“Dragi naÅ” brate Zlatko”

Početkom mjeseca oprostili smo se sa Zlatkom Cvetnićem, mirnim i skromnim čovjekom iz Mraclina. U prigodi posljednjeg ispraćaja na vukovinskom je groblju časna sestra Božica Alojzija Britvec pročitala pismo koji je pod gornjim naslovom svome bratu, aliĀ  – kako naglaÅ”ava u svom oproÅ”taju – i bratu čitavog Karmela, poslala priorica karmelskoga samostana sr. Ilijana Terezija Cvetnić. Zahvaljujemo obitelji Å”to nam je omogućila da ove redke proslijedimo i do onih koji nisu bili na ispraćaju, jer se duhovna poruka sr. Ilijane doista tiče svakoga od nas.

“Ni sanjala nisam da ćemo se danas, na spomendan Kraljice svete krunice, na ovakav način pozdraviti, oprostiti i susresti. No, Gospodin je odredio drugačije. Iznenada je pokucao na vrata Tvoga srca i odveo te, živo vjerujemo, u nebeska prostranstva, u svoje Srce, kako bi Tvoje nastavilo kucati u Njegovom Božanskom Srcu.

Kad si me toga jutra, u ponedjeljak, 5. listopada, nazvao na telefon, nisam ni slutila da je to naÅ” zadnji razgovor ovdje na zemlji. Bio si u trgovini i čekao si svoju unuku da zavrÅ”i nastavu, kako bi je odveo autom kući. Započeo si razgovor sa mnom o danaÅ”njoj svetici, sv. Faustini Kowalskoj.  OduÅ”evilo  te je Božansko Milosrđe koje joj se objavilo  i čiju si krunicu svaki dan molio u 15.15 h sa sluÅ”ateljima Radio Marije. Vjerovao si u zagovornu moć Božanskog Milosrđa koje se spuÅ”ta na naÅ”e grijehe i na naÅ”u bijedu i koje nas spaÅ”ava. Pitao si me o mojoj molitvi Božanskom Milosrđu, kao i o Evanđelju o milosrdnom Samarijancu koje je bilo toga dana. Ostala sam zadivljena kako si duboko zaÅ”ao u duhovni život, kako te Riječ Božja suobličuje sebi. Pomislih, blago meni kad imam takvoga brata! Čini mi se da me u mnogome nadmaÅ”uje, i to me istinski raduje!

Govoreći o milosrdnom Samarijancu, rekao si mi kako je važno pomoći čovjeku u nevolji. Ne smijemo ga zaobići, već biti konkretni u njegovoj potrebi, pa makar ne pripadali posvećenim osobama. To je bio tvoj životni put. Pomoći svojoj obitelji, svojim susjedima i prijateljima u bilo kojoj potrebi, a osobito u životu vjere i Evanđelja. Tu si bio domiÅ”ljat i konkretan. Bog Ti je bio na prvome mjestu. PoÅ”tivao si Dan Gospodnji, nije bilo nedjelje ni blagdana, a da nisi sudjelovao na svetoj misi, vodio sakramentalni život, čitao duhovnu Å”tampu i dnevno molio na valovima Radio Marije, čak i po tri otajstva sv. krunice, uz sve obiteljske poslove i druge obveze koje si imao.

