Nakon nekoliko generacija postojanih purgera, sabornika i svećenika, sveučilišnih profesora, članova odbora za imunitet i drugih jednako reprezentativnih subjekata, časna obitelj Remenar jednog se zimskog jutra krajem četrdeset i pete probudila u štaglju u Brestovcu. Tamo, u idili agrarnoga Turopolja, nakon nekoliko se godina rodio pripovjedač, momčić kojega će slijed neugodnih okolnosti učiniti najvažnijim svjedokom remenarskih napora da se iz dvorišta, odakle se za lijepa vremena vide tornjevi Katedrale, svi skupa vrate u okvire svoga izgubljenog stališa. Dok zbivanja prošlog, potom i ovog stoljeća, kao gusta narativna matica teku koritom romana, pripovjedač sjedi na obali, sve više uvjeren da je to dvorište, s terasom u kutu ispod oraha, najbolji od mogućih zavičaja što ih je sudbina Remenarima stavila na raspolaganje. “Blato u dvorištu” je priča o povijesti i sadašnjosti, drugu Titu i svetom Pavlu, seksualnoj ekonomiji i pionirskom nogometu, fotoamaterizmu i najčešćim pogrješkama mladih vozača. I o svemu ostalom što nam se u međuvremenu dogodilo.
Promocija novog romana Ratka Cvetnića, što ga je Mozaik knjiga objavio uz ovogodišnji Interliber, održat će se u mraclinskom Društvenom domu (Braće Radić 79) u subotu 24. studenoga s početkom u 18 h. Nakon pića dobrodošlice službeni protokol predviđa nastupe cijenjenih gostiju iz Zagreba – dramskih umjetnika Šiška Horvata Majcana i Matina Antunovića – dok će domaće snage predvoditi tamburaški sastav i ženska vokalna skupina Dučeca, uz njih ženski tamburaški sastav Srećice i veteranski sastav Dobre duše. O romanu će, kratko i precizno, kako to inače čini za potrebe HTV-a, besjediti novinar i pisac Vedran Kukavica. A zahvaljujući sponzorima (lokalni su ovaj put pošteđeni!), koji su kroz blato u dvorištu prišli s puno razumijevanja, nakon službenog dijela moći ćemo se opustiti uz tradicionalni mraclinski slijed: hladna Dučecova plata, potom lovački gulaš & štrukle s tropom, sve zahvaljujući angažmanu Ženskog društva “Anđela Lovreković”. U revijalnom tonu, u kojem se planira nastavak večeri, naći će se, naravno, i domaćega melšpajza.
Prema tome, ako ste u gore navedenoj ponudi našli išta što bi vas u subotu privuklo u Dom – samo dojdete! Ulaz je slobodan, jesti ima, piti ima, a kniga bu na prigodnom ponižejnu pak vam se i autor rada potpiše.
DVD Mraclin prošle je godine u Mraclinu organizirao obilježavanje sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. I ove će se godine – na čelu sa DVD-om i Udrugom branitelja GVG Klub „Tomislav Hrkovec“ Mraclin – paljenjem svijeća odati počast svim žrtvama Vukovara i Škabrnje. Stoga DVD poziva sve mještane da se u subotu 17. studenoga u 18,15 sati priključe sa svijećama ispred Vatrogasnog doma, kako bi na dostojanstven način odali počast svim žrtvama Vukovara i Škabrnje.
Nakon uhodavanja u listopadu, od početka studenoga gimnastika za djecu održava se u četiri starosne grupe pod stručnim vodstvom dvojice kineziologa – Marka Novakovića i Ivana Zagorca. Svaka grupa ima dva treninga tjedno po 60 min, a djeca osim gimnastičkih elemenata uče i vježbaju osnovne elemente iz različitih sportova. Svaka grupa broji 13 aktivnih članova, što je ukupno 52 aktivnih dječaka i djevojčica koji redovito pohađaju treninge.
