Približavaju nam se Svi sveti i Dan mrtvih. To su dani obavijeni velom tuge i melankolije, iako bi se kao vjernici trebali radovati onome što dolazi poslije. Kao ljudi smo slabi i prirodno je da tugujemo za onima koji su prošli kroz naše živote, s kojima smo dijelili našu prošlost, naša veselja i naše žalosti.
Sjećajuci se svetaca, možda nekog posebnog u kojeg se uzdamo, po čijem su zagovoru možda uslišane neke molitve, razmišljajmo o tome da su i oni bili samo ljudi. Ljudi sa svojim vrlinama i manama, usponima i padovima. Ipak su se u svojoj vjeri izdigli iznad drugih, često puta umirući mukotrpnom smrću ili posvetivši svoje živote bratu čovjeku.
Groblja će biti prepuna lampiona, koji će simbolizirati vječno svjetlo, i cvijeća kao znak poštovanja onima koji nisu više s nama. To su dani u kojima smo, više nego ikad, svjesni vlastite prolaznosti. Od trenutka kad smo postali zigote, počelo je odbrojavanje. Ponašamo se kao da nemamo rok trajanja. Što su naši kratki životi prema ljudskoj povijesti ili prema budućnosti za koju ne možemo ni slutiti kakva će biti. Grabimo kroz život zgrčući materijalna dobra, daleko obimnija nego što će nam ikad trebati. Želimo uvijek više. Ljudsko srce nikad zadovoljno nije. Možda u smiraju života shvatimo koliko smo stresa u životu izazvali sami sebi i zapitamo se je li vrijedilo.
Proći ćemo ovom Dolinom suza ostavljajući trag koji će sljedeće generacije već posve zaboraviti. Kao da nas nikad nije ni bilo. I dok ćemo stajati na grobovima naših pokojnika, možda će bljesnuti poneka slika nekog davnog događaja, nekog davnog dana koji je ostao posebno utisnut u našem sjećanju, i shvatiti da ćemo i mi jednog dana biti samo flash backovi. U općoj strci koja će se tih dana događati, kada će fokus biti na što ljepšem aranžmanu i što brojnijim lampionima, zastanimo na trenutak da razmislimo o tragu koji ćemo ostaviti i onome što ćemo ponijeti sa sobom. Na onom svijetu se samo to broji. I to je jedino pravo i pravda od iskona.