Španjolski puž invazivna je i vrlo agresivna vrsta koja se u našim krajevima pojavila već prije nekoliko desetljeća, ali posljednjih je godina sve raširenija po vrtovima i dvorištima. Vrlo je prilagodljiv, plodan, hrani se svime na što naiđe pa ga je vrlo teško istrijebiti. No, u Međimurju, koje je posebno na udaru, okrenuli su se jednom efikasnom i ekološkom načinu uništavanja, pa to možda uhvati korijena i u Mraclinu. Naime, za indijske patke trkačice ovaj puž je prava poslastica što je praktične Međimurce ponukalo da krenu ovim indijskim lijekom suzbijati španjolsku najezdu. Pogledajte prilog HTV-a.
Združena vatrogasna vježba dobrovoljnih vatrogasnih društava Donjeg Turopolja, pod nazivom “Buševec 2024.” održat će se u buševskom etno-selu 17. svibnja s početkom u 19.30 h. Cilj vježbe je provjera koordiniranog rada mjesnih DVD-ova pri velikim intervencijama i podizanje spremnosti sudionika vježbe, a tema vježbe jest požar na drvenoj kući koji prijeti proširenjem na susjedne objekte.
Sudjelovat će devet društava s područja vukovinske župe, među kojima i DVD Mraclin.
Ksenija i djed Mijo Štuban Perušin na Barberovom gruntu
Primetili ste da rado uspoređujem vrijeme mojeg djetinjstva i mladosti s vremenom u kojem živimo. Negda ni bilo dana da neko nekom ni otprl vrata. Bez najave. Ak je i bilo zvono, niko ga ni koristil jer su vrata bila otključana. Pokucalo se na kuhinjska vrata, i ni se čekalo “naprvo-o”, ulazilo se ko doma. Kuhinja je bila centralno mjesto svih događanja Primaća je soba bila za pokazivanje. Retko kad su u nju dolazili gosti. To su bile prostorije za posebne persone i statusni simbol malograđanštine, priznali mi to ili ne.
Kad su se delale nove hiže, tu su svi pomagali. Još su mi žive slike kak razvlače željezo za armaturu. Ni bilo pikanterija koje nisu zišle van. Znalo se ko se sastaje, rastaje (rijetko i skandalazno), ko se “šoca”, ko je kupil traktor, a ko bu imal vodovod. Ništa se živo ni mogli skriti. Denes nemaš pojma dok ne prečitaš v novina ili sam akter obesi svoj zmazani ili čisti – falite me usta moja, di sam bila, što sam radila – veš na mrežu. Rekel je jedan čovek; niko k nikomu. Dobro, malo karikiram, ali kad smo otišli k nekomu ili neko došel k nama bez prethodne najave? Odi k susede i reči joj to i to – mobiteli ondašnjeg vremena. Sasvim je okej poštivati zonu privatnosti dok ne prejde u zonu otuđenosti. A mi smo je, kao narod, odavno prešli.
Zajedničkim snagama Lacko Kos i Stjepan Čunčič Pepa na Pustikama, oko 1975. godine
Današnje generacije koje stasaju nikad ne budu znale kak je to kad slušaš razgovore odraslih, selske tračeve, (pri tom ne mislim ništa loše, čak je i struka potvrdila da ogovaranje zbližava ljude i daje im osjećaj pripadnosti skupini), a da pri tom nemaš pojma da je i onda “biti sposoban” značilo biti mikrokorumpiran. Ovu sam reč stvorila samo zato jer je ono u odnosu na denes – bila čista kamilica . Današnje generacije su u stanju u kratkom vremenu i putem mreža nekoga vinuti u orbitu, a nekoga na galge. Zloba eksponencijalno raste i mislim da su oni ključni tjedni daleko iza nas. Ovo je slobodan pad i teško zahlađenje odnosa među ljudima. Odviknuli smo se i začahurili. Ali, čovjek pamti događaje sa drugim ljudima, ne pamtiš buljenje u mobitel. To je naša zona komfora iz koje ne izlazimo.
Srećom, postoje udruge koje to zajedništvo drže na okupu i možda ga i nesvjesno pomažu održati na životu svima poznatim sloganom – bolje da se zatre selo nek običaji, jer selo se odavno zatrlo.