Ovim putem zahvaljujemo sponzorima koji su omogućili nabavku opreme te na bilo koji način poduprli ovu sportsku aktivnosti naše djece: Zagrebačka županija, Zajednica sportskih udruga Grada Velike Gorice, PPS Galeković, Grafički studio MM, Maraton klub Velika Gorica te Mjesnom odboru koji nam je ustupio prostor za vježbanje.
Osim nogometnih selekcija, ove godine će kalendar NK Mraclina krasiti i fotografije naših malih i velikih gimnastičara, a u nastavku donosimo nekoliko fotografija s treninga.
Fotografiranje grupe 1 i 2 za kalendar NK “Mraclin”. Zahvaljujemo Maraton klubu Velika Gorica na doniranim majicama za treninge. Trener Marko Novaković.
Fotografiranje grupe 3 i 4 za kalendar NK “Mraclin”. Zahvaljujemo Maraton klubu Velika Gorica na doniranim majicama za treninge. Trener Ivan Zagorec.
Detalj s treninga grupe 3.
Detalj s treninga grupe 2. Trener Marko Novaković.
Detalj s treninga grupe 1. Trener Marko Novaković.
Detalj s treninga grupe 2 – sportski pozdrav na kraju treninga. Trener Marko Novaković.
Od 8. do 11. listopada članovi Dučeca sudjelovali su na XXVII. međunarodnom folklornom festivalu u Pragu. Velika skupina od 56 članova Dučeca krenula je na put u srijedu iza ponoći. Prvi dan proveli su u obilasku glavnog grada Češke – srednjovjekovnog grada tornjeva, kula i prekrasnih mostova. Obišli su Stari grad sa poznatim Starogradskim trgom, Židovsku četvrt, Vjenceslavov trg, Kafkin muzej, nacionalni muzej, glavni kolodvor te znameniti Karlov most. Karlov most je najprepoznatljiviji motiv Praga, a povezuje Stari grad i Malu stranu. Izgradio ga je češki kralj Karlo IV. u 14. stoljeću. Most koji je dugačak 621 i širok 10 metara, krasi 30 kipova i statua, no danas su to replike originalnih radova u baroknom stilu.
Petak je bio dan predviđen za slobodni obilazak Praga, stoga su članovi Dučeca prolazeći kroz mnogobrojne životopisne uličice mogli vidjeti koliko je taj grad zaista prekrasan i bajkoviti i usput se upoznavati sa zanimljivostima i detaljima kojima Prag obiluje. Pronašlo se vremena i za ispijanje kave, shopping te posjet kultnim praških pivnicama s vrhunskom pivom.
Istoga dana održana je večer XXVII. međunarodnog folklornog festivala u Pragu. Festival se održao u kongresnoj dvorani hotela Olšanka u Pragu. Hrvatsku su, osim Dučeca, predstavljala folklorna društva iz Zadra, Sukošana te Krvavca pokraj Metkovića. Nastupala su društva iz Austrije, Bugarske, Grčke, Indije, Italije, Njemačke, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Srbije i Ukrajine. Dučec se predstavio dvjema koreografijama. Mlađa postava društva izvela je koreografiju „Perjato, rasperjato“, dok se starija predstavila pjesmama i plesovima Međimurja. Mnogobrojna publika vrlo je dobro reagirala na Dučecove izvedbe što je i nagradila velikim pljeskom. Festival je bio ujedno i prilika za upoznavanje novih kultura, običaja, ali i ostvarivanje novih kontakata za budućnost.
Zadovoljni održanim nastupom na Festivalu, članovi Dučeca nastavili su druženje u hotelu. Uz svirku tamburaša i potporu članica vokalne skupine, ali i mlađih članova, pjevale su se domaće pjesme, plesalo se, popilo se pokoje češko pivo ili Becherovka. Ono što posebno veseli je sinergija koja se osjetila između članova, ali i vrlo pristojno i dostojanstveno druženje svih članova Dučeca, bez obzira na njihovu veliku generacijsku razliku.
