Sandra Sarija, autorica “Velikogoričkih priča”, svojevrsnog bloga na istoimenim FB-stranicama, posvetila je jednu priču našoj Vesni, s kojom je razgovarala u sklopu nedavne priredbe “Po starinski”. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Ona je duša koja u srcu nosi mudrost prošlih generacija, prenoseći nježne niti baštine na buduće naraštaje, kako bi svijet mogao osjetiti ljepotu i bogatstvo zajedničke prošlosti. Ona je Čuvarica baštine koja s ljubavlju i predanošću štiti i promiče kulturno nasljeđe, povijesne priče i tradicije koje oblikuju naš identitet. Ona je izuzetna žena, snažna, moćna, vedra, nasmijana, topla, uporna i inspirativna. Ona je Vesna Tafra – žena zmaj, kako ju zovu oni najbliži – svojim osmijehom mijenja svijet, svojom energijom ga usmjerava za najviše dobro.

Putevi su nam se susreli u njezinom Mraclinu, na manifestaciji koju je osmislila sa svojim ženama Anđelama, „Po starinski“ – gdje sam pojela najbolje krpice sa zeljem u životu i pojela najbolji kolač ikad, a moji su standardi što se tiče prehrane prilično visoki. Tada sam pričala s njom na kratko, ali je bilo dovoljno inspirativno da ju zamolim da nam ispriča svoju „velikogoričku priču“. Pristala je bez razmišljanja, naravno, uz velik, prepoznatljiv osmijeh koji topi glečere.

Ovo je jedan od rijetkih trenutaka kada sam imala tremu pred nekim, koja je doduše, nestala u prvoj minuti našega druženja. Pričale smo o svemu, a najviše o njezinom Mraclinu. Što joj on znači, koji su joj snovi, što priželjkuje, čemu se nada, odakle crpi inspiraciju, uspjela mi je ispričati pijuckajući kavu s mlijekom u Starom gradu, a ja ću vam prenijeti samo mali dio toga jer za prepričati naš razgovor potrebno je puno više prostora nego što ga dozvoljava ovaj format. Ponudila sam se napisati njezinu autobiografiju, ako se odluči za nju, a možda mi u prilog za pisanje ide i to što sam odmah u glavi vidjela naslov te knjige – ČUVARICA BAŠTINE DO POSLJEDNJEG DAHA. 

Posvetili ste svoj život očuvanju baštine, humanitarnim akcijama, pomaganju potrebitima. Vi ste žena sa stotinu uloga: humanitarka, pjesnikinja, organizatorica raznih događanja, predsjednica Udruge Anđela, u Upravnom odboru KUD-a Dučec. Koja od ovih životnih uloga vam je najdraža? 

– U određenim životnim periodima sam pjesnikinja, humanitarac…Sve sam po potrebi. Najviše me ispunjavaju događanja u mom Mraclinu. Aktivna sam u KUD-u Dučec, pjevam, i u Upravnom sam odboru. Sudjelujem u svim događanjima koji KUD organizira. Događanja ima dosta jer smo mi Mraclinci vrlo aktivni. Kada nisam u KUD-u, onda sam u Anđelama koju smo osnovali ne tako davne 2017. godine. Nekada je postojalo Društvo žena u Mraclinu, nije to nama u selu nikakva novina. 

– Naš Mraclin doživio je veliku transformaciju kroz Projekt asanacije sela Mraclin, vođen idejom Andrije Štampara i podržan od Rockefellerove zaklade te je bio ključan za razvoj zajednice u kasnim 1920-im i ranim 1930-im godinama. Suradnja stručnjaka iz Higijenskog zavoda i Škole narodnog zdravlja rezultirala je transformacijom sela u ogledno mjesto higijensko-zdravstvenog rada. Ovom preobrazbom nestale su endemske zaraze, poboljšane su higijenske prilike, a selo je doživjelo gospodarski uzlet. Mještani su, osnaženi novim znanjima i vrijednostima, promijenili svoj pogled na život i međusobne odnose. Posljedice ovog projekta osjećaju se i danas, ostavljajući neizbrisiv trag u povijesti Mraclina. Te davne 1933. godine u selo je došla raditi jedna mlada medicinska sestra, Anđela Lovreković. Odmah nakon završene medicinske škole doselila je u Mraclin i mogu slobodno reći da je živjela za njega. Organizirala je higijenske, kuharske tečajeve za žene, tečajeve šivanja, učila ih je kako voditi brigu o bebama. Ukratko, sve što je jedna žena tog vremena trebala znati. Bila je na raspolaganju 24 sata dnevno. Mogli ste joj pokucati u bilo koje doba dana ili noći, zajahala bi svoj bicikl i krenula gdje je trebalo. 

