Karl Gustav Jung skovao je termin sinkronicitet i objasnio ga kao princip akauzalnih veza. Upravo je sinkronicitet ili ”nevjerojatna slučajnost” dovela do toga da hrvatska reprezentacija dobije izbornika koji je postao heroj nacije i kojem skida šešir cijela planeta, i to unatoč astronomski malim matematičkim šansama.
Da ne idemo duboko u teorije psihologije, stara poslovica kaže, svako zlo za neko dobro. Da Pyry Soiri nije zabio onaj gol na Rujevici, tko zna gdje bi bili Vatreni krajem lipnja i početkom srpnja. Vjerojatno na godišnjem odmoru. Ovako zajedno s cijelom Hrvatskom slave povijesni uspjeh kakav se tog prohladnog listopadskog dana teško mogao i zamisliti. Kad je mlađahni Finac postigao gol, nitko nije mogao ni zamisliti što će se dogoditi osam i pol mjeseci kasnije.
Puka koincidencija, splet okolnosti i nevjerojatna slučajnost ispričali su neke od najljepših priča u povijesti. Mnoge su slavne bitke tako dobivene, mnoge ljubavi začete, mnoga prijateljstva sklopljena, mnogi veliki projekti realizirani, a i hrvatska nogometna reprezentacija dobila je na taj način zlaćanog izbornika, Zlatka Dalića.
Što se sve trebalo poklopiti da Dalić dobije šansu?
Puno se stvari moralo poklopiti da trener kao što je Dalić dobije šansu. I poklopilo se. Dao je Bog, rekli bi oni koji vjeruju u božansku providnost. Oni koji ne vjeruju, možda će sve pripisati spomenutom terminu njemačkog psihologa. Na kraju dođe na isto, a to je ono najvažnije u cijeloj priči. Priča o izborniku Daliću počinje u finišu kvalifikacija. Ni on, a ni cijela nacija tada nije bila ni svjesna da se događa splet okolnosti koji će naposljetku donijeti najveći uspjeh hrvatskom nogometu i najveću radost hrvatskom narodu. Vratimo kotač povijesti deseta mjeseci unatrag. Hrvatska je pod vodstvom Ante Čačića od gotovog napravila veresiju, prosula je bodovnu prednost u finišu kvalifikacija i ozbiljno ugrozila plasman na Svjetsko prvenstvo. Dogorjelo je do noktiju, a upravo se to trebalo dogoditi da glavešine HNS-a progledaju pored zdravih očiju i smjene Čačića. Nisu oni to napravili toliko zbog reprezentacije koliko zbog sebe i fotelja u kojima sjede.
Još nam u glavi zvoni lakonska rečenica Damira Vrbanovića, jednog od glavnih šefova HNS-a, nakon poraza u Turskoj: „Sigurno je da ne bismo voljeli da se ne plasiramo, ali ne bi propao svijet ako se to i dogodi. Nogomet bi se igrao i dalje. Što bi tek trebali reći Nizozemci, recimo?“ I nakon toga ostao je Damir živ. Netaknut. Neokrznut. Taj sa Zlatkom Dalićem ne stane u istu rečenicu.
Gurnuli mu vrući krumpir u ruke
Zamislite da se Vatreni nisu plasirali, da Dalić nije uspio izvući nasukani brod iz živog blata. Sav ovaj san koji cijela nacija sanja otvorenih očiju, svu ovu vječnu slavu ne bismo doživjeli. Godinama smo svi skupa morali gutati knedle, gledati kako po direktivi „odozgo“ Formulu 1 voze amaterski vozači. Morao se dogoditi slom kakav se dogodio protiv Islanda, Turske i Finske, da bi šefovi HNS progledali i konačno posegli za čovjekom koji ima znanje, i što je još podjednako važno u ovoj priči, koji neće slušati ničije naredbe.
Zlatko Dalić ni tada nikada ne bi postao hrvatski izbornik da se kockice do kraja nisu posložile, da uz rezultatski sunovrat u isto vrijeme nije oslabila i moć pojedinaca koji su godinama drmali Savezom i amenovali sve kadrovske promjene.