Subota je bila rezervirana za cjelodnevni posjet Dresdenu, glavnom gradu njemačke pokrajine Saske, smještenom u dolini rijeke Labe, udaljenom 2,5 sata od Praga. Dresden oduzima dah svojom povijesnom ljepotom i modernim načinom života. Iako je tijekom Drugog svjetskog rata bio jedan od najbombardiranijih gradova Europe i temeljito je porušen, ljepota Dresdena ostavila je članove Dučeca u čudu. Na sreću veliki dio stare gradske jezgre vjerno je rekonstruiran i tako je Dresden poprimio svoju nekadašnju predratnu raskoš veličanstvenih kulturnih i povijesnih spomenika i građevina. Nakon povratka u Prag, dio članova družio se u hotelu, dok se dio uputio u noćni razgled Praga i posjet poznatim praškim pivnicama i pubovima.
U nedjelju ujutro, nakon doručka, uslijedio je povratak kući. Prilikom povratka upriličili su i obred kršenja Dučecovog mošta pod vodstvom biškupa Damira Šafara i kume Jasne Čunović. Navečer oko 21 sat članovi Dučeca pomalo umorni, ali veseli i puni dojmova sretno su se vratili kući.
Uprava Društva zahvaljuje se sponzorima i donatorima koji su pripomogli u ostvarenju ovog gostovanja, a to su: Zajednica kulturno umjetničkih udruga Zagrebačke županije, Grad Velika Gorica, KOVA d.o.o., Euroherc osiguranje d.d., Microteam d.o.o. d.o.o., Gala drvo d.o.o., Pan-prom d.o.o., Gorica staklo d.o.o. te Agroturopolje d.o.o.
Predsjednik Matija Kos kojemu je ovo bilo prvo inozemno putovanje na poziciji predsjednika, iznimno je zadovoljan putovanjem, organizacijom festivala, ali i ponašanjem i ozbiljnošću svih članova.
– Posebno moram istaknuti naše mlađe članove – cure i dečke kojima je ovo bilo inozemno putovanje. Tijekom cijelog gostovanja nije bilo niti jedne neprimjerene situacije, a nastup su odradili kao pravi profesionalci. Sretan sam što mogu reći da imamo u Društvu kulturnu i dobro odgojenu djecu. Roditelji možete biti na njih ponosni – zaključio je predsjednik Kos.
U posljednjem, trećem nastavku razgovora sa Vladimirom Cvetnićem Milekom, dotičemo se nekih manje ugodnih uspomena iz sedamdesetih i osamdesetih, ali i veselja koje pronalazi u svom vjerskom životu.
Vratimo se na Dučec. Koga su ’72. deli mesto tebe?
Joska je bil onda predsjednik. A, učil ih je plesati Dado. Iz Zagreba. On se je kasnije još jenput vrnul u društvo već kad je bio predsjednik Šturm. Ja sam u desetom mesecu išel na hitnu operaciju za slijepo crevo. Taj dan, kad sam došel z bolnice, idu Lujo i Kralj k meni. Ja sam bil tam u prve sobe, i velim mami da sam gladen, da mi donese jesti. Vele oni – ostani tu, bumo se spominjali. Nemamo se mi kaj spominjati. Ja sam otišel, znam ke su došli.
Kako si ostao bez putovnice? Je li to bilo prije vojske? Nisam ja vojsku služil! Meni je dijagnosticiran čir sa 16-17 let. A pukel mi je tek lani (smijeh). Belgija, da… Još smo bili KUD Ivan Goran Kovačić. Došli su iz nekakvog sekretarijata za kulturu i s njima su došli predstavnici iz Belgije. Mi smo napravili probu i oni su bili oduševljeni. Odma smo bez problema potpisali ugovor i sve kaj je bilo potrebno da odemo tam na gostovanje. Ali, onda nas je Brajm pozval, brata, mene, Franeka i Čomija. Pitaju kako smo mi to potpisali. Mislili smo, oni su glavni – ti iz sekretarijata i ovi iz Belgije – kaj bumo sad vas pitali. Ali, znaš kak su partijaši bili puni sebe, i dobil sam za deset dana poziv da donesem pasoš, onda se još pasoš zval, ne putovnica. I gotovo, zabrana putovanja.
Samo su ti ga uzeli?
