Iz torbe sjećanja izvaditi ćemo sva naša lutanja s ciljem da se dopadnemo sami sebi i da se vratimo tamo gdje smo /već/ bili, iz torbe sjećanja nećemo zaboraviti prvu sakrivenu cigaretu, pijanstva koja pamtimo i ona kojih se nikako ne možemo prisjetiti; iz torbe sjećanja ne izlazi makadamska cesta, i tamburaši koji su nas pratili do poznate cure u bijelom, iz torbe sjećanja nema izlaza.
Sakrivena u vječnoj potrazi za izgubljenim, sačuvana na najfinijim mjestima kurtoaznih stajališta, hostela i uzvisina. Sjećanja u torbi prenuti će rijetke goste večernjih plesnjaka, teorije samoće, frustracije i bijega, prenuti će ljubavnike da potraže utočište na kojem će slušati ploče, i vječno će odisati nekim čudnim, nesvakidašnjim mirisom /nemirom/, koji je ostavio tragove prošlosti na vratima finih starih ormara. Sjećanja u torbi popunjena su stvarima koje su stajale preko puta mjesta događaja, kašmirske, putene i meke. Izvalili su se u kut, ona na krevetu i sa jastukom ispod glave, on je /pak/ primjetno nervozno slušajući muziku palio prvu cigaru. Njen je skroviti svijet ostao u torbi sjećanja, otkriven, odvojen od trenutka, ovo je čovjek koga volim, pomislila je, ne tiče me se tko je i što je, volim ga. Zar nije prirodno da vam ponudim cvijeće koje sam izabrao u vašem vrtu, pomislih, koje sam zalijevao željom, noćima punim smijeha isprekidanim nervoznim trzajima. Samo je ona znala za tajnu te borbe.
Iz torbe sjećanja izvadit ćemo trenutak. Urednik izračuna trenutak sa pronicljivošću vična čovjeka, zahvaljujući duševnoj snazi koja ni trenutka nije na izmaku. On se služi čarobnom palicom kojom u trenutku dodiruje torbe sjećanja i uljepšava je /divnim/ svijetom ideala. Najbolji šesti ga dočeka s trenutnim osmijehom u kojem je bilo isto toliko gorčine koliko i blagosti, on osjeća i slika, on umnožava svoje utiske mišlju, utrostručuje sadašnje budućnošću i sjećanjima u torbi na prošlost. Bek pretjeruje u svemu – u svojim nadama, u svojim očajanjima, u svojoj srditosti, u svojoj nirvani i u svojim radostima. Iz torbe sjećanja u trenutku iskaču pravi žandari koji vrebaju nekog nepokorenog vojnika, duboka politika od koje se morao probuditi i besprijekorni način da postane hladan i zakopčan prema ljudima koje drži na odstojanju.
Od torbe sjećanja zatražiti ćemo oprost; za prostačke budalaštine samo nama svojstvene, za zaboravljene rakete bačene u nepoznato poslije lošeg vatrometa, za vrata razvrata koja su /gotovo/ svima otvorena. Za svijet gdje jedni uhode druge, i ne znajući za to, za nebrigu i rasipništvo u tom izuzetnom svijetu, mnogo komičnijem i duhovitijem nego što se to vidi, nego što se to smije vidjeti, nego što se to misli, i nego što se to smije i pomisliti. Zatražit ćemo oprost za iznajmljenu stvarnost, za iznajmljena kola i iznajmljenu prividnu raskoš, za pokvarenu maštu i prljave strasti, za zakopane u strašnim namještenim sobama prepunim oskudice, za ples pod maskama, lijepe trgove obučene u lijepe dane, lopove odane jedni drugima, kako to već biva kada si u nebranu grožđu.
Razbaštine se snovi sredinom travnja, ma kakav on bio… Nepodnošljiva lakoća postojanja ne nudi trenutak slave niti dašak vedrine, torba sjećanja klizi mi iz ruku, na mjestima, dok zaklapam oči. U svakom osmijehu koji se otisne u naš retrovizor, kao golub pušten s lanca, vidi se kako koracima razbijaju ogledala svježe oprane ulice, zaraženi ogromnom količinom ljubavi u obliku pisma. Sjećam se…
Tekst: Davor Štuban