Zanimljivo je Å”to mi rekoÅ”e ovih dana Tvoja djeca i unuci, nećaci i nećakinje, da si vodio takozvani dnevnik, koji oni prozvaÅ”e ā€žKnjiga životaā€œ koju si pisao od 17. veljače 1972. do prekjučer, zadnjeg dana Tvoga života na zemlji, 5. listopada 2020., kada si ga na svoj način zaključio i povjerio njegov nastavak svome unuku Gabrielu. U svoj dnevnik upisivao si sve važne događaje u obitelji, u Mraclinu, a donekle i u župi. Danas Ti zahvaljujemo od srca na tom pismenom djelu, na Tvojoj velikoduÅ”nosti i na Tvojem sebedarju, po kojemu si često sebe zaboravljao, a druge pomagao. Gospodin Ti to neće zaboraviti, a ni mi, koji
smo te poznavali. Puno si nam značio jer si bio čovjek velikoga srca, plemenite duŔe i razboritog uma. Uvijek si bio marljiv kao pčela i dobar kao kruh.
Dokazuju to i tvoji unuci, svaki na svoj način. Lucija, tvoja najstarija unuka, srednjoÅ”kolka, uvijek je bila sretna kada si dolazio na njezine rođendane i imendane jer je voljela biti s Tobom. Gabriel se radovao kad si ga znao pohvaliti zbog odličnih ocjena i na svoj način nagraditi, a Mihaela je uvijek bila zahvalna Å”to ima djeda tako plemenitog koji ju je gotovo svaki dan vozio u dvije Å”kole koje je paralelno pohađala. Karla je rekla da si Ti njezin jedini djed na svijetu, kojega obožava. Damjan, Tvoj unuk, koji je puno naučio od Tebe, rekao je, kad Tebe Bog pozove k sebi, kad Ti odeÅ” u Nebo, a to će biti za puno, puno godina, da će Ti on kupiti tako veliki lampion kao Å”to je cijela Hrvatska. A Marta, najmlađa Tvoja unuka, kad su joj rekli da si otiÅ”ao k Isusu, kazala je da si otiÅ”ao u Nebo svojoj mami i tati i da se s njima igraÅ”.
 
Tvoja djeca, Dubravko, Ana i Marija također govore o Tvom velikome srcu i plemenitoj duÅ”i koju si ugrađivao u njihove živote, u njihovu vjeru i u njihovo Å”kolovanje. Tu je i Tvoja vjerna supruga Zorica koja je s Tobom dijelila radosti i križeve života, kojoj si ostao vjeran kroz 44 godine VaÅ”ega braka, do zadnjega daha Tvoga života. Tvoju dobrotu i marljivost pamte i Tvoje kolege u poduzećima: u OKI-ju gdje si radio punih 36 godina, kao i na ciglani gdje si takoder dosta radio. Kada si otiÅ”ao u mirovinu, nastavio si raditi na svom gospodarstvu, na svom vrtu i polju, a posebno si se bavio unucima, i pomogao im u njihovom odrastanju…

Volio si život i nakon teÅ”kog infarkta kojega si doživio 1997. godine, svaki dan ujutro kad si ustao, tako si mi pričao, zahvalio si dragome Bogu Å”to ti je darovao joÅ” jedan novi dan života i Å”to u tom danu možeÅ” joÅ” neÅ”to dobra učiniti. Bio si sretan da dragi Bog računa s Tobom. Oslanjao si se na Božju Providnost u svim situacijama svoga života, kao i na moćni zagovor i pomoć sv. Josipa koji Te nije nikada iznevjerio.

Sjećam se, kada sam ulazila u Karmel, a ima tome već dosta godina, bio si dječak, jedini koji si ostao s roditeljima u rodnoj kući. Usprkos tome, podržavao si me u mojoj odluci da krenem za Gospodinom, a roditeljima si obećao svu pomoć i podrÅ”ku u njihovom životu. Obećano si izvrÅ”io i rado dolazio u naÅ” Karmel, bilo na slavlja, bilo na blagdane, bilo u posjetu, bilo noseći zimnicu sa župljanima. Nikada ti nije bilo teÅ”ko učiniti nam koju god uslugu i pomoći nam prema tvojim mogućnostima. Za to smo Ti od srca zahvalni. Svi smo te doživljavali kao svoga rođenoga brata i prijatelja. Hvala Ti!

ā€žValjaÅ”, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!ā€œ (Matej 25,21), Isusove su riječi koje su ti bile upućene na sv. Faustinu kada te je Gospodin pozvao u svoje Vječne odaje. Na spomendan Kraljice sv. Krunice opraÅ”tamo se od Tebe i Tvoje tijelo povjeravamo hrvatskoj zemlji i stavljamo Te pod okrilje lsusove i naÅ”e Majke Marije. Zahvaljujemo dragom Bogu na daru Tvoga života, jer po Tvom životu i mi smo obdareni Bogom kao i Tvoja obitelj, prijatelji, rodbina i svi ovdje prisutni koji su Te doÅ”li ispratiti na vječni počinak, jer: ā€žU domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto?’ā€œ ( lv 14, 2).

Ima velikih Ijudi koji su obilježili povijest i narode, a ima i skromnih ljudi koji su obilježili svoje bližnje svojom jednostavnoŔću, vedrinom i Ijubavlju. Takav si bio Ti. Nisi nikada imao zemaljskog blaga. Sve si zaradio svojim rukama. Tvoje najveće blago bila su Tvoja djeca, supruga i unuci. Hvala Ti, Å”to si bio s nama i proÅ”ao svoju dionicu života, izvrÅ”io Božje planove Å”ireći dobro, te nastavio živjeti život u kući Očevoj gdje čekaÅ” sve nas, gledajući SveviÅ”njega licem u lice, da zajedno o uskrsnuću živimo proslavljenim životom. Ti si tamo, ali ostajeÅ” u naÅ”im srcima, u naÅ”im životima. Uvijek ćemo te nositi u svojim mislima i u svojim molitvama. Neka Ti je laka hrvatska zemlja. Do ponovnog susreta u kući Očevoj, tvoji najmiliji i Tvoje sestre iz Stepinčeva Karmela, osobito Tvoja sestra s. Ilijana Terezija. Hvala Ti…

Karmel u Brezovici, 7. listopada 2020.”

Obavijest o smrti: Franjo Crnić

Bokot, mleko i vedrica

NaÅ”a su sjećanja neÅ”to na Å”to ne utječemo svojom voljom. Ne postoji “save” na koji možemo svjesno utjecati. Svatko od nas ima neke trenutke, koji izrone ničim izazvani, po kojima pamtimo neka mjesta, ljude ili događaje. Meni su danas izronile mraclinske ograde. One drvene. Te su ograde imale svoje ukrase. Ne lavlje glave. Ne elektromotore. Oni su doÅ”li kasnije. Te su ograde bile “nakinđane” vedricama i bokotima. Ograda je bila suÅ”ilica za mliječni pribor. 

Mraclin je imao mljekaru u koju se svako jutro i svaku večer nosilo mlijeko. U bokotima. A da bi mlijeko doÅ”lo u bokote, krave je trebalo podojiti. Za to su služile uvježbane ženske ruke i vedrica. Nakon isporuke mlijeka, žene su to sve oprale i nataknule na ogradu na suÅ”enje. To je bilo dio svakodnevice i dio eksterijera gotovo svakog mraclinskog dvoriÅ”ta. 

Pamtim miris mljekare. Kiselkast i vlažan pod klizav, od mliječnih masti koje se hladnom vodom nisu dale isprati. Pamtim i velike kante u koje se sve to mlijeko ulijevalo i velike plahte papira u kojem je vođena evidencija mljekarica i predanog mlijeka. Te radnje, koje su bile dio rutine mraclinskih domaćinstava, osiguravale su redovni dotok novca svaki mjesec. 

Reći da je tada teklo med i mlijeko bilo bi previÅ”e. Ali da je teklo domaće mlijeko, gusto, toplo i pjenuÅ”avo nakon podoja – je. 

“Stojala, dumala, ciganočka moloda”

Drugi svjetski rat donio je Mraclincima susret s Kozacima. Pripadnike nesretnog naroda iz Podkavkazja vjetrovi rata otpuhali su na sve strane, a vjera njihovih zapovjednika da će im savezniÅ”tvo s Nijemcima donijeti povoljan ishod, produbila je tu nesreću i u godinama nakon zavrÅ”etka rata.

Iako su Kozaci na prijelazu ’43. na ’44. u Turopolje stigli kao kaznena ekspedicija,  a potom i kao osiguranje pruge Sisak -Zagreb, Mraclinci su se s njima uspijevali sporazumjeti mnogo bolje nego s njihovim njemačkim komandantima; sličnosti u jeziku i načinu života kao da su bile jače od ratnih antagonizama. 

NaÅ”a baka često je znala zapjevati pjesmu koju su Kozaci osobito rado i često pjevali, pa su je mnogi Mraclinci lako zapamtili: “Stojala, dumala, ciganočka moloda”. Naslov nije ni potrebno prevoditi. Nedavno sam se odlučio potražiti tu pjesmu u bespućima svemrežja pa me iskreno iznenadilo koliko mnogo tragova je “ciganočka” ostavila ne samo u Ukrajini i Rusiji, nego i u glazbenom naslijeđu Čeha, Poljaka, Slovaka… Za ovu priliku izdvajamo jednu simpatičnu rusku izvedbu u kojoj je “ciganočka” postala “kozačenka”,  dakle kozačka dekla. Možda je to putokaz i Dučecu da se uključi u ovu sveslavensku Å”tafetu od uha do uha, koja sasvim sigurno traje već naraÅ”tajima.

Anđele posjetile Karlovac, Vivodinu i Ozalj

U nedjelju 11. listopada, “Anđele” su posjetile Karlovac, Vivodinu i Ozalj. Uvijek sam, prolazeći autocestom pokraj Karlovca, razmiÅ”ljala, Å”to se ima vidjeti u tom gradu? S lijeve strane, moj je pogled uvijek plijenio Stari grad, kojemu nisam znala niti ime, a svaki puta sam poželjela vidjeti ga izbliza. Bio je to, doznala sam nedugo, Stari grad Dubovac.

Iz Mraclina smo krenule autobusom rano. Iako je viÅ”e od pola prijavljenih članica odustalo od putovanja, dvadeset i troje nas je ipak ostalo. Čak ni vremenska prognoza nam nije bila sklona, no nismo htjele odustati. U Karlovac smo stigle oko 9 sati, gdje nas je dočekala naÅ”a vodička Ivančica Å ebalj, koja nas je vodila dalje u razgledavanje. KiÅ”a je nemilice padala, pa smo prvo Karlovac obiÅ”le u panoramskom razgledavanju iz autobusa. NaÅ”a je Å”etnja trajala 3 sata, pa smo imale sreću da je i kiÅ”a stala. Gospođa Ivančica, ispričala nam je predivnu priču o gradu u kojem, kako sam mislila, ā€žnema se Å”to za vidjetiā€œ. Nakon razgledavanja Karlovca, krenule smo put Starog grada Dubovca. Napokon mi se želja ispunila.

Iz Dubovca, pozdravivÅ”i se s naÅ”om Ivančicom,  kojoj se ovom prigodom zahvaljujemo na lijepoj prezentaciji Grada, krenule smo put Vivodine na ručak, gdje nas je dočekala ljubazna domaćica, gospođa Marica Frlan sa svojim osobljem. KiÅ”a je ponovno počela nemilosrdno padati, a mi smo nakon obilnog ručka, trebale krenuti u Vinariju obitelji Vrbanek. Kako naÅ” autobus nije mogao zbog veličine do njih, trebale smo krenuti pjeÅ”ke, laganog hoda oko kilometar i pol, uskom cestom, na kojoj se jedva mogu mimoići i osobna vozila. NaÅ”i ljubazni domaćini, Melita i Zdenko Vrbanek, doÅ”li su po nas automobilima, te nas u nekoliko tura prevezli do svoje Vinarije. U lijepo uređenom podrumu, degustirali smo njihova vina, uz finu pogaču koju nam je priredila naÅ”a domaćica Melita. Gospođa Vrbanek je bila najuzornija seoska žena Hrvatske za 2018. godinu. Ovom prigodom zahvaljujemo se njoj i njezinoj obitelji, na lijepoj prezentaciji i gostoprimstvu.

