29. prosinca 2020. godine, 7.34 h.Ā UobiÄajeni jutarnji ritual pred odlazak na posao. Uvijek je užurbano i fali koja minuta. Pogled kroz prozor bio je neoubiÄajen i nesvakidaÅ”nji. Crveno nebo ili – kak su govorili naÅ”i stari – krvavo nebo, Å”to je znak da Äe se neÅ”to dogoditi. Gledala sam uĀ taj prizor sa divljenjem i strahopoÅ”tovanjem, ne sluteÄi Å”to iza toga slijedi.
VozeÄi se prema poslu na nebu su bili tragovi duga Äije su boje polako nestajale. Kako je bio kraj kalendarske godine posao je nosio svoje probleme i prioritete. Nastojala sam potisnuti nesvakidaÅ”nje prizore, ali to je bilo gotovo nemoguÄe. Vladala je napetost i uznemirenost. U 12.19 h zaÄuo se snažan zvuk, a potom jaka treÅ”nja, potres. Zavladala je panika, strah, bespomoÄnost. Prvo Å”to mi je palo na pamet bilo je “Bože pomozi!”, vjerujuÄi da je uz Njegovu prisutnost sve lakÅ”e i podnoÅ”ljivije. Krenula sam prema vratima, ne znam ni sama kako sam doÅ”la, bacalo me na sve strane. Po hodniku je padala žbuka. Äinilo se kao da trajeĀ cijelu vjeÄnost. IzaÅ”la sam nekako do parkiraliÅ”ta. Tresla sam se kao Å”iba na vodi. Tlo pod nogama joÅ” uvijek jeĀ podrhtavalo. Äinilo se kao da Äe se zemlja rastvoriti. Automobili su klizili po parkiralÅ”tu. Ljudi su paniÄno i bezuspjeÅ”no tipkali po mobitelima, ali vezu nije bilo moguÄe uspostaviti. Sve je bilo kao u straÅ”nom snu.Ā
Kad se sve smirilo krenuli smo svojim kuÄama vidno uznemireni i prestraÅ”eni. Na vijestima sam Äula da je potres magnitude 6,4 prema Richteru pogodio SisaÄko-moslavaÄku županiju, s epicentrom tri kilometra jugozapadno od Petrinje, s ljudskim žrtvama i velikim materijalnim Å”tetama. Ujedinila se cijela Hrvatska i ljudi su sa svih strana pohrlili u pomoÄ i pokazali veliko srce.
ProÅ”lo je godinu dana od straviÄnog potresa. Obnova traje i trajat Äe joÅ” mnogo godina. Mnogi ljudi su joÅ” uvijek bez svojih domova. Žive u kontejnerima koji ne mogu ni približno zamijeniti njihova ognjiÅ”ta. NestrpljiviĀ su i pitaju se – do kada. UniÅ”teni su mnogi sakralniĀ objekti, neki do te mjere da su se morali sruÅ”iti do temelja. NaÅ”a kapela sv. Vida takoÄer je jako stradala. S obnovom se, nažalost, joÅ” uvijek nije krenulo. Tko zna kad? Zadnja sveta misa u njoj je služena na Novu godinu. Kad Äe ponovno, veliko je pitanje. Zvonik od nekoliko tona stoji sa strane, a satĀ s vrha kapele je zaustavljen na 12.19 h. Vrlo znakovito.
Jesmo li možda nakon svega Ŕto smo proživjeli postali bolji ljudi ili smo sve zaboravili kao da niŔta nije bilo?
Foto: Jasna ÄunoviÄ, Vlado VinetiÄ, Matija Kos, Zvonimir Å afar