Bliži se Vidovo, posljedice potresa iz 2020. na tijelu naše kapele su uspješno sanirane, ostalo je još vanjsko uređenje. No, pri kraju su i raspoloživa sredstva pa dok vrijedni radnici već opasuju kapelu soboslikarskim skelama i mi mještani trebali smo uložiti završni napor i prikupiti nedostajući iznos. Svaki euro je dobrodošao, osobito oni prilozi koji se drže poslovice da tko brzo daje, dvostruko daje. Stoga se svi ljudi dobre volje mogu obratiti povjereniku Mladenu Štubanu.
Mraclinski svirači sredinom 1920- ih godina. Prvi red: Josip Galeković Pimpek i Josip Galeković Načelnikov
Drugi red: Josip Cvetnić Gango, Mato Kos Tomičin i Stjepan Galeković Ožinov
Dvadesetih godina u Mraclinu se pojavljuju prvi tamburaši, istovremeno s osnivanjem ženskog crkvenog zbora “Vjenčić”, što se smatra početkom mraclinskog kulturno umjetničkog amaterizma. Najstarija fotografija nastala je sredinom 1920-ih godina i na njoj se nalaze Josip Cvetnić Gango na braču, Mato Kos Tomičin na bajsu, Stjepan Galeković Ožinov (Gajin otac) na kontri, te na violinama Josip Galeković Pimpek i Josip Galeković Načelnikov.
Mraclinski svirači početkom 1930-ih godina. Prvi red: Josip Galeković Načelnikov, Lacko Cvetnić Amerikanac, Josip Galeković Pimpek; Drugi red: Stjepan Galeković Bekrija, Franjo Galeković Štruca i Stjepan Galeković Ožinov
Prema pričama Ane Galeković Načelnikove, probe su se održavale u Načelnikovoj hiži, sve su to bili dečki rođeni oko 1900. godine, pravi prijatelji, ali i vrlo dobri svirači i zabavljači. Svirali su na svim feštama i svadbama u Mraclinu, ali i okolici jer nema u našem kraju previše svirača. Ovoj ekipi ubrzo se pridružuju i Lacko Cvetnić Amerikanac te Stjepan Galeković Bekrija i Franjo Galeković Štruca koji će kasnije, zajedno s Esperantom i nekolicinom novih dečkiju, osnovati i nadaleko poznati mraclinski tamburaški sastav Cicibani. Tamburaške karijere Lacka Cvetnića Amerikanca, Mate Kosa Tomičinog i Josipa Galekovića Načelnikovog prekinute su vrlo rano zbog bolesti i preranih smrti, Lacko je preminuo 1937., Mato 1946., a Josip 1958. godine.
Zašto je ova naslovna fotografija posebna? Naime, na njoj se nalazi moj djed – Mato Kos Tomičin (1905.-1946.), zvali su ga još Matič, otac mog oca Dragutina Kosa Čomija. Mato Kos umro je 1946. godine kad je moj otac imao 6 mjeseci, tako da i moj otac i ja znamo o djedu samo iz priča starijih članova naše obitelji. Oduvijek slušam o tome kako su deda Mato i njegova mama, moja prabaka Jana Kos rođ. Štuban, prodali kravu da bi dedi kupili bajs jer je bio zaljubljen u glazbu. Živjeli su dosta skromno, jer i dedin otac Franjo umro vrlo mlad. Pokušajte se vratiti u ono vrijeme i predočiti koliku je vrijednost imala jedna krava za obitelj početkom prošlog stoljeća? Prodati kravu koja osigurava sigurnu hranu, možda i zaradu i kupiti takav skupi instrument, za fešte i prijatelje?
Moguće da je i to prvi bajs koji se svirao u Mraclinu. Tko ih je učio svirati? To su sve samo pretpostavke. Vjerojatno su bili samouki jer Esperant se tek kasnije pojavljuje i kreće se u ozbiljan rad na području tamburaške glazbe, ali i kulturno umjetničkog amaterizma općenito. Deda Mato prestaje sa sviranjem početkom II. svjetskog rata, ubrzo se teško razbolio i umire 1946. godine. Bajs ostaje u vlasništvu naše obitelji, sviraju ga Cicibani, koristi ga i naše kulturno umjetničko društvo. Priča se nastavlja da moj otac Čomi, isto tako povremeno u Društvu i na feštama, svira sa svojim društvom taj dedin bajs, no sredinom 1970-ih bajs prodaje Franji Cvetniću Esperantu jer se povlači iz Društva. I to je za mene kraj priče. Iako, povremeno me to kopkalo, razmišljam – zakaj nisam nikad Mileka pital za to? Jel je taj bajs još kod Esperantovih? I ako je, kak bumo znali da je to baš taj, ipak je prešlo više od 50 godina.