Da, druže, pasoš ostaje, a ti si slobodan. Kako je jedan drug rekel: kad zmiji odsiječemo glavu, rep može kuda hoće. Bili smo razočarani jako, jako. Sve je bilo plaćeno a nismo mogli ići. Pasoš su mi vratili nakon pet-šest let, Mikša, kaj je delal na pasošima. Veli on meni – dobro, zbog čega ne dođeš po pasoš? Kakav pasoš? Daj, daj, kupi formular na kiosku i reči da ti je pasoš oduzet i da hoćeš da ti se vrati. I stvarno sam ga za pet dana dobil natrag. On mi ga je sam donesel doma. Ali, na kraju društvo nije išlo u Belgiju.
Kad je Tito dolazil u Zagreb vas su zatvarali te dane?
Ja sam moral iti na miliciju. I Janko, pokojni maler z Okuj, Joža Priselec tišlar z Vukovine, iz svakog sela po jednoga su zeli. Zadnji put je Tito bil tri dana i mi smo tri dana morali tam biti. Joža Priselec i ja smo se vozili svaki dan, jenput ja, jenput on. Joža još nije bil gotov, a mene su iskali već doma. A, vele moji, otišel je, otišel je po Jožu Priselca. I kad su došli tam mi smo već bili tam. Onda je Miličević (v Mraclinu je bil oženjen), vikal na mene i moral sam iti na ispitivanje. Unutra je bil neki fini čovjek. Mi nećemo vikati poput Miličevića, mi ćemo lijepo razgovarati. A Miličević je samo vikal i klel.
Jesu li vam radili probleme u firmi?
Nisu baš, jesu dolazili oštro i inspekcijski, ali se je dalo. Jednoga Buševčana sam stiral z radione van do puta, do ceste. Kad je tu došel, nisam mu ništa mogel jer je bilo na javnoj površini. A, na mojoj površini nemoj galamiti. Više se taj čovjek nikada nije z menom mogel lijepo spominjati. Bilo mu je neugodno, pogotovo sad u ovoj našoj državi.
U politici nisi bio nikada?
Ne, jedino sam bil HDZ, kad je počel rat, prije ne. Prije nisi ni imal nikakvu stranku. Ili komunista ili na suhom. Ja sam rajši na suhom bil.
Vidim da imaš ploče, starinske? Slušaš to nekad?
Ejjjj, ima ih tam 50-60, long-plejke, stari hitovi. Retko ih slušam. Ali kad počnem, onda ne znam stati.
Odkad je brat umro, ostala je velika praznina u tvojem srcu?
A je, je…i tak naglo, nenajavljeno. Jako smo bili povezani.
A kako je išlo bez cigarete dok si bil bolestan?
Baš sam se čera svadil s Ivkom kak nemrem baviti bez cigarete. A ona viče – kak nemreš bez toga? Čekaj, tvoj muž nikad nije zapalil cigaretu i od čega je mrl? Od raka pluća. Ja sam sad u petak bil na rengenu u Gorice, srce i pluća, sve okej. To malo sim i tam, to imamo svi. Ja pušim 60 let. Ako te oće, oće – ako neće, neće. Prošle godine u 10. mjesecu bil sam na hitnoj operaciji. Pukel mi je čir na želucu (vanjsko puknuće) i nisem smel pušiti jedno vrijeme. Kad sam počel pušiti, odma sam oživel, jednostavno sam oživel.
Što bismo poručili mladima?
Ke im moreš poručiti. Samo glediju te mobitele, te, kak se zove, igrice, kompjutere. Oni nemaju uopće veze z ljudima. Ja im ne bum ništa poručival, a ke bum. Da im se ne zamjeram. Takav je tempo života koji je njih zahvatil i ako nisi u tome onda si vriti.
U svojoj knjizi „Ostala je samo radost“, sestra Ilijana od Karmela, naša „časna Ankica“, navodi te kao uzornog vjernika i dobročinitelja Karmela. Kako gledaš na vjerski život? Kad je počela ljubav prema Bogu? Jaka, prava?
Ja sam od rođenja u vjeri. Moji roditelji su bili vjernici i to je bilo tak.
Koliko moliš dnevno?
