pao snijeg ā mi opet u Å karpu! To je bilo jedino sanjkaliÅ”te jer u turopoljskoj ravnici nema brijega za sanjkanje. Desetke puta smo se spustili niz taj brežuljak, cipelice od kože sasvim su se razmoÄile, a nožice su bile led ledeni. Kad sam doÅ”la doma, baka (koju smo zvali mamica) brzo je nalila toplu vodu u lavor i grijala hladne nožice. Nije bilo buca koje danas mogu izdržati vaÅ” cjelodnevni boravak na snijegu, no kožnate cipele imale su i svojih prednosti ā odliÄno se u njima moglo klizati na dugaÄkoj zaleÄenoj stazi u Å abariÄu. Posebno divljenje izazvali su i deÄki koji su na svoje kožne Äonove zabili joÅ” i željezne cveke (mali Äavli s velikom glavom). Oni su u jednom zaletu mogli otklizati preko cijele staze, dugaÄke i po desetak metara.
Kada se zimi nije moglo van, igrali smo se raznih igara u kuÄi. NajÄeÅ”Äe kod susjeda MiÅ”ka Kosa za velikim drvenim stolom: ÄovjeÄe ne ljuti se, Mlina, Na slovo – na slovo, Fanta, Leti-leti, tapkanje sliÄica itd.
Ljeti, osim u Å karpi mogli smo se igrati i na ulici jer nije bilo prometa. Äesta igra je bila Å kolica. Iscrtali bi na zemlji āÅ”kolicuā i skakanjem bi tjerali plosnati kamenÄiÄ koji nije smio zastati na crti. Zatim TrkiÄanje s pet podjednakih kamenÄiÄa koje smo bacali u vis i hvatali u deset zadanih varijanti. Pobjednik je bio onaj tko je to napravio bez greÅ”ke. DeÄki su se ÄeÅ”Äe pikulali. Iskopali bi jamicu u zemlji i gaÄali je pikulama. Pikule su najÄeÅ”Äe bile kuglice iz ležaja nekog starog traktora, a nekad su ih i sami radili od gline. Tek kasnije pojavile su se i staklene pikule. Umjesto pikula znali su se igrati i gumbima i novÄiÄima koje su bacali do crte, a tko je bacio najbliže crti dobio je sve novÄiÄe.
Cijele dane provodili smo vani, a kuÄi bi navratili samo nakratko kad smo ogladnili. Na brzinu bi odrezali Å”nitu kruha, namazali je maÅ”Äu, posipali sa soli, crvenom paprikom ili Å”eÄerom (veÄ prema želji) i brzo se vratili u igru.
Prava strka nastala bi u sluÄaju kada bi u daljini Äuli āSlaaadoooleeed! ā Sladoledar je vozio sladoled u velikoj kutiji na kotaÄima sliÄnim biciklu, a sladoled je bio u velikoj kanti obloženoj ledom. Sladoled se mogao kupiti i za jedno jaje. DotrÄala bih do mamice koja mi je dala jaje da si kupim sladoled. Moji prijatelji iz ulice joÅ” se i danas sjeÄaju mamice koja je u jesen svoj djeci dijelila koÅ”tice od tikvajne koje je brižno suÅ”ila na rubu velikog Å”tednjaka. Tako nas je okupljala i priÄala nam priÄe.
Bilo je puno igara kojih smo se igrali, ali Äu vam ih samo spomenuti jer bi predugo trajalo da ih sve opisujem: graniÄar, lanca prebijanca, preskakanje Å”trika, skakanje u vis preko Å”trika, potezanje Å”trika, neka puca neka puca, ledene babe, lovice, ping-pong (za koji smo sami izraÄivali rekete i lijepili gumu na daÅ”Äice), ping ā pong s tri igraÄa, a zvali smo ga āvola oko stolaā. NeÅ”to kasnije igrali smo gumi-gumi. U sumrak nam je svima najdraža bila igra skrivaÄa.
Za veÄinu tih igara vrijedilo je pravilo: Å to nas je viÅ”e to je ljepÅ”e, bolje i veselije!