I dolazi mi fotografija moje prijateljice Ane Cvetnić Petrović, unuke pokojnog Esperanta. Na fotografiji bajs, na prvu bajs ko bajs, čini se u dobrom stanju, no jel je to taj bajs, star najmanje sto let, koji su svirali moj deda i moj otac!? U razgovoru s Matijom Galekovićem Benom, i malo detaljnijim pregledom fotografije utvrdili smo da je to baš taj bajs. Osim uske glave, ono po čemu se ističe je rozeta u obliku srca okrenutog naopačke, koja se dobro vidi na obje fotografije. Matija Ben je mišljenja da je to prerađeni kontrabas na kojem je nasađen novi vrat, i tako je iskotiran nastao vrlo dobar bajs. Vidljiv je i žičnjak od kontrabasa što je vjerojatno ostalo od prerade. Pretpostavka je da u ono vrijeme nije bilo previše majstora izrađivača instrumenata i ljudi su se snalazili kako su znali. Ono što je sigurno da je bajs star više od 100 let i da je cijelo vreme u Mraclinu, preživel sve ratove, selidbe, pandemije, potrese i nedaće koje su se događale kroz tih sto let.
U svim obiteljima postoje događaji ili stvari koje su ih obilježile. Bajs je zasigurno obilježio živote mojih predaka – od teške, ali mudre odluke da se proda krava za bajs do računice da će on zaraditi još pokoju kravicu. Ništa oni nisu znali o financijskoj pismenosti, ali su znali planirati, ali i uživati u onome što vole – a to je pjesma, prijateljstvo i društvo. Spoznaja da je to baš taj bajs povezuje me sa mojim precima na najopipljiviji mogući način i zato je dodirnuti bajs – dodirnuti vlastite korijene.
– Danas je zadnja Vazmena nedjelja, a ujedno i Majčin dan. Vjerujem da svatko od nas zna što to znači. Prvenstveno vi koje ste majke, ali i svi mi koji smo djeca, djeca živih majki ili onih koje su već na nebesima. Vjerujem da i muževi znaju šta znači imati majku svoje djece pored sebe. Od srca vam čestitam vaš dan. To je samo jedan dan koji nas podsjeća da vam svaki dan trebamo čestitati i zahvaliti što ste nas devet mjeseci nosile u svojoj utrobi. Vjerujem da bi to u velikom postotku bilo i nemoguće da niste imali svoje supruge uza se. Pa, evo, hvala i njima što vas ljube kao žene i kao majke. Evo, pozivam vas sve koji imate žive majke, da ih danas nazovete i čestitate im njihov dan. Posjetite ih, a koji ih nemate otiđite na grob, zapalite svijeću i pomolite se za njih. I znajte da mi muškarci nismo manje vrijedni ili slabiji ako zagrlimo svoju majku, ako je poljubimo i zahvalimo joj na svemu. Imajmo na pameti da je majka ona osoba koja uvijek neizmjerno voli, bez pitanja i bez puno kalkulacija. Zahvalimo Bogu na svim majkama!
Odlično su mraclinski nogometaši otvorili utakmicu u Rugvici. Već u 2. minuti Igor Hajduk dovodi svoju momčad u prednost pogotkom iz blizine. Puno toga je gostujuća momčad propustila u prvom dijelu, nisu iskorištene velike prilike Godinića koji iz blizine puca preko gola, vratnica Rajiča i jedan na jedan Kaurina i domaćeg golmana koje su mogle usmjeriti utakmicu sasvim drugačije. Rugvica je poravnala u završnici prvog dijela, s desne strane pred gol Mraclina sjurio se Robert Pavlović, oštro pucao, golman Matejčić odbija prema Mihaelu Pavliću koji ne griješi. U ranom nastavku drugog dijela utakmice Mraclin opet u prednosti, Ivan Kaurin asistira za Filipa Dianeževića koji s distance pogađa nisko u lijevi kut golmana Šibenika. U 60. minuti opet prilika za goste da odvedu vodu na svoj mlin. Džijan u šesnaestercu ruši Godinića za klasični penal, kazneni udarac jako loše je izveo Dianežević, loptu je poslao preko gola. Potom su krila narasla domaćim igračima. Kad ne zabiješ, primiš, obistinilo se staro nogometno pravilo. U 73. minuti Leo Matijević udarcem uz pomoć vratnice nakon flipera u kaznenom prostoru gostiju nivelira rezultat na 2:2. Konačno pitanje pobjednika riješio je dvije minute prije kraja dvoboja Pavlić drugim golom na utakmici, pogodivši niskim udarcem u desni kut golmana. Prema prikazanom igrači Mraclina zaslužili su bar bod, ako ne i pobjedu, ali ne broje se prigode već golovi.
