Danas su mi doÅ”li unuci Filip i Lovro i priÄali mi kako su bili u Zagorju na uprizorenju bitke kod Stubice, SeljaÄke bune iz 1573.
– Lijepo, to je vama deÄkima zanimljivo gledati, a i o tome ste uÄili u Å”koli pa vam je poznato.
– Da, baka, ali zaÅ”to Turopoljci nisu iÅ”li u pomoÄ seljacima u Zagorje, pa to je samo preko ZagrebaÄke gore?
– Zato Å”to Turopoljci nisu bili kmetovi. Djeco moja, ljude i dogaÄaje moramo promatrati u vremenu i prostoru kada i gdje se dogaÄaju, a ne na njih gledati iz danaÅ”nje perspektive. SeljaÄka buna dogaÄala se u Zagorju u vrijeme feudalizma u srednjem vijeku kada su po lijepim zagorskim bregima feudalci gradili svoje bedeme i dvorce, a seljaci-kmetovi morali su obraÄivati njihova velika imanja. Turopolje je bilo zajednica slobodnih plemiÄa, joÅ” od 1225. godine kada im je kralj Bela IV. poveljom dodijelio status plemiÄa. Zauzvrat Turopoljci su morali sudjelovati u ratovima protiv turskih osvajaÄa koji su upravo u 16. i 17. st. bili najžeÅ”Äi. To je opisao povjesniÄar Emilij Laszovski u knjigama “Povijest Plemenite opÄine Turopolja”.

NaÅ” veliki pisac August Å enoa opisao je SeljaÄku bunu koja je temelj danaÅ”njim uprizorenjima bitke kod Stubice, ali je napisao i pripovijetku” Turopoljski top “u kojoj je opisao kako su gotovo u to isto vrijeme Turopoljci vodili sasvim druge bitke. On to opisuje ovako: āPred dugo dugo vremena TurÄin je u Turopolju mnogo kvara poÄinio, mnoga sela popalio, da se je Turovo polje dimilo kak goruÄa lula. NaÅ”i dedi su se iÅ”li braniti pa je mnoga turopolska sablica TurÄine k vragu odneslaā¦ā. Turci su u svojim pohodima doÅ”li do Petrinje i u viÅ”e navrata prelazili Kupu i tada pljaÄkali turopoljska sela. Tako su Turopoljci imali potrebu braniti svoju zemlju, vjeru i slobodu.
Osim Turaka velika prijetnja Turopoljcima bili su i domaÄi feudalci koji su ih željeli pretvoriti u kmetove kako bi im obraÄivali velika imanja. Jedan od njih bio je i Nikola Zrinski koji je jedno vrijeme posjedovao grad Lukavec. Ne poÅ”tujuÄi stare slobode turopoljskih plemiÄa htjeli su ih pokmetiti. Zato su Turopoljci tražili zaÅ”titu od kralja Ferdinanda I. Svojim su listinama i grbovnicama dokazivali status slobodnog nižeg plemstva. Kraljevom naredbom Nikola Zrinski morao je vratiti grad Lukavec Turopoljcima. Tako se Turopoljci nisu morali boriti za svoju slobodu, nego ju samo dokazati.
Dr. Agneza Szabo navodi da su Hrvatsko-ugarski kraljevi pravilno ocijenili da su im Turopoljci korisniji u obrani nego u obraÄivanju zemlje. Zato su, kao i na drugim podruÄjima uz granicu, osnivane vojne jedinice. Tako je osnovan i Turopoljski banderij, jedna od obrambenih postrojbi protiv turskih osvajaÄa.
Kako su se upravo Hrvati hrabro borili protiv velike osmanske sile Papa Leon X. proglasio je Hrvatsku āPredziÄem krÅ”Äanstvaā.
I suvremena europska Hrvatska nalazi se na razmeÄi istoka i zapada. Zato ne smijemo podcijeniti sedmostoljetnu borbu Turopoljaca za oÄuvanjem svojeg statusa slobodnih plemiÄa kao ni to da su naÅ”i predci pred napadimaTuraka snalažljivo Äuvali svoje listine s grbom i kraljevskim peÄatom zakopavajuÄi ih u zemlju, pa Äak i u grobove kako bi imali dokaz svog plemiÄkog statusa.

Naravno da im je to bilo jako važno jer sloboda je najveÄa blagodat za koju se ljudi uvijek i svugdje bore i nastoje ju saÄuvati.
– U redu, baka, to nam je jasno da su Turopoljci ljubomorno Äuvali svoje plemiÄke listine, ali kako se moglo na ulici znati tko je plemenitaÅ”?
– OdjeÄom, djeco! OdjeÄom se pokazivalo tko je Å”to u druÅ”tvu, kojem staležu pripada, kakvog je imovinskog stanja i zato je bilo strogo odreÄeno tko smije Å”to nositi i kako se odjenuti. Turopoljski plemenitaÅ”i nosili su u sveÄanim prilikama suknene hlaÄe tamnoplave boje, mentene prebaÄene preko jednog ramena, sablje, Äizme i Å”ubaru. Žene su imale lijepu prebranu noÅ”nju, a na glavi poculicu kao vidljivi i prepoznatljivi simbol plemstva u Turopolju.
No, o tome Äu vam priÄati drugom prilikom!