29. prosinca 2020. godine, 7.34 h.Ā  Uobičajeni jutarnji ritual pred odlazak na posao. Uvijek je užurbano i fali koja minuta. Pogled kroz prozor bio je neoubičajen i nesvakidaÅ”nji. Crveno nebo ili – kak su govorili naÅ”i stari – krvavo nebo, Å”to je znak da će se neÅ”to dogoditi. Gledala sam uĀ taj prizor sa divljenjem i strahopoÅ”tovanjem, ne sluteći Å”to iza toga slijedi.

Vozeći se prema poslu na nebu su bili tragovi duga čije su boje polako nestajale. Kako je bio kraj kalendarske godine posao je nosio svoje probleme i prioritete. Nastojala sam potisnuti nesvakidaÅ”nje prizore, ali to je bilo gotovo nemoguće. Vladala je napetost i uznemirenost. U 12.19 h začuo se snažan zvuk, a potom jaka treÅ”nja, potres. Zavladala je panika, strah, bespomoćnost. Prvo Å”to mi je palo na pamet bilo je “Bože pomozi!”, vjerujući da je uz Njegovu prisutnost sve lakÅ”e i podnoÅ”ljivije. Krenula sam prema vratima, ne znam ni sama kako sam doÅ”la, bacalo me na sve strane. Po hodniku je padala žbuka. Činilo se kao da trajeĀ cijelu vječnost. IzaÅ”la sam nekako do parkiraliÅ”ta. Tresla sam se kao Å”iba na vodi. Tlo pod nogama joÅ” uvijek jeĀ  podrhtavalo. Činilo se kao da će se zemlja rastvoriti. Automobili su klizili po parkiralÅ”tu. Ljudi su panično i bezuspjeÅ”no tipkali po mobitelima, ali vezu nije bilo moguće uspostaviti. Sve je bilo kao u straÅ”nom snu.Ā 

Kad se sve smirilo krenuli smo svojim kućama vidno uznemireni i prestraÅ”eni. Na vijestima sam čula da je potres magnitude 6,4 prema Richteru pogodio Sisačko-moslavačku županiju, s epicentrom tri kilometra jugozapadno od Petrinje, s ljudskim žrtvama i velikim materijalnim Å”tetama. Ujedinila se cijela Hrvatska i ljudi su sa svih strana pohrlili u pomoć i pokazali veliko srce.

ProÅ”lo je godinu dana od stravičnog potresa. Obnova traje i trajat će joÅ” mnogo godina. Mnogi ljudi su joÅ” uvijek bez svojih domova. Žive u kontejnerima koji ne mogu ni približno zamijeniti njihova ognjiÅ”ta. NestrpljiviĀ su i pitaju se – do kada. UniÅ”teni su mnogi sakralniĀ objekti, neki do te mjere da su se morali sruÅ”iti do temelja. NaÅ”a kapela sv. Vida također je jako stradala. S obnovom se, nažalost, joÅ” uvijek nije krenulo. Tko zna kad? Zadnja sveta misa u njoj je služena na Novu godinu. Kad će ponovno, veliko je pitanje. Zvonik od nekoliko tona stoji sa strane, a satĀ s vrha kapele je zaustavljen na 12.19 h. Vrlo znakovito.

Jesmo li možda nakon svega Ŕto smo proživjeli postali bolji ljudi ili smo sve zaboravili kao da niŔta nije bilo?

Foto: Jasna Čunović, Vlado Vinetić, Matija Kos, Zvonimir Šafar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaÅ”titu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.