Slajkač
Sjećate se onih kasica-prasica koje i nisu nužno izgledale ko prasice, bilo ih je i metalnih i keramičkih, sa cvjetićima i plastičnim poklopcom na trbuhu, a bome i onih sa ključićem? Znam da se sjećate, osobito zveckanja kad bi se to malo bogatstvo dinara i para počelo gomilati u prasećim trbuščićima.
Onda se sjećate i automata za sladoled u Slobodinom dućanu pri cirkve u koje se nosilo to skupljeno blago. Moji okusni pupoljci imaju memoriju boljeg računala jer se ja još sjećam tog okusa. Danas to zovu točeni sladoled. Mi smo ga zvali slajkač. Vanilija i čokolada i vanilija i jagoda. I to je bilo to. Dvije ručkice koje su proizvodile fini sladoled, elegantnog izgleda i sa stabilnim špičastim vrhom. Tanak, vitak i zamaman. Od tud bi se obično kretalo u osvajanje tog slatkog kupa užitka.
Mana mu je bila da se brzo topil pa je to bila utrka s vremenom. Količina je ovisila o raspoloženju tete iz dućana jer slajkač je tekel dok ona ni digla ručku. A i oni valovi na njemu su ovisili o njenoj kreativnosti. O hrskavom kornetu da i ne pričam. Mislim da svatko ima svoju tehniku kojom pristupa papanju sladoleda. Ono kaj je sigurno, gotovo da nema onih koji ga ne vole. Dobra je vijest da se točeni sladoledi opet vraćaju u modu.
A dobra je vijest i da su isparili oni sladoledi iz frižider-torbi po proščenjima, jer su bili sumnjivih higijenskih osobina iako se ne sjećam da se ikad itko zarazil jedući ih. Valjda smo imali bolji imunitet. Danas imamo sladoleda svih boja, okusa i tekstura i jednako ih vole sve generacije. Pa neka vam u ove vruće ljetne dane slajkač bude sredstvo za rashlađivanje i zanimacija za okusne pupoljke.
Dobro nam došla, Franka!
U subotu 27. srpnja 2024. godine u 22.50 sati u Petrovoj bolnici u Zagrebu rodila nam se Franka Galeković, teška 4030 g i duga 52 cm. Roditelji Anamarija i Nikola, sestra Nika te brat Luka, presretni su zbog dolaska prinove u obitelj.
Od srca čestitamo mami, tati, bratu, sestri i cijeloj obitelji. Malenoj Mraclinčici želimo život pun ljubavi, zdravlja i veselja!
Vjernici naše župe na tradicionalnom hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj
U ranim jutarnjim satima s dva autobusa, ali i privatnim vozilima, naši župljani došli su Gospi u Mariju Bistricu. Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke prepuno je tragova duhovnog, ali i kulturnog bogatstva. Milijuni uslišanih molitava, stotine tisuća hodočasnika, deseci tisuća obilazaka oko Gospinog oltara na koljenima te deseci potvrđenih čuda Gospinim zagovorom, zapravo se nikada ne mogu točno izbrojati i nikako nisu mjerljivi.
Velečasni kapelan Domagoj Topić predvodio je pobožnost Križnoga puta, čije uređenje još davnih godina potiču nadbiskup Antun Bauer i njegovov koadjutor, bl. Alojzije Stepinac. Nako toga vjernici su pristupili klanjanju i ophodu oltara u bazilici Majke Božje Bistričke. Poslije su u svetištu imali mogućnost pristupiti sakramentu svete ispovijedi i Gospi prenijeti osobne nakane i molitve. Vlč. Domagoj je rekao kako primjećuje da neki dolaze na misu, a ne odu na pričest, te ih – ako nemaju posebnih razloga – zamolio da iskoriste taj milosni trenutak. Na samom ulazu u baziliku napravljena je i zajednička fotografija za uspomenu na ovaj sveti put. U 11 h počelo je misno slavlje kojeg je predvodio mons. Ivