U subotu, 2. kolovoza 2025., u Vukovini će se održati ljetna manifestacija pod nazivom “Vidim, čujem i mirišem ljeto”, s početkom u 18 sati, a u organizaciji udruge “Vukovina u srcu”.
Program pod vedrim nebom donosi bogat kulturno-zabavni sadržaj, glazbu, mirise ljeta, kreativne radionice i druženje za sve generacije. Posjetitelje očekuju domaći okusi i mirisi, brojna iznenađenja te večer ispunjena pozitivnom atmosferom.
Događanje je otvoreno za sve, a dobro raspoloženje je obavezno – poručuju Vukovinci.
Još jedna stara kuća koja budi sjećanja na djetinjstvo je ova u kojoj se nekada nalazila velika krušna peć. Ostala je iz Mikinine zadruge, čija je glava bio moj pradjed Miko, po kojem se i zvala, a i moju obitelj još danas nazivaju Mikinini. Tada je ovdje živio djedov brat Franjo Mikinin sa sinom Matičem.
Ovdje se je jednom tjedno palila krušna peć i pekao se kukuruzni kruh za cijelu Mikininu obitelj. Teta Zora, teta Barič Pavčerka, teca Bara, Mamica Okujčica (tak smo zvali moju prabaku, rodom iz Okuja – ne baš pravu, jer ona je bila maćeha mojega djeda, ali smo je voljeli, a i ona nas, baš kao da je prava i rođena naša), teta Dorka, moje baka i mama, mjesile su kruh u velikom drvenom koritu. Znalo se tu ispeći i po desetak velikih hljebova kukuruznog kruha, koji je trajao cijeli tjedan do drugoga pečenja.
Sjećam se koliko je bilo veselja, smijeha, zabave uz taj obred miješenja kruha. Ponekada bi pala i pokoja pjesma. Mala musava plava veselila se ovom događanju i jedva je čekala mali kruščić koji se pekao za svako dijete iz naše zadruge, baš kao što se veselila kolinju, kada bi dobivali malu krvavicu.
Bijaše to doba zajedništva, vrijeme kada se sve radilo zajednički, od poljskih radova, berbi i svih događanja tijekom godine. Nije se imalo previše, ali je vladala sloga i zadovoljstvo među nama. Bilo je to vrijeme u kojem su vladale neke druge vrijednosti, bogatstvo koje je danas potpuno izgubilo sjaj!
Nedjelja 3. kolovoza 2025. ostat će upisana u povijest župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini kao dan osobitog slavlja i zahvalnosti. Tog će prijepodneva vjernici iz mnogih krajeva doći u Vukovinu kako bi sudjelovali na zlatnoj misi vlč. Đure Saboleka, svečanom euharistijskom slavlju u povodu 50 godina njegova svećeničkog služenja.
Očekuje se odaziv ne samo župljana, koji su ga godinama poznavali, nego i mnogih prijatelja, subraće svećenika i poštovatelja njegova rada. Bit će to prilika da zajednica, okupljena u molitvi, iskaže duboko poštovanje prema svećeniku koji je desetljećima živio s njom i za nju. Pedeset godina svećeničke službe svjedočanstvo je ustrajnosti, predanosti i vjernosti pozivu. Vlč. Sabolek tijekom svog djelovanja nije ostavio trag samo kroz propovijedi i liturgijska slavlja, već i kroz bliskost s ljudima u svim važnim trenucima njihova života. Generacije vjernika pamte ga po krštenjima, pričestima, vjenčanjima i oproštajima – ali i po svakodnevnim susretima, u kojima je znao slušati, ohrabriti, opomenuti i poduprijeti.
Župljani su i prije njegova odlaska u mirovinu pripremili malu monografiju o njegovu radu i službi. U toj je monografiji detaljno opisan njegov doprinos i predanost zajednici, a to svjedoči o dubokoj povezanosti i važnosti koju je imao za život župe. Zajednica i Grad prepoznali su njegov doprinos – kako na pastoralnoj, tako i na društvenoj razini. Posebno priznanje stiglo je 2017. godine kada mu je dodijeljena Nagrada za životno djelo.
Iako danas više nije aktivno u službi, njegovo ime ostaje duboko utkano u identitet župe. Zlatna misa stoga nadilazi sam jubilej. Ona je izraz zahvalnosti, poštovanja i zajedništva. U vremenu u kojem se često ističe kriza zvanja i udaljenost ljudi od Crkve, jubilej poput ovoga podsjetnik je da postoje životi posvećeni drugima – tiho, dosljedno i postojano.
Vlč. Đuro Sabolek svojim je svećeničkim putem posijao mnogo dobrog. U njegovih pedeset godina zrcali se povijest jedne župe, ali i svjedočanstvo o tome što svećenička vjernost može značiti za narod koji je župnika primao ne kao prolaznog gosta, nego kao trajni dio svoga života.
Vjerujem da je to jedan od najomraženijih poslova za jedno domaćinstvo. Moja sjećanja sežu u šezdesete prošlog stoljeća kad su baka i deda dali “malati” kuhinju i spavaću sobu. Malalo se u boji; dva i dva zida, svaki svoje fele. Baka je u kuhinji imala neke plave nijanse, a u spavaćoj sobi neke mutne oker i zelene. S posebnom se pažnjom biralo valjke s kojima se nanosila zlatna boja ko’ finale dekoracije. Bila je to kakofonija uzoraka, spojeno nemoguće s nemogućim i izgledalo je pomalo tmurno i ozbiljno.
U ljetna popodneva, dok je vladala omara, ja sam ležala između bake i dede dok su oni imali popodnevni odmor i buljila u te šare, u milozvučnom puhanju, hrkanju i povremenim apnejama koje su dopirale do mene. Još i sad su mi pred očima. Fotografsko pamćenje. Zašto je malanje bilo tak teško i stresno? Nije se onda radila zaštita svega, namještaja, prozora itd., maler je s četkom mahal ko’ sa šmrkom i imal je boje na sebi i oko sebe, barem pol kante. Šešir od novinskog papira i nije mu bil neka zaštita.
Čišćenje je bilo gadno. Ostal mi u sjećanju savjet jednog vrsnog malera, koji je rekel baki: u vodu dodaj malo ulja, lakše buš očistila. Kad je već sve bilo razdrndano, farbal se i pod. Bila je to neka žuta boja tak da je cijela soba bila čudan spoj kolorita, danas bi rekli da nije bila zen zona nego pomalo uznemirujuće. Moguće da sam ja bila previše osjetljiva jer baki i dedi to nije nimalo smetalo. U kuhinju se stavljal linoleum. Habal se točno na mjestima koja su bila najfrekventnija. Npr. ispod mog stolca uz prozor u bakinoj kuhinji. Iza stolca je bil frižider, taman odmaknut da sam se mogla njihati, a da se ne prevrnem. Posljedično su nogice od stolca ostavile rupe. Linoleum se još zval i topli pod. Valjda zato jer kad si bos stal na njega, ništa nije zeblo. Zato je ispod njega bilo cijelo nalazište kojekakvih insekata koji bi u tom vlažnom prostoru tražili utočište, nesvjesni da je svaki naš korak za njih smrtna presuda.
Nedavno sam imala maleraj, dakle, ni kapi iza majstora. Ne znam jel’ sam imala sreće ili pušu neki novi vjetrovi u tom zanatu. Svejedno ostaje ono micanje stvari, pa dobar dio toga ne vratiš jer shvatiš da njeguješ skupljače prašine, a i zasitiš se. Ovo je sezona malanja, pa svima koji su u tome, želim dobre živce i uživanciju u finalnom proizvodu.
U subotu 19. srpnja u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, sakrament svete ženidbe primili su Dragan Pokrivač i Marta Galeković.
Nakon svečanog obreda u prekrasnoj remetinačkoj crkvi slavlje se nastavilo u idiličnom okruženju imanja Marincel, gdje su mladenci sa svojim najbližima proslavili početak zajedničkog života.
Mladencima od srca čestitamo i želimo obilje Božjeg blagoslova na njihovom bračnom putu!