Ovo me podsjetilo da pohvalim organizatore Vidovih dana u Mraclinu kada je jedan dan u tjednu odreÄen za djeÄje sportske igre. I ove godine okupilo se puno malih natjecatelja i njihovih obitelji, a kad sve proÄe u djeÄjem veselju, igri i druženju onda je to neprocjenjivo!
Kad se vrate kuÄama nastavit Äe igrice iz virtualnog svijeta za koje im ne treba druÅ”tvo. Äak i kad imaju druÅ”tvo, kad ih vidim na klupi u parku ā zajedno su, ali je svaki zadubljen u svoj mobitel i ne razgovaraju. Znam da to danas treba znati i da svi vi tako vjeÅ”to tipkate prstiÄima da nas starije i zadivljujete tom vjeÅ”tinom, ali ne treba zaboraviti kretanje na svježem zraku, u prirodi i u druÅ”tvu svojih vrÅ”njaka.
– āDobro baka, sad kad doÄemo na more Äeka nas cijela ekipica s kojom Äemo plivati, roniti, graditi kule od pijeska na plaži, a pred veÄer, isto kao i vi nekad, igrat Äemo skrivaÄa.ā
– āBaÅ” mi je drago i želim da vam bude lijepo! PoÅ”to idete do Zadra, morate proÄi kroz Liku. Zamolite tatu da stane u mjestu Smiljan da vidite gdje je roÄen veliki izumitelj Nikola Tesla, jedan od ākrivacaā za to Å”to vi danas možete igrati te vaÅ”e igrice.ā
– āZnamo, baka, da je tamo ureÄen Memorijalni centar, ali tamo Äemo iÄi sa Å”kolom, a sada jedva Äekamo more!
– āLijepo, a Äim doÄete na more obavezno mi poÅ”aljite poruku na mobitel i koju slikicu. Priznajem, baÅ” je zgodan taj mobitel! ā
PriÄa o Andriji Lesingeru
LjubaznoÅ”Äu gÄe Gordane Lesinger, dobili smo važne podatke vezane uz njenog djeda, Andriju Lesingera, koji je u popisu mraclinskih stradalnika Drugog svjetskog rata i poraÄa naveden meÄu nestalima s Križnog puta, pod rednim brojem 4. Najvažniji podatak koji smo dobili jest taj da je Andrija Lesinger preživio Križni put, Å”toviÅ”e doživio i duboku starost u Osijeku. No, idemo redom.
Andrija je roÄen u Božjakovini 1898. godine, izuÄio je postolarski zanat i kao “Å”uster” doselio se u Mraclin. U braku je imao kÄi Zlatu i sina Josipa (kasnije krojaÄa), potom ostao udovac, da bi poÄetkom rata pristupio ustaÅ”kom pokretu. Kako je bio stacioniran u Zagrebu znao je noÄu navraÄati u selo, sve dok mu majka nije javila da viÅ”e ne dolazi jer mu partizani spremaju zasjedu. Ratne godine 1943. Andrija dobija premjeÅ”taj u Zemun gdje upoznaje Mariju GaletiÄ, buduÄu suprugu, koja je tu takoÄer bila u službi. U Zemunu Äe ostati sve do zadnjih dana rata i zbijega prema Bleiburgu. Na tom putu sa svojom je skupinom suboraca uspio iz kolone iskoÄiti u kukuruziÅ”te kod Dravograda. Tamo su se presvukli u odjeÄu nekih ubijenih civila i tako su uspjeli preživjeti prve poratne dane. Uspio je pronaÄi Mariju i njene sestre, a potom se on i Marija zaustavljaju u NedeliÅ”Äu, gdje Äe živjeti neko vrijeme.
Njegova supruga Marija poslije rata uspijeva pronaÄi adrese sestara, koje su se naselile u SeleÅ” kod Osijeka, i obavijestiti ih da je živa, a potom im se ona i Andrija pridružuju u SeleÅ”u, gdje Äe im se roditi troje djece – Marica, Pavao i Katica. Svi skupa 1957. godine preselit Äe u Osijek gdje Äe Andrija provesti ostatak života, iduÄih trideset godina. Äitavog života živio je pritajeno, u strahu da Äe njegova ratna proÅ”lost nauditi i njemu i obitelji, te se iz toga razloga nikad nije vraÄao u rodni kraj, a ni u Turopolje, niti se javljao roditeljima. Ni sa sinom Josipom nije imao kontakte, a kÄi Zlata otiÅ”la je u SAD.
Andrija je imao dva brata – Ignaca, koji je takoÄer otiÅ”ao u SAD, gdje mu se gubi trag, i Ivana koji je otiÅ”ao u partizane. Njihovi roditelji, Mato i Francika, koji su umrli pedesetih godina, bili su dobili vijest da su Andriju likvidirali partizani kod Vrpolja, na trasi Križnog puta, pa je taj podatak oÄito ostao zabilježen i u Mraclinu. MeÄutim, 1974. godine, jedan OsjeÄanin koji je poznavao Andriju, na bauÅ”teli u NjemaÄkoj sluÄajno upoznaje Ivana Lesingera, Andrijinog brata, i tako se priÄa raspliÄe: Ivan potom odlazi naÄi brata u Osijek i sastati se s njim nakon trideset godina!
Andrija Lesinger umro je u Osijeku poÄetkom 1987. godine.
Ažurirani popis stradalnika:
Stradali kao pripadnici domobranskih i ustaŔkih postrojbi:
1. Vid Drvenkov roÄ. oko 1918.g. (seoski sluga Äuvao seoske svinje i krave)
2. Franjo GalekoviÄ (Ožinov -Antunekov),sin Antuna, r. 1918.g., bio domobran, umro u bolnici u Banja Luci
3. Antun CvetniÄ. r. 1921. g, sin Mije (Vukov) CvetniÄa, poginuo u Legiji
4. Lacko GalekoviÄ (DuÅ”ekov), poginuo 1943.g. kao ustaÅ”a
Stradali kao civili:
1. Stjepan KleÄiÄ, r. oko 1918.g., sin vaktera (željezniÄara ) bio majstor za glazbala, otjerali ga ustaÅ”e jer je navodno suraÄivao s partizanima, objeÅ”en je u Stupniku
2. Mijo VujnoviÄ, VujÄov, roÄen u Kurilovcu , priženjen u Mraclin, radio je na željeznici, Kozaci ga objesili u Mraclinu, smatrajuÄi ga suradnikom partizana
3. Ljudevit CvetniÄ, zv. Ludvec Mamulin, radio u poÅ”ti, Kozaci ga objesili u Mraclinu smatrajuÄi ga suradnikom partizana
4. Kata CvetniÄ, r. KovaÄiÄ, (Mamulina), ubili je Kozaci zajedno sa suprugom Ljudevitom
5. Franjo KrižaniÄ, sin Vida, tapetar po zanimanju, u Mraclinu su ga ubile ustaÅ”e, smatrajuÄi ga suradnikom partizana
6. Pavao Kos, sin Jakoba (Jakopov), r. 1920.g., poginuo od njemaÄke topovske granate u svojoj kuÄi 1943.g.
7. Ljudevit (Ferdo) Kos, (Jakopov), r. 1919.g. poginuo od njemaÄke topovske granate u svojoj kuÄi 1943.g., zajedno s bratom,
8. Mato Kos (Zvonarov), preminuo nakon Ŕto su ga pretukli Kozaci
9. Petar GalekoviÄ , sin Filipa, (DuÅ”ekov ), Nijemci su ga odveli u raciji kada je imao samo 16 godina te je nestao u NjemaÄkoj,
10. Drago GodiniÄ , sin Ivana, nestao kao mornar u njemaÄkoj vojsci
Stradali kao pripadnici partizanskih jedinica:
1. Josip KrižaniÄ (PezenerÄev), sin Franje , stradao u izravnoj borbi, roÄ. 1925.g.
2. Lacko GalekoviÄ, r. 1917.g., sin Imbre, poginuo 1943.g.
3. Vlado Bartolin, sin Frenje (lugara), r. 1918. ili 1919.g.
4. Josip GalekoviÄ (BuÅ”evÄanin), r. 1910. g. , poginuo 1944.g. (bio je pismen i naÄitan), a moguÄe je da su ga ubili i sami partizani
5. Dragutin KovaÄiÄ (Jerbekov), r. 1925.g. , objesile su ga ustaÅ”e u Maloj Buni
6. Franjo KovaÄiÄ (zv. Icek), r. 1925.g., sin Stjepana (Kokotanov)
7. Mijo AugustiÄ, r. 1921.g. pristupio je ustaÅ”ama i otiÅ”ao u partizane koji su ga ubili smatrajuÄi ga ustaÅ”om
U ratu odvedeni i ubijeni:
1. Janko Å tuban (PeruÅ”a), stric od sveÄenika kojemu je brat bio ustaÅ”a
2. Jana StipÄiÄ, kÄi Janka Å tubana
3. Ivan CvetniÄ, (Franekov), r. 1917. Ili 1918.g., ubili ga partizani 1944.g.
4. Stjepan CvetniÄ (Bregus), r. 1920.g., kao civila ubili ga partizani 1944.g.
5. Antun VeznaroviÄ, lugar, u Å”umi ga ubili partizani
Odvedeni na Križni put te se nisu vratili:
1. Mijo KrižaniÄ (Okekov) r. 1921.g.
2. Nikola Kos, r. 1916. ili 1917.g., sin Imbra (SuÄev)
3. MiÅ”ko Kos, r.1921.g., sin Mare (MijaÄkov), bio ustaÅ”a
4. Franjo Kos, r. 1916.g., sin Slave (MiÅ”kecov), unuk Janka GalekoviÄa Ožininog, smatran ustaÅ”om
5. Antun Kos, r. 1917.g. sin Slave (MiŔkecov), smatran ustaŔom
6. Vlado Kos, r. 1920.g. sin Slave (MiŔkecov), smatran ustaŔom
7. Marko Kos, r.1915.g. kÄi Kate (Drvenkov), bio ustaÅ”a
8. Vid Kos, kÄi Kate (Drvenkov), bio domobran
9. Pavao Thaler , bio veterinar, ustaÅ”a, supruga mu je bila uÄiteljica
10. Mato Kos, r. 1914. ili 1915.g., (KatunÄev), bio je ustaÅ”a
11. Å tuban, zvan Belec Musekov, bez navoÄenja imena
12. Pavao CvetniÄ, r.1920.g., zv. Pavel, (Mikin)
13. Antun KovaÄiÄ, r. 1916. Ili 1917.g., Å”uster, muž Drage KovaÄiÄ ā PanÄerove
14. Blaž Štuban (Števulin), r. 1916. ili 1917.g.
15. Janko Štuban, r. 1921.g. (Blažev)
16. Franjo Å tuban, (PakaÄov)
17. Stjepan Å tuban, r. 1923.g. sin Franje (Fijoklin)
18. Zlatko GalekoviÄ , (Francekov), bio tada student medicine, upisao se u ustaÅ”e
19. Mirko LuÄan, supruga mu je bila Mara, bio ustaÅ”a,
20. Josip CvetniÄ (ÄiÄekov), bio je vojnik, r. 1.1.1904.g
Nestali u preokretu 1945.g. tako Ŕto su odvedeni iz svojih domova i ubijeni:
1. Janko Kos (Kolegin otac), MiÅ”kecov, bio je tada veÄ starija osoba
2. Mato StipÄiÄ, r. 1920.g. (BabiÄin), civil
3. Franjo Kos, r. 1919.g., sin Nikole, (Ritakov), civil
Stradali poslije rata:
1. Franjo CrniÄ, zv. Ibek, sin Imbra, bio osuÄen na zatvorsku kaznu od pet godina, umro u zatvoru
2. Lacko Štuban, mladomisnik, ubijen nakon rata u dobi od 27 godina, jer mu je brat bio u ustaŔama
3. Bara KrižaniÄ (možda Kos), sestra Antuna KrižaniÄa (Ionica RulÄev), partizanka, nestala u njemaÄkom logoru