Ujutro i navečer, a u podne Anđeo Gospodnji.
Idemo prema kraju. Gledaš li televizor?
Ne! Dnevnik rijetko kad. Jedino nekad nogomet. Knjige već dugo ne čitam. Jedino s veseljem čekam sviranje v cirkve, pogotovo sad kad su pred nama dani Svih svetih, pa Božić. Najljepši dani u godini! Prsti su opet gibljivi i čeka nas, ako Bog da zdravlja, puno lepih i svetih zajedničkih misa.
Mraclinci i gosti, sami birani muži, proslavili su Martinje na Trumbetašovom imanju na Krušaku. Dok su s okolnih kleti dopirali taktovi vinskih nazdravica dečki u najboljim godinama krijepili su se uz novokrštenu kapljicu, bunceka i kotlovinu i uz spominek kak je negda bilo. Iako je dio ekipe bio angažiran u sklopu Dučecovog gostovanja u Pragu, tridesetak štovatelja svetog Martina pobrinulo se da ništa ne naudi staroj navadi turopoljskog kraja.
Mraclin će ponovo ugostiti najbolje hrvatske klape, višestruke pobjednike omiškog i drugih klapskih festivala. Klape Vinčace i Bošket te ženska klapa Armorin nastupit će u petak 16. o.m u Društvenom domu u Mraclinu sa svojim ovoljetnim repertoarom i klapskim standardima i tako nas podsjetiti na ljeto koje je za nama – ali i na svoje predhodne nastupe u Mraclinu. Kao što se iz gornjih poveznica vidi ne treba puno “guglati” da bismo i sasvim površnom pratitelju glazbene scene predstavili ova tri bisera naše tradicijske vokalne glazbe: sve piše na stranicama omiškog FDK-a. A i gdje bi drugdje, kad se radi o klapama koje su se čvrsto ugradile u povijest festivala koji se već preko pola stoljeća odvija podno Mirabele.
Koncert u Društvenom domu (Braće Radić 79) počinje u 20 h, a cijena ulaznice je 20 kn. Pozivamo sve ljubitelje klapske pjesme do kojih dopire glas našeg portala da se pridruže uvijek raspoloženoj publici u Društvenom domu. Ovaj poziv je prilika da se prisjetimo ozračja s prošlih klapskih koncerata u Mraclinu, održanih krajem zime i u jesen lanjske godine.
Bend na jednoj mraclinskoj knajpi (foto-arhiva: Ratko Galeković)
U današnjem nastavku razgovora s Vladimirom Cvetnićem Milekom govorimo o njegovom glazbenom životopisu, amaterskom i profesionalnom, te početcima obiteljskog poduzeća.
U KUD-u si uglavnom svirao?
U Ivanu Goranu Kovačiću i tancal i popeval i sviral, vodil folklor i tamburaše – sve do ’72. Onda nas je pozval Brajm, on je bil naš profesor osmogodišnje škole, leto dan smo delali zajedno. Pozval je brata, Franeka, Čomija i mene. Na razgovor. Pital je da mi potpišemo ugovor u ime Društva, a da nikoga ne pitamo. Da se naše Društvo zove Sveta Cecilija. Ajde, još bi to išlo. Ali, Goran Kovačić to ne može, ne. Mislim da je još bil Dučec kad sam dal prijedlog, gdje se god nastupa da se napomene “Goran Kovačić iz Zagreba”, nikad iz Mraclina. Tada sam predložil da se zove Dučec jer je taj ples bil prvi puta spominjan u Mraclinu. Franjo Kuhač ga je zapisal. On je bil zapisivač narodnih pjesama. A iz Dučeca su me, velim, stirali početkom drugog mjeseca ’72. godine.
Znači na tvoj prijedlog je dobio ime koje danas ima – Dučec?