Gledajući Vesnu dok s tolikim žarom, slikovito prepričava Anđelinu priču, osjećam se dirnuto, uvučena u svijet prošlosti, oživljavajući slike hrabre mlade žene koja je posvetila cijeli svoj život Mraclinu. Povlačim paralelu između Anđele i Vesne i izgovaram na glas – Imam osjećaj da je takva situacija i kod Vas. Da Vam se netko obrati u bilo koje doba dana ili noći i Vi biste sjeli na bicikl i krenuli tamo gdje je vaša pomoć potrebna. Interesantno je koliko su tako veliki ljudi skromni po prirodi, da osjećaju laganu nelagodu dok ih komplimentiraš. Ona nije žena koja drži do ispraznih riječi. 

– Bih, naravno. Ima dosta sličnosti između nas dvije, ali to je sigurno posljedica toga što je se jako dobro sjećam. Znate, ona je umrla 1982. godine i dobro sam ju poznavala. Bila je jako dobra s mojom bakom – smije se i nastavlja – priznajem da sam je se bojala kao dijete, imala je strogi gard. Često sam u njezinom prisustvu samo sjedila u nekom kutu, promatrala i slušala što se dešava. Bila je pametna žena, između ostaloga osnovala je u Mraclinu i šahovski klub. Mislim da je imala IV šahovsku kategoriju, a osim toga je i pjevala u našem zboru. Jedna je od osnivačica dječje kolonije u Mraclinu. Malo je poznato da je kroz naše selo prošlo preko 1600 siročadi, pogotovo nakon II. svjetskog rata. Možemo reći da je Mraclin preteča udomiteljstva u Hrvatskoj. Sestra Anđela imala je popis svakog udomljenog djeteta, obilazila je redovito sve te obitelji i brinula se da svi imaju medicinsku skrb i da idu redovito u školu. Svaka kuća u Mraclinu imala je barem to jedno dijete. Higijenici – kako su se službeno zvala ta djeca, u Mraclinu su ih zvali „igenci“. Te obitelji dobivale su od države novčanu pomoć. Hrane su imali u izobilju, pa je ta financijska pomoć koju su dobivali išla za školovanje, odjeću i obuću. Velika većina te djece završila su fakultete ili zanate, a mnogi su i ostali u Mraclinu, oženili se i stvorili svoje obitelji. 

– I mi smo u obitelji imali jednog Ivu, na žalost nije više među nama, ali bio je ravnopravni član naše obitelji. Tako je to bilo u ono vrijeme, a tako je i danas. Mraclin je poseban. 

Znači društvo „Anđela“ nosi ime jedne takve snažne i jake žene, a Vi ste nastavili čuvati baštinu sestre Anđele i nećete dozvoliti da padne u zaborav. Složila se sa mnom i nastavila svoju priču.

– Žalosti me što je njezina velika uloga u razvoju Mraclina pomalo zaboravljena. Dolaze novi ljudi, starosjedioci ne pričaju i ne prenose priče iz naše prošlosti. Ovo je samo jedan od načina da ju sačuvam od zaborava. Čuvam još njezinu skriptu koju je pisala, puna je tablica o bolesnima, izliječenima, lijekovima koje im je davala, terapijama, puna je njezinih zapažanja. To je nešto poput dnevnika. Tu su opisi života jednog vremena. Interesantno je još i to da su ju muškarci u selu jako poštovali i slušali. Ona bi često preko njihovih žena poslala poruku što sve treba napraviti u selu i oni bi se brzo primali posla i pozitivno reagirali na njezine prijedloge. Bila je motivacija za cijelo selo, onako sićušna, stroga, jaka žena, bila je jedna od glavnih figura u selu. 

Hm, čini li Vam se ova priča poznatom? – pitam ju. Širokog, toplog osmjeha, gleda me raširenih očiju. 

– Ma ne, nisam poput nje, možda samo u tome da neopisivo volim svoj Mraclin i da živim za njega kao ona. 

