Vrijeme je gljiva. Ovo predivno kasnoljetno vrijeme odlično im pogoduje, tako da ih u ovim našim turopoljskim šumama ima u izobilju. Naročito ima grmačica ili – kak ih mi zovemo – šmički. Pronađe se tu i tamo i pokoji vrganj, a i mnoštvo drugih gljiva, koje su možda isto tako jestive. No ako ih ne poznaješ dobro, riskantno je brati.

030-001U petak u jutro moji prijatelji, moja tri mušketira, Marijanček, Buco, Vladek Pavčerov i ja, krenuli smo put Novoga gaja, šume koja se prostire ravnicom između Bune i Mraclina. Šuma je tako čista, prekrivena višeslojnim sagom od lišća, po kojem je hod šuštav i mekan. Visoko iznad drveća, između grana i još uvijek zelenog lišća, smješkalo nam se nebo najljepše nijanse plave boje, boje koja je takva jedino u Turopolju. A sunčeve zrake svoje su krakove spuštale tik do lišća, milujući nas svojom toplinom. Kakvo jutro, kakav dan! Taman da ne pronađeš ni jednu gljivu, šetnja ovim zelenim beskrajem, odmor je za dušu.

070-001Sretne se tu i još pokoji ljubitelj gljiva. Mi ga doduše, nismo sreli, ali smo putem vidjeli ostavljenu košaru punu gljiva, dok je vlasnik negdje još lutao i tražio dalje, misleći kako će svoj ulov pokupiti na izlasku iz šume. Naravno da košaru nismo dirali. Neka se čovjek posladi delicijama iz najčistijeg prirodnog vrta.

103-001Moja je ekipa zakasnila, možda za dan ili dva, i grmače je uništila kiša koja je padala par dana prije. No, ipak našlo se je nešto i za nas. Poslije gotovo dva sata hodanja šumom, sjeli smo u auto i počastili se pićem u obližnjem kafiću na Buni, bacili dvije dobivene, i otišli kući, gdje smo svi zajedno očistili sve što smo nabrali i podijelili svakome jednako. Jer, ionako, naše će šmičke već drugi tjedan završiti u finim gulašima, krem-juhama, pokoja i u pohanom omotaču. Prirediti će se od njih pravi užitak za naša nepca, koji ćemo opet podijeliti blagujući za istim stolom, prije negoli bacimo dvije dobivene.

05-img_4652

Facebook komentari