Da, to je na moj prijedlog, uprava je prihvatila jednoglasno. Sve to u knjigama piše crno na bijelo. A meni se čini da ni den-denes ne znaju tancati dučec (smijeh). Najprije svoje nafči. Mi smo najprije svoje vučili i onda smo išli dalje. Da bi volel tuđe, moraš najprije voleti svoje. Da, da…
Svoju sklonost Jupiju Milek nikad nije skrivao
Nakon Cicibana i te generacije u Mraclinu je zasvirala Peronospora? Koje ste se godine osnovali? Ehehe, to je bilo skroz slučajno, sad ne bi točno znal godinu…, ali nismo mi nikad išli pod tim imenom.
Tko je bio sve u sastavu? Moj brat Nikola Cvetnić, Franjo Križanić Pap, Franjo Galeković Ferdin i ja. S tim da sem ja u početku sviral harmoniku. Posle sam kupil orgulje. Bili smo jako popularni. Svirali smo svadbe, zabave, rođendane, imendane. Probe smo imeli tu kod mene, tu smo 75. doselili, znači prije 75. još nismo zajedno svirali.
Na svadbi Franca Ritakovog, Franjo Križanić Pap, Milek, Nikola Galeković Danec, brat Mika, Franjo Galeković Ferdin.
Kako ste se doista zvali? Nikak. Zapravo, bila je jedna ideja da se zovemo 2M2F: Mika-Milek-Franjo-Franjo, a posle nas je Boys prozval Peronospora. Zato kaj ste vi bili Modra galica.
Vi ste onda svirali knajpe, skupštine, zabave? Skupštine su u to doba bile sve na Zgradi? Prvo na Zgrade, posle u Domu. Čim je skupština odma je i knajpa. Već je bil Dom napravljen, a mi smo još neko vreme iz tradicije bili gore. Da, svirali smo i vatrogasne zabave i fašničke i druge. Samo nikad nismo šteli nekam van iti svirat makar su to mnogi šteli. Baš su u Domu bili iz Kutine vatrogasci i pitali su da bi kod njih svirali. Ma kakvi, nema šanse. I tak, sim-tam, veli taj njihov, evo ti ček i samo napiši cifru. Neću, nisam štel. Samo za boje Mraclina. Jemput smo igrali nogometnu skupštinu Vukovine. To je bilo ubitačno, ja sam bil na svadbe negde do pol jedne vure, a onda sam došel na tu skupštinu. Jedva sam to nekak zdržal. Tak mi je bilo i kad sam išel u Njemačku. Išel sam k Filčeku, a vjutro u dve vure sam krenul sa Zvonkom svojim, od moje sestre Ivanke mužem. Pogledam ja na vuru – pol jedna! Isuse Bože, pa ja se već u pol tri moram zdići. I nekak sam zdržal tih 800 kilometri.
Bend na jednoj mraclinskoj knajpi.
Kao orguljaš u našoj kapeli naslijedio si svoga oca. Je li on bio prvi naš crkveni orguljaš?
Ne, prije njega je sviral Plut, mislim da je on bil učitelj tu u školi. Sviral je leto ili dve, onda je počel moj tata. On je za to išel u školu. Ja sam zbor mladih naučil dosta novih crkvenih pjesama i duhovnih šansona.
Gdje si sve radio kao nastavnik glazbe?
U Vukovini dve lete, s tim da sem imel samo pol nastave. Onda je moj pajdaš Željko Horvat (on je bil tajnik goričke škole) rekel da trebaju nekoga u Velikoj Gorici, pa sam išel tam. To je jedno vreme trajalo, pa su me maknuli i rekli – ne bude nama klerikalac predavao. Dobro, nek predaju oni koji nisu klerikalci. Je li znaju ili ne znaju, nije važno, glavno da nisu klerikalci.
I onda je krenulo obiteljsko poduzeće?
Je, u to vreme je vujča nabavil taj ručni stroj. On je bil vani u Njemačke.
Sjećam se da je i Pero Balas govoril da se išlo kod vujčeka u Njemačku?
Da, oni su tamo radili. Vujček nam je kupil i mašinu za delati kvadre. To je bila mašina za koju je trebala pista. Onda smo to počeli delati kvadre. To je išlo jako dobro. Kupil je brat stari kamion. Mislim, mene kao klerikalca više ne bu niko nigde prijel. Onda sam tu i ja počel delati i tak je to završilo do penzije u firme.