„Samo?!”

– Svom Mraclinu sam posvetila život, volim ga i volim takav život. Ne radim to radi pohvala ili zahvala. Jednostavno volim svoj kraj i cilj mi je da nitko iz njega ne izađe nesretan i nezadovoljan. Čak naprotiv, gosta treba dobro nahraniti, napojiti, da ode zadovoljan i da nosi lijepe uspomene iz Mraclina. 

Koliko članova broji Udruga Anđela? 

– Ukupno nas je 32 i nismo same žene. Imamo i nekoliko muškaraca koji su, kako vole za sebe reći „podupirajući članovi“. Malo se bune u zadnje vrijeme da si nađemo neke mlajše – ali mi im ne damo da odu. – smije se razdragano kao djevojčica. 

Vas život nije mazio. Vrlo mladi ostali ste bez supruga s osmogodišnjim sinom. Kako ste usklađivali svoje obaveze u to vrijeme?

– Nedugo nakon smrti supruga, vratila sam se iz Zagreba (gdje sam kratko vrijeme živjela sa svojom mladom obitelji) u Mraclin. Imala sam svu pomoć i podršku svojih roditelja, a osmogodišnji sin je imao tu društvo koje ga je dočekalo s veseljem. Kada se život preko noći promijeni iz temelja, nažalost, shvatiš svu prolaznost života i nemaš puno vremena za tugu i jadikovanje. Moj otac je na neki način zamijenio mušku figuru u odgoju mog sina, njegovog unuka. Uvijek ga je štitio, branio i imao opravdanje za sve njegove nestašluke. – prisjeća se tog vremena, duboko i tužno uzdahnuvši. 

– Danas je on odrastao, sretan čovjek na kojega sam naravno ponosna jer vidim da se sav moj trud i trud moje obitelji oko njegovog odgoja isplatio. Imamo odličan odnos i možemo pričati o svemu, što god nam padne na pamet. 

– Ne smijem zaboraviti veliku ulogu KUD Dučec u odgoju svog sina. Ja sam bila članica društva, a on je svirao violinu s našim tamburašima. Kako je išao u muzičku školu, svirao je violinu, pa gitaru, vrlo lako se prilagođavao našem repertoaru. Bio je prvi violinist koji je svirao s tamburašima KUD-a. Oboje smo proživjeli u tom našem KUD-u najtužnije, ali i najljepše godine svog života. 

Podrška najbližih, KUD-a, cijeloga sela, formirala je smjer Vašeg života, htjeli Vi to priznati ili ne. Što Vam je inspiracija, što Vas vuče dalje? 

– Prvo što uvijek i stalno ističem je to da sam ponosna na svoj Mraclin. Meni je to važno, da se njegova povijest, priče iz davnina, razni događaji da se ne izgube, da ostane negdje zapisano. Zato smo mi u Dučecu izdali nekoliko lijepih i vrijednih knjiga iz kojih se može puno toga naučiti. Tu je i sažeta povijest našega sela. Ime Mraclin se 1249. godine prvi puta spomenulo. Imamo tradiciju dugu preko 700 godina. To je jedno od najstarijih sela u Turopolju. Prema tome, mislim da se to mora znati, to se mora njegovati. Na kraju krajeva, ja sam svoj život, nakon smrti supruga i djetetovog odrastanja posvetila tome. Dokle god ću moći i imati snage, ja ću se boriti za svoj Mraclin i pridonijeti gdje god mogu. To me veseli i ispunjava mi dušu. 

Vrlo ste vrijedni u pisanoj riječi. Čula sam da imate dosta dovršenih priča i pjesama. Planirate li to objaviti? 

– Imam napisanih 19 priča iz svog djetinjstva. Daria Žilić me već par godina moli da objavimo te priče. Radi se o istinitim pričama iz mojih malih dana, koja opisuju razna događanja kroz godinu koju sam ja proživljavala i koje sam se sjećala. Jedna nosi naziv „V trsju“ i u njoj sam opisala kako smo nekada s kolima i konjima išli u Šiljakovinu u vinograd. To je bio poseban događaj na gruntu. Pripremale su se guske, race, pure, sve se peklo, delale su se gibanice za vrijedne berače. Sjećam se kao dijete, nisam mogla ščekati da ujna i mama prostru deke, stolnjake i da idemo jesti. Tome sam se najviše veselila kao dijete. Obožavala sam svog djedu koji je bio posebno pažljiv i nježan prema meni. Učio me jahati, dao mi je i konja, moju Zeku, koju smo nažalost radi nekih teških prilika morali dati. Srce mi je puklo toga dana i vjerujte mi kada vam kažem da njezin pogled kad je odlazila od mene nikada neću zaboraviti, koliko god da poživim na ovom svijetu. I sada mi dođu suze na oči kad je se sjetim. Ona je bila veliki dio mog života. 