NaÅ”a zadnja destinacija bio je Stari grad Ozalj, do kojeg smo stigle već u sumrak. Zbog kiÅ”e, nismo ga mogle doživjeti u potpunosti, no uspjele smo vidjeti stalni postav muzeja. Također, zbog loÅ”eg vremena, nismo mogle posjetiti niti prvu hidrocentralu u Evropi, ā€žMunjaruā€œ, pokraj koje smo samo proÅ”le autobusom. Možda je to znak da se u Ozalj joÅ” koji puta vratimo.

Iako kiÅ”ni i tmuran dan, nimalo nije umanjio doživljaj naÅ”eg putovanja. I ovaj smo puta neÅ”to naučile o joÅ” jednom dijelu Lijepe nam naÅ”e, dijelu za kojeg sam mislila kako se ovdje i ā€žnema baÅ” Å”to za vidjetiā€œ. I te kako ima, i toplo preporučam, spustite se s autoceste u Karlovac, grad na četiri rijeke. Predivan je! A,Ā  ako želite uživati u prelijepoj prirodi Ozaljskog kraja, slobodno otiđite. Raj je to za oči i duÅ”u.

Batina (ni)je iz raja izaŔla

Izvor: Pinterest

Za vrijeme mog Å”kolovanja, u nižim razredima osnovne Å”kole, promijenila sam troje učitelja. U istom vremenu, svatko od njih troje imao jeĀ različite nastavne, odgojne i pedagoÅ”ke metode. Trudimo se pamtiti samo lijepe trenutke iz Å”kolskih dana, ipak, oni ružni ostaju urezani u pamćenje zauvijek. Pamtim brutalne ispade, packe po vrÅ”kovima prstiju, udarce u glavu, uvrede, strah koji je, zasigurno, na nekim učenicima ostavio trajne posljedice.Ā 

Moram priznati da sam bila poÅ”teđena udaraca i pogrdnih naziva, bila sam odličan đak, ali i posrednik za sve grafičke usluge. Bila sam dežurni “kruhonosac” sve dok me kod dostave pas nije ugrizao za gležanj. Sjećam se scene gdje je jedna odlična učenica morala povući pravac s trokutom na ploči. Kad je maknula trokut, ostala je crta s bezbroj valova. Ruka joj se tresla od straha.Ā 

Danas takve metode nikom ne bi pale na pamet. Za puno manje ispade dižu se sve nadležne službe, na čelu sa roditeljima. U ono vrijeme nitko nije reagirao. Bilo je normalno. I mi smo mislili da je normalno. A nije bilo. Nije normalno ni ovo danas. Nastavno osoblje je degradirano i nema autoritet ni blizu kao nekad. Čast pojedincima koji su ga stekli svojim radom i objektivnoŔću, a ne utjerivanjem straha u kosti. Gotovo u isto vrijeme, troje učitelja sa različitim pristupima učenicima. Znači, nije do sustava. Do čovjeka je.

Svetkovina sv. Terezije Avilske u Karmelu u Brezovici

Paljenje rakije obavljeno na Drevovom gruntu

OvogodiÅ”nje Dučecovo paljenje rakije održano je u pandemijskim okolnostima, u užem krugu članova i prijatelja KUD-a, na Drevovom gruntu. Smanjeni format bio je prilika i za podmlađivanje kadra kod kotla, pa se naÅ”em doajenu Kikiju Galekoviću, koji je zbrinuo Å”ljive, ovom prilikom pridružio Marko Kos, s kruÅ”kama. Pukovnik Boro spremio je odličan gulaÅ” u čemu su mu pomogle Vesna, Jela i Dunja, za uređenje grunta pobrinula se Loreta, a vino je donirao g. Å afar. Domaćin Zlatko Kovačić za ovu priliku izvukao je na svjetlo dana posebnu atrakciju “Drevovog muzeja” – kotao iz 1911. Sve u svemu, skromnije, ali opuÅ”tenije nego inače, u skladu s okolnostima koje nas prate od kraja proÅ”le zime.

Foto: Loreta Gerić, Ivan VukaÅ”inec, Josip Kos, Matija Kos