Ove nedjelje opet su nam došli unuci i uz finu bakinu gibanicu postavljali pitanja o životu u Mraclinu negda. Veli mi Eva:
– Baka pročitala sam na portalu Mraclin.hr „Idemo gledet mrtveca“. Kaj vas djecu nije bilo strah?
Ne zlato, nekada se sav život odvijao u hiži, u čardaku i nama je bilo normalno da se u našim hižama rađaju djeca, obavljaju svadbe i da se doma umire, a uz svaki od tih životno važnih događaja vezani su i strogo određeni običaji. Možemo reći da je stvarno važila ona uzrečica „bolje da izumre selo nego običaji“.
Ali, krenimo od početka, od rođenja. Djeca su se nekada rađala doma, u kući. U samom selu bile su babice, tj. primalje koje su vrlo vješto obavljale svoj posao. One su ulazile u sobu rodilje i uz pomoć žena iz kuće obavile porod djeteta. Cijela obitelj čekala je u velikoj hiži, što znači da su starija braća i sestre doživjeli neposredni dolazak novog člana obitelji. Nakon što je rodila, mlada mama je obavezno mirovala šest tjedana i za to vrijeme nije smjela izlaziti iz kuće, no na sreću djece i ostalih ukućana k njoj su svake nedjelje dolazile strine, tete, vujne i kume s pripravom, tj. kolačima. Dakle, sva rodbina je išlagledet dijete. Moja starija sestra mi je rekla: „Nikad u životu se nisam najela toliko kolača kao kad si se ti rodila!“.
Kolači koji su se nosili babenici, najčešće fajnki, gibanice i štrudle, bili su složeni na tanjuru i umotani u najljepše šlingane i našivene stolnice izrađene upravo za takve prilike. O tome je lijepo pisala naša Ksenija Nestorović i slikovito dočarala kako su rodice važno kroz cijelo selo nosile pripravu mladoj mami.
Prvi izlazak iz kuće nakon šest tjedana babinja bio je odlazak na svetu misu. Dijete se krstilo ranije, ali majke nisu prisustvovale krštenju. Kad je mlada mama išla na tu misu vadila je iz škrijne najljepše ruho: rubaču, fertun, pecelicu jer su sve oči u crkvi bile uprte u nju. Iz sakristije ušla je u crkvu prije mise držeći se za stolu svećenika i s upaljenom svijećom u ruci. Molili su za zdravlje djeteta, majke i cijele obitelji.
Za vrijeme cijele mise ostala je blizu oltara, a kako smo mi djeca isto stajali kod oltara, sjećam se da sam sa divljenjem gledala pecelicu koja je svjetlucala uz svjetlost velikih svijeća. Koliko li je samo simbolike bilo u tom malom odjevnom predmetu! Bio je to simbol turopoljske plemenitašice, mlade snahe i majke novog nasljednika kuće. Tek nakon te mise snaha se mogla pojaviti i na drugim događanjima u selu i raditi neke lakše poslove u domaćinstvu.
Nekad nije bilo radija, televizije, mobitela i ostalih čuda tehnike kao danas zato su ljudi nastojali svakodnevnicu učiniti što zanimljivijom pa je svaki događaj u selu trebalo iti gledet. A onda, ovisno o umijeću pojedine „selske novinarke“, viđeno se prenosilo svojima u kući, susjedima, prijateljima itd.
Išli smo gledet i bali (ili zabavu)na Zgradu, da vidimo kak tancaju. Svaku djevojku je na zabavu pratila mama koja je pažljivo promatrala koliko je puta njezina kći plesala s kojim momkom. Ovisno o tome, ako se majci nije sviđao mladić s kojim je kći više puta plesala kod kuće je kći dobila zabranu da s njim ubuduće pleše, a ako je mami bio po volji išlo se tišlaru Zrnčiću naručiti namještaj za miraz.