Pa Vi morate napisati autobiografiju. Pišete predivne pjesme, priče, imate što za reći. Povijest našega kraja je kod Vas dobro pohranjena i znate jako puno. U Vašim pjesmama osjeća se praiskonska tuga, čežnja, a opet i da to piše netko s ogromnim srcem punim ljubavi.

Uzdahnula je i tiho nastavila – ja sam poput moga oca. On bi ti dao ono zadnje što ima ako vidi da tebi treba. Nesebičan, pun ljubavi. Takva sam i ja. Ako vidim da je nekome potreba, ne čekam ni sekunde. Nikada ne gledam i ne očekujem da će mi se usluga ili pomoć vratiti. Ja pamtim one ljude koji su meni pomogli u životu – koji su ljudi. Ali nikada ne očekujem od nekoga da mi uzvrati uslugu. 

Naš grad i okolna naselja u zadnjih nekoliko godina doživljavaju ekspanziju doseljenika, postali smo najpoželjnije mjesto za život. Mi koji smo ovdje od kada pamtimo slažemo se da je tome tako. Postoji li bojazan da se naša baština ne održi radi toga? Što mislite o tome? 

– Svi su dobrodošli u naš kraj, pogotovo ako imaju želju i uklopiti se u naš način života. Sva sreća da je u našem Mraclinu točno takva situacija. Velika većina ih se uključila u rad raznih udruga i društava, ali i u naš svakodnevni život. Od nogometnih ekipa do mojih Anđela. Djeca su po raznim sportskim udrugama, DVD-ima. Stoji i teza da Turopoljci teže prihvaćaju nove ljude. Prihvaćaju, ali isto tako očekuju da se poštuje naša baština i povijest. Mislim da je tako u svakoj sredini. Ja osobno nemam problema s dolaskom novih ljudi, novih kultura i običaja. Kod mene vrijedi samo jedno – jesi ili nisi čovjek. Ništa drugo. Isto tako Vam mogu reći da ima puno više autohtonih Mraclinaca koji ne dolaze na naša događanja nego što ima „dotepenaca“. – smije se na glas. 

Njezina energija je zarazna, ne možete ne reagirati na njezine reakcije veselja, ali i tuge. Sve mi je toplo oko srca dok ju gledam. Pitanja sama izlaze iz mene i u jednom trenutku kao da je ona barijera „pitanja-odgovori“ pala. Osjećala sam se kao da pričam sa svojom mamom. 

– Po jednoj strani sam i ja dotepenka – nastavlja – tj. nisam Mraclinka, jer mi nisu oba roditelja iz Mraclina. Znalo mi se to spočitnuti onako iz zafrkancije, ali se ja ne dam. Svojim djelima i životom sam pokazala da sam napravila za Mraclin puno više od mnogih. Nekoga nazvati „dotepencem“ je i dalje pogrdni izraz za ljude koji nisu ovdje rođeni, a možda su ti isti ljudi više napravili za kraj u kojemu žive nego ovi koji su tu od pamtivijeka, pa se nisu pomaknuli iz svoga dvorišta. Ljuti li me to spočitavanje? Ne, ni najmanje. 

Današnji trend je odlazak mladih iz Hrvatske. Što bi napravili kada bi Vaš sin odlučio otići trbuhom za kruhom? 

– I mi smo kao mlada obitelj imali plan otići u Australiju, no, kada smo trebali donijeti konačnu odluku, nakon što nam je odobrena viza i trebali smo bukirati avio karte, kroz glavu su mi prošle slike mojih roditelja, sestre, prijatelja, kako mi mašu, a ja ih barem pet godina neću moći vidjeti. Prije odlaska mi je već srce skoro puklo od tuge, tako da smo ipak odlučili ostati ovdje. Snovi o odlasku van su prestali postojati, a moj sin, koji sada ima sve mogućnosti, ne pada mu na pamet da organizira svoj život negdje vani. Kaže da nema tih novaca, materijalnih dobara koji bi ga mogli maknuti s njegove zemlje, njegovog Mraclina. 