Hrvatski nogomet i hrvatska reprezentacija imala je, zapravo, veliku sreću da se dogodio opisani brodolom, jer se na taj način spletom okolnosti otvorio zrakoprazni prostor u koji je uletio Dalić. Šefovi HNS-a nisu imali rješenje, trenere koje su htjeli nisu bili slobodni, pa su vrući krumpir gurnuli u ruke čovjeku koji je bio spreman podmetnuti dlanove, leđa i glavu. Sve što smo napisali najbolje je sažeo hrvatski kapetan Luka Modrić na press-konferenciji dan uoči velikog finala s Francuskom.
Na pitanje finskog novinara, gle još jedne simbolike i čiste slučajnosti, što je to donio novi izbornik, nakon remija s Finskom i otkaza bivšem izborniku, kapetan je bez krzmanja odgovorio i poslao nedvosmislenu poruku svima koji je trebaju čuti, i narodu i šefovima HNS-a. ”Kao što možete vidjeti, u finalu smo SP-a, znači toliki je bio utjecaj izbornika na sve što se događa u reprezentaciji.’
Dalić je bio najbolji mogući dar za hrvatsku reprezentaciju
Ovdje nije potrebno čitati između redaka, Modrić je sve rekao izravno da izravnije ne može biti. Dalićeva rečenica koju najviše pamtimo i koja nam je dala vjeru da bi mogao uspjeti, glasi:
”Ako već moram pasti, past ću na svoj način, zbog svojih odluka.”
Nije galamio i rikao, ali postavio se čvrsto prema silama koje vuku konce iza kulisa. Dalić je radije riskirao otkaz nego da bude lutka na koncima lutkara iz sjene. Pouzdano znamo da je bio pod velikim pritiskom, da mu se radilo iza leđa. Turneja u SAD-u i onaj poraz od Perua doveo situaciju do usijanja. Radili su mu o glavi, to Dalić dobro zna i nije zaboravio. Uostalom, to je jedan od razloga zašto razmišlja o ostavci, što je neizravno potvrdio na sinoćnjoj press-konferenciji, a ostale razloge lako možete iščitati u ovom tekstu.
Na Dalićevoj listi nije bilo mjesta za „turiste“, a cedulje su stizale, i završavale u košu. Na „slučaju Ladić“ pokazao je da ga je teško slomiti, da ima čvrstu kralježnicu, da je odlučan i da zna biti rezolutan, iako izgledao mirno i pomirljivo. Napisali smo tada i ponavljamo da je to bio najbolji znak da bi se moglo roditi nešto veće.
Dalić je možda ”slučajni izbornik” u smislu da je spletom okolnosti postao izbornik, ali rezultat koji je postigao nikako nije slučajnost. Ništa od svega ne bi bilo da je Dalić klimao glavom. To je prvi preduvjet da znanje dođe do izražaja. Jer, što će vam znanje, ako drugi za vas donose odluke. Igrači su to odmah prepoznali, njih se ne može prevariti, lako nanjuše tko je samostalan i stručan, a tko klimavac i poslušnik.
A kad to nanjuše, taj nepovratno gubi autoritet. Modrićev odgovor na suštinsko pitanje finskog novinara to jasno daje do znanja. Dalić je doista dar, je li s neba ili pukom slučajnošću, o tome možemo raspravljati, ali on je najbolji mogući dar za hrvatsku reprezentaciju, za ovu generaciju koja je ušla u legendu i ovjenčala se vječnom slavom.
Šećer uvijek, tako barem kažu, dolazi na kraju. Za nas Turopoljce, svakako. Marcelo Brozović perfektno se uklopio u Dalićev stroj. Ponizan, marljiv, kvalitetan, odgovoran, VELIK. Hvala ocu, hvala majci, hvala svima koji su barem dijelom vjerovali u njega. Jer, ovo zaista nije mala stvar, Svjetski rekorder i svjetski doprvak. Marcelo, svjetski muž, kaj je je!