Ovaj običaj s majčinskom pratnjom zadržao se dosta dugo. Sjećam se da su i na zabave našeg KUD-a još 1960-ih godina dolazile mame dok se mi članice nismo dosjetile triku i na zid uz koji su obično mame stajale stavile natpis: „Rezervirano za novinare“. Nakon toga na to mjesto više nije htjela stati ni jedna mama i tako je taj običaj nestao.
Važan događaj koji se obavezno išel gledet bile su svadbe. Prije same svadbe održavao se običaj nošenja namještaja k mladencu u kuću i slaganja miraza. Mene baš i nije zanimala uredno složena posteljina, ručnici, stolnjaci i ostalo u ormarima, ali uredno složen bračni krevet na kojem je sjedila velika lutka u širokoj haljini (obično donesena iz Trsta) zaokupljala je pažnju svih djevojčica. Iza lutke obavezno je bio jastuk posebno rađen za tu priliku.
Nekad je u Mraclinu u jednoj nedjelji bilo više svadbi pa smo mi djeca trčali od jedne do druge hiže i uspoređivali koja je mladenka ljepša. Uz same svadbe ima toliko običaja da bi se mogla napisati knjiga, što je Josip Kovačević iz Buševca i opisao u knjizi Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića prema kojoj su KUD-ovi iz Mraclina i Buševca uprizorili Turopoljske svadbe pa o tome neću ovdje pisati.
I na kraju, važan događaj svakog čovjeka je smrt člana obitelji. Nadica Zorc je lijepo ispričala kako je to bilo iz perspektive male djevojčice, a ja bih samo dodala da sam i ja sa svojom bakom išla gledet mrtveca. To nikome nije predstavljalo nikakvu nelagodu. Baš naprotiv, sva obitelj, rodbina i prijatelji došli su u kuću i ostajali uz pokojnika cijelu noć. Domaćini su za tu priliku pripremili jelo i piće, a bila je to i prilika da se ispričaju događaji ili dogodovštine vezani za pokojnika. Bio je to dio života i nitko nije mogao biti izuzet jer se sve odvijalo u kući, u prostoru u kojem se živjelo. Veći problem javljao se kod ispraćaja umrlog do groblja jer je groblje u Vukovini.
Slika 2: pogrebna kola (arhiva Božice Krznarić r. Zrnčić)
Do samog groblja iz okolnih sela stvarale su se pogrebne povorke zbog kojih je dolazilo do zastoja prometa. Posebno sporo su se kretala zaprežna mrtvačka kola. Svako selo imala je svoja mrtvačka kola o kojima su se brinula vatrogasna društva, a bila su smještena u vatrogasnom spremištu. Iza mrtvačkih kola išla su zaprežna kola s rodbinom i prijateljima pokojnika.
Povećanjem prometa i razvojem društvenih prilika komunalna poduzeća nabavila su kombije za prijevoz pokojnika, ali je i to stvaralo poteškoće u prometu. Zato je Zakonom o grobljima iz 1998. propisano da se unutar ograđenog zemljišta koje čini groblje izgrade mrtvačnice s dvoranom za izlaganje pokojnika na odru, a ispraćaj se obavlja od mrtvačnice do grobnog mjesta. Kako je taj propis već dugo na snazi mlađe generacije i ne znaju kako su izgledala mrtvačka kola koja se vide na slici sa sprovoda moje bake 1968. god. da mladi vide, a stariji da se prisjete.
Slika 3: pogrebna kola (arhiva Božice Krznarić r. Zrnčič)
Kao što vidite, djeco moja, uz sva životna događanja postojali su običaji kojih su se ljudi čvrsto držali jer ako je nešto urađeno mimo običaja, to je bila velika sramota. Danas više nije tako! Mnogi dobri stari običaji su nestali, a „selske novinarke“ izgubile su posao pred naletom svjetskih profesionalaca jer danas na svim vrstama ekrana možemo vidjeti i čuti što se događa u globalnom selu, tj. čitavom svijetu. Više se ne mora izlaziti iz kuće nešto gledet jer vijesti za utaživanje ljudske znatiželje došle su k nama kroz te ekrane. Bit je ostala ista! Oduvijek su ljudi voljeli zaviriti u tuđe živote, samo što je to danas puno jednostavnije ili kako bi Balašević rekao: „Princip je isti, sve su ostalo nijanse.“.
