Kupanje na Zgradi
Ljeto je! Vrućina! Toplinski val nikako da prođe. Slušamo preporuke da starije osobe ne izlaze van tijekom dana, pa mi ostajemo u kući i tako ćemo valjda izdržati do nekog osvježenja. Drugačije, ali drago osvježenje, su naši unuci koji su nam došli u posjetu i pričaju kako su se lijepo osvježili u gradskom bazenu u Velikoj Gorici.
– Kak je dobro da imamo bazen! Baka, a gdi ste se vi kupali kad nemate ni rijeku ni bazen? – pita Lovro.
– Na Zgradi! – odgovorim ja.
– Kaj?! Ti se šališ! Kak na Zgradi? – veli Filip.
Tak, lijepo, pod tuševima s toplom vodom, u kupaonicama na našoj Zgradi.
Priču o gradnji Zgrade usred Mraclina na mjestu bare Krke, koju je 30-ih godina prošlog stoljeća izgradio Higijenski zavod pod vodstvom dr. Andrije Štampara, već sam vam više puta pričala. E pa, u toj Zgradi s desne strane u prizemlju izgrađena je ambulanta koja radi još i danas, a s lijeve strane, tamo gdje je danas ljekarna, bile su izgrađene kupaonice kako bi se ljudima olakšalo održavanje higijene. U kućama je živjelo više članova obitelji, većinom u čardakima koji nisu imali kupaonice, zato je gradnja kupaonica na Zgradi bilo odlično i praktično rješenje prihvaćeno od svih, a posebno od djece. Kako u to vrijeme nije bilo struje ni vodovoda, uz kupaonice je izgrađen veliki kotao u kojem se zagrijavala voda loženjem peći na drva. Taj veliki posao obavljao je čovjek kojeg smo mi djeca jednostavno zvali Tona. On je morao u taj veliki kotao uliti puno kanti vode iz pumpe, zatim donijeti drva kako bi stalno mogao pomalo ložiti peć i tako održavati temperaturu vode. Čak i kad je 1948. godine u Mraclin došla struja još je neko vrijeme trebalo pričekati dok nije postavljen električni bojler koji bi zagrijavao vodu.
Međutim, struja je pomogla da se oko 1950-ih godina u Mraclinu postavi razglas. Sestra Anđela je preko tog razglasa pročitala raspored kupanja na Zgradi. Kupanje je bilo dva puta tjedno, srijedom i subotom. Najprije su na kupanje dolazile djevojčice, od 9 do 12 sati, zatim dječaci, od 12 do 14 sati. Kasnije odrasli, prvo žene i na kraju muški. U jesen, kad su ljudi išli u berbu kukuruza, grožđa i ostalih plodova, kupanje je trajalo do dugo u noć.
– Čekaj, baka! Kak si ono rekla da je sestra Anđela čitala raspored kupanja preko razglasa? Pa kak su to mogli čuti oni na drugom karaju sela? – pita Filip.
– Ma nije vam to onaj razglas u obliku tuljca. Nekada je po cijelom selu, na svakom trećem električnom stupu, bio instaliran veliki zvučnik koji smo mi zvali razglas. Sama razglasna stanica s mikrofonom, gramofonom, radiom i ostalom opremom bila je u jednoj maloj prostoriji na Zgradi. Za redoviti rad te naše radio stanice brinuo je Stric Načelnikov. On je puštao glazbu s gramofonskih ploča, čitao vijesti, a razglasom su se služili i ostali ljudi kako bi oglašavali svoju djelatnost. Na primjer, liječnik i sestra Anđela obavještavali bi mještane o pojedinim pregledima, cijepljenju, higijenskim tečajevima… Veterinar je oglašavao kada će biti cijepljenje peradi, stoke i slično. Obavijesti su davali i sportaši, šahisti, folkloraši, vatrogasci i drugi.
– Joj, baka, pa to je preteča Mraclin.hr-a! To kaj se čitalo na razglas, danas svako čita na portalu! – nasmije se Lovro.
Istina! Da danas imamo kupalište, i raspored kupanja bi vjerojatno pratili na portalu. Ovako smo se, moje kolegice i ja, skupile svake subote nakon obavijesti sestre Anđele o tome kada smo na redu za kupanje na Zgradi. U rukama smo nosile samo ručnik, sapun i jedan dinar, koliko su plaćala djeca za korištenje kupaonice. Mislim da su odrasli plaćali dva dinara jer je trebalo nabaviti drva i platiti Tonu. Kupaonica je bila podijeljena na četiri odjeljka, a Tona nas je rasporedio po dvije u svaki odjeljak i pustio tuš s toplom vodom. Tek što smo se nasapunale i malo isprale, već je vikao da je gotovo i da se pripremi druga runda. Ne znam koliko minuta nam je puštao vodu, ali nama se uvijek činilo malo. No, znali smo da nema vode u izobilju pa smo i s tim bili zadovoljni.
Poslije, kada su ljudi počeli graditi kuće s kupaonicama kupanje na zgradi je prestalo, ali su kupaonice s tuševima još dugo koristili nogometaši nakon utakmice. Njima je vodu zagrijavao njihov oružar Miško Capin. No kada su uz nogometno igralište izgrađene nove svlačionice s kupaonicama, ove na zgradi prestale su se koristiti. Da prostor ne ostane neiskorišten, preuređen je u ljekarnu što je vrlo praktično jer je ambulanta s druge strane Zgrade.
Sjećanja generacija mještana na kupanje na Zgradi bude i sjećanja na dogodovštine iz tih dana. Jedan prijatelj koji je u Mraclin došao kao igenec (tako smo zvali djecu bez roditelja koju je u Mraclin poslije II. svjetskog rata smjestio Higijenski zavod) pričao je svoj doživljaj: „Najviše se sjećam sestre Anđele koja se stvarno brinula o svima nama. Kad smo išli na kupanje na Zgradu, koje je za nas bilo obavezno u srijedu i subotu, ona je vodila posebnu evidenciju o tome. Podijelila nam je formulare s kvadratićima u kojima su bili upisani datumi kupanja. Trebali smo ga donijeti svaki puta, a sestra nam je u određenu rubriku stavljala žig. Svaka dva mjeseca je provjeravala koliko puta smo bili na kupanju, mjerila nam je visinu i težinu i sve uredno upisivala u naše kartone. Ona djeca koja su redovito dolazila na kupanje dobila bi male nagrade, npr. sapun, češalj, četkicu za zube i slično, što je djeci bilo veliko veselje. Ja nisam bio među nagrađenima, baš naprotiv, na mene se sestra ljutila jer nisam dobivao dovoljno na težini. Čak je prigovorila mojoj ‘mami’ da me dobro ne hrani, a ja sam tada pomislio: Ne možeš se ti ljutiti na moju ‘mamu’, ona nije kriva. Ja sam jednostavno takav, dosta jedem, ali cijeli dan trčim s dečkima i trošim puno energije pa zato ne mogu dobiti na kilaži. Idući puta, za dva mjeseca, kad smo išli na kontrolu, ja sam u džep stavio jedan kamen, nakon iduća dva mjeseca dva kamena, pa tri i tako dalje. I sestra Anđela je bila zadovoljna, čak me i pohvalila, a pohvalila je i moju ‘mamu’ radi koje sam to i radio.“
Vjerujem da svatko tko se sjeća kupanja na Zgradi ima poneku uspomenu ili anegdotu.
