Pretežak sam ja za tvoje snove. Sanjaj nešto bez čega ćeš sutra moći. Ponedjeljak. Prenuo sam se negdje oko pola šest, vani je prijeteće zagrmjelo i žamor kiše ostajao je na prozorima. Tiho sam napustio krevet i na prstima se spustio u prizemlje, rastvorio ulazna vrata i navukao roletu na ulazu izmaknuvši se pritom jakom naletu koji je stizao sa sljemenskih padina, tamo negdje iz Odre, Klare ili, tko će ga znati. Tjedan je loše započeo, pomislim. Baš mi je trebalo da mi netko ukrade sat i pol do dva čistog sna. Vratio sam se u sobu. Spavala je snom pravednika. Nikakva kiša ne može joj ništa. Pomislim. S pravom je Burt Raynolds zapisao – svaka žena je bespomoćna dok joj se ne osuši lak na noktima. Dodao bih – i kad spava. Izašao sam van naoružan lošom voljom. Nikakav. Dočekale su me, već po navadi, mokre ulice i mokra i neravna udubljena cesta kojoj uzalud već godinama tražimo pridjev, zamjenicu, glagol ili imenicu, svejedno. Ja sam tiha voda. Strahujem zbog plodova svoje mašte.

Volim Bruce Springsteena. Ne zato što je Amerikanac, ne zato što ga zovu Boss, već dobrim dijelom što je Born On 23 September. Savršena ljubav, to znamo, doista je rijetka. Zaljubljeni uvijek moraju imati profinjenost mudrih, prilagodljivost djece, osjetljivost umjetnika, razum filozofa, smirenost svetaca, snošljivost učenjaka i snagu samopouzdanih. Ja mogu biti samo bolja verzija sebe, a ne nečija kopija. Ono smo na što se fokusiramo i bitno je pronaći kombinaciju koja nas čini zadovoljnima. Utorak je donio križni šrafciger za sve što treba učvrstiti. Ljubav nije samo jedan dan u kalendaru. Ljubav nije bajka koju čine samo dobri dani. Sve je samo stvar prezentacije. Postoje ljudi koji serviraju samo lijepu verziju. Dobiješ dojam da je sve savršeno. Može se uživati bilo gdje i bilo kako. Bitno je da smo iskreni u tom užitku. Da uživamo zajedno uz uvijek isti tijek misli iz vrtloga dana. Utorak je otjerao pitanje što napraviti od kišnog dana, kišnog života i pokislog osjećaja. Je li sve u plavim kovertama ili je nešto i u nama? Jednostavno pustimo da tuga odradi svoje.

Ako propadnem i ako pokleknem uvijek ću imati svoj – top deset. Volim nogomet. Volim odigrati pogrešnu kartu. Volim iskrenost. Nemam dovoljno iskrenosti. Volim se žaliti i ne činiti ništa da napravim stvari boljima. Volim zvuk nečije gitare. Volim bježati od stvarnosti. Kada ne možeš spavati to je zato jer si budan u nečijem snu. Volim snove. Volim imati jaka mišljenja koja ne potkrepljuju ništa osim moje iskrenosti. Utorak je prekrasno završio. Baš mi je trebalo da mi netko pravi društvo dok šećem sat i pol do dva. Ljudi danas premalo govore o svojim strastima. Urednik i ja još uvijek vjerujemo da iskreni osmijeh i kontinuirani rad na svojim ciljevima donose onaj sjaj u očima.

‘Suprug odlučio ženu prodati na Ebayju: Korištena je, ali ima dobre pokrete tijela. ‘ Čitam na portalu. Vijest je kombinacija trenutka, koncentracije, strasti i straha. Pisanje je – sloboda. Prebiranje po značajnim i beznačajnim trenucima u životu. Nebitne stvari postanu prioritet, planovi se izjalove, samopouzdanje drastično pada sve do dolaska pred zid pogrešnih odluka. Uvijek postoji ona filigranski tanka linija razgraničenja koja dijeli brzopletost, hirovitost od tolerancije, mudrosti. Dođe to s godinama. Moj privatan život je samo moj, toliko moj da ga ponekad pronalazim tek u glavi. U utorak smo posjetili Maksimir. Bili smo korak od sna pred dvadeset i pet tisuća ljudi, nakon što je Rođo donio bezalkoholnu pivu u devet sati po srednjoeuropskom vremenu. Prestali smo vjerovati. Nemam ništa protiv dijeljenja posebnih trenutaka, no svakodnevnicu i život podrediti dokazivanjima ‘na čemu je netko’ u tome prestajem vidjeti smisao. Stoga je degutantno danas otići u Maksimir. Život tamo nećemo pronaći. Nešto poslije ponoći pojeli smo ćevape u Pothodniku.

Ove srijede pohrlio sam se napiti gradske jutarnje kavice. Nisam više osjećao ni grad ni ulicu, ni njezino ime, ni svoje, osjećao sam samo da sam ovdje stran i da, na divan način razriješen, stojim u nečemu nepoznatom, da u meni nema nikakve namjere, ni poslanja, ni veze sa bilo čime, a ipak sam sav taj trenutak oko sebe osjećao u jednakoj mjeri kao i krv pod vlastitom kožom. Pretežak sam ja za tvoje snove. Volim katkada pomisliti kakve sve silne posljedice proizlaze iz malih stvari – slučajnih riječi, dodira po ramenu, novčića ispuštenog na kiosku. Sklon si pomisliti da i nema malih stvari.

Volim čitati. Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Kad su oči žene zamagljene suzama, piše na jednom torinskom grafitu, onda je muškarac taj koji ne vidi jasno. Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe. Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već zajedno gledati u istom smjeru. Volim čitati. Biti ili imati velika je dvojba suvremenog društva. Bit je da moramo biti, a imati moramo da bismo bili. Je li tako, Moke?