– Interesantno da su roditelji moje bake, moj pradjed i prabaka otišli u Ameriku – Buffalo. Tamo je moja prabaka rodila 16-ero djece. Nisu svi preživjeli. Moja baka je jedina koja se vraćala u posjetu domovini. Prvi puta se vratila 1937. godine sa svojim prvim mužem, koji je stjecajem okolnosti isto bio iz Mraclina – smije se – nemreš od tog Mraclina pobjeći ni u Ameriku. Čak su imali i isto prezime – Cvetnić. Cijeli rat je provela ovdje i stalno nam je ponavljala – „vidjet ćete vi kada vam Amerika dođe ovdje“. Nije baš bila njezin fan, ali je zato čuvala sliku J. F. Kennedyja sve dok nije umrla. 

Uz ovakav bogat i ispunjen život koji vodite, imate li još neki popis želja koje si želite ispuniti? 

– Imam još puno toga za obaviti. Moram objaviti svoje priče, objaviti Anđelinu skriptu – jer će to biti jedan jako vrijedan dokument o povijesti sela. Moram puno pjevati, putovati, raditi u mojim društvima što god to bilo, doprinositi najviše što mogu svom Mraclinu. Voljela bih napraviti i etno selo na jednom lijepom gruntu, s čardacima i drvenim kućicama. Pred par godina popisala sam sve lokacije na kojima se nalaze te drvene kuće, čardaci. U samom Mraclinu bilo ih je na 45 lokacija. Samo stambene kuće, ne štale. Prezadovoljna sam što naš grad daje potporu za život u čardacima, da bi se mogli obnoviti prozori, krovovi i da se to dovede u red. Naš grad dosta radi na očuvanju kulturne baštine. 

Najeli ste nas i napojili nedavno. Što nam još Anđele spremaju? 

– Za zadnji event skuhale smo preko 250 porcija raznolikog jela. Sve se pojelo, tražio se tanjur više. Imali smo čak i goste iz Njemačke i okolice Zagreba. Ljudi nam se vraćaju i svake godine ih je sve više i više. Zahvaljujem se ovim putem sponzorima koji su nas podržali u ovoj organizaciji. Naravno da tu prednjači ekipa Dučec i naš dragi Matija i Grad. 

– „Po starinski“ ide i iduću godinu, a mi ćemo i ove godine otići na neki dobar izlet negdje po našoj lijepoj zemlji. Svake godine smo u nekom drugom gradu i uz stručno vodstvo koje organiziramo, upoznajemo našu zemlju. 

Otkrila mi je tako da se najviše boji vlastite nemoći. Ta neugodna pomisao da bi mogla postati ovisna o tuđoj pomoći za nju je neizdrživa. Mogla sam osjetiti težinu tog straha, ali istovremeno, ne boji se starosti i novih životnih izazova. Ipak, unatoč tim tjeskobama, ostaje pozitivna. Naglašava da uvijek postoji izlaz iz svake situacije, koliko god crna bila, uvijek postoji neka mala svijetla točkica koja predstavlja izlaz prema kojem treba stalno težiti. 

Skromna a opet toliko jaka, moćna, predivna, inspirativna, završava ovu priču riječima

– Sretna sam i zadovoljna svojim životom. Čovjek treba vjerovati sebi, svojim instinktima. Univerzalnog recepta za sreću nema, a moj je što više pjevanja, plesa, zabave, dobre hrane, pomaganje drugima, čuvanje životom ono što ti je najbitnije. Ima milijun načina da čovjek bude sretan. Budite zahvalni, ne dozvolite nikome da umanji vašu snagu i vašu veličinu. Bože daj nam zdravlja, neka bude ovako kako je. 

Što reći nakon svega? Hvala ti Bože na ovakvim ljudima kojima si oplemenio ovu našu sredinu. Naša Gorica, naš predivni kraj,  ponosan je na „čuvare baštine“, na sve ljude koji daju sebe za više dobro. 

Moja malenkost je dobila čast upoznati jednu od takvih, veliku, ako ne i najveću vodilju ovoga kraja. Hvala na povjerenju da ispričam ovu priču. Meni je srce puno, a vama?