U nedjelju, 21. srpnja 2024. godine tradicionalno sam nazočila svetoj misi u samostanu sestara Karmelićanki u Brezovici. Mraclin je na poseban način povezan sa “bosonogim sestrama” i to je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno. Poseban je doživljaj vidjeti našu Mraclinčicu, sestru Ilijanu Tereziju. Njezino divno lice je uvijek ozareno kad nas vidi u kolikom se broju iz godine u godinu odazivamo pozivu Gospe Karmelske.

U toj maloj kapelici bila sam nebrojeno puta i moja sjećanja ne mogu locirati vrijeme u kojem se dogodio naš prvi susret. Ono što me danas zaokupilo je jedan vitraj u kapelici, koji sam prvi put uočila i koji me je na gotovo opipljiv način povezao sa hrvatskim pučkim piscem Jankom Matkom. Davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kulturu čitanja prenosili su sindikati pa gotovo da i nije bilo kuće koja nije imala zbirku knjiga Janka Matka. Iako je po mišljenju kritičara bilo bez osobite umjetničke vrijednosti, njegovo je štivo bill pitko i zasnovano na stvarnim ljudima i događajima i rado čitano. U njegovim se djelima osjeća snažan duh pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi pa je pomalo nevjerojatno da su ta djela uopće našla put ka širem čitateljstvu.

Spomenut ću lik jedne majke slijepog djeteta koja je snažno vjerovala u čudo, koja je inzistirala da se proda najbolja zemlja i prikupi novac za hodočašće u Lurd. Gordom seljaku prodati najbolju zemlju, bilo je žrtva svih žrtava. Popustio je. Čudo se nije dogodilo onako kako su to oni očekivali, ali se Bog pobrinuo da te oči vide na drugi način.

Čudni su putevi Gospodnji i čovjek snuje, Bog određuje – možda su i najbolje misli koje nam govore da smo tako mali i prolazni i ništa ne možemo na silu. Koliko puta nam se dogodilo da unatoč svim naporima i prošnjama, naša djela ne daju rezultate kakve očekujemo. I onda, kad se najmanje nadamo, sve sjedne na svoje mjesto. Prepoznamo li tada Božje prste u našim životima ili i dalje mislimo da smo imali sreće?

U Božje ruke prepuštam moje molbe da mi još dugo da snage da mogu hodočastiti u Karmel i biti sudionica te zemaljsko-nebeske veze Karmela Brezovica i Mraclina.

Vjerni Marijini štovatelji iz naše župe i ove godine pohodili su svetište Bezgrešne Kraljice Karmela u Karmelu Brezovici. U nedjelju 21. srpnja došli su iskazati svoju odanost i zahvalnost nebeskoj Majci. Zavjetnu misu u 9 sati ujutro predvodio je naš kapelan vlč. Domagoj Topić, a zbor iz Mraclina kao i svake godine pratio je liturgijsko slavlje, uz prisustvo dijela Turopoljskog banderija. Svoje obraćanje vjernicima vlč. Domagoj započeo je pitanjem.

– Kada je to Bog s nama? Počevši od mene prvog. Kad nam treba. Stalno pregledamo krunice, stalno se busamo u prsa kako smo veliki vjernici. Ali doista, kojim moralima i čemu pripadamo? I mislim da je ovo mjesto i te kakav poticaj za svakoga od nas da razmisli gdje živimo i u čemu živimo. Puno puta ste već čuli floskulu koja za naše časne tvrdi da su “zatvorene iza zidova”. Onda kažemo onu drugu rečenicu – ne, one su slobodne, a mi smo zatvoreni u današnjem svijetu. I ima smisla i ta rečenica i ta misao. Jer smo se zatvorili s onim nebitnim stvarima. Zaboravili smo na ono bitno i ostajemo sami. Zatvaramo se u svoje svjetove, u mobitele i televizore u neku društvenu osobu i to je to. I postajemo prazni.
Ali draga braćo i sestre, blago nama, jer nas netko ljubi pa nam kaže da nećemo nikada biti sami. A to je naš nebeski Otac. Isus Krist prije nego što umrije na križu, ostavi nam svoju majku. Sine, evo ti Majke i Majko evo ti od Sina. Tiče se svakoga od nas. Svatko od nas je taj sin ili kćer. Samo treba zahvaliti. Samo treba uzeti neku malu žrtvu, nešto učiniti. Najlakše je vapiti kada nam fali nešto, ali treba Bogu reći hvala i dok ga ne trebamo.

Cijelu propovijed vlč. Domagoja Topića možete čuti na linku: https://www.youtube.com/watch?v=LDhLlYpGius

Ovo zavjetno hodočašće naših župljana Gospi Karmelskoj traje pune 74 godine. Vlč. Đuro Makarević je nedugo nakon svoje mlade mise u Karmelu, preporučio svoju župu i pastoralno djelovanje molitvama sestara karmelićanki i stavio župu pod okrilje Gospe Karmelske. Započeo je s hodočašćima 1950. godine i vodio ih u Karmel 20 godina, gotovo do smrti. Nakon njega hodočašća su nastavili vlč. Slavko Šagud te sadašnji župnik vlč. Đuro Sabolek. Sestre karmelićanke će nam za malo iskazane ljubavi i pažnje vratiti najboljim darom kojega mogu dati – i koji je možda nešto najbolje što netko može učiniti za nas – žarkom i poniznom molitvom za svakoga od nas.

^{Foto galerija: Mladen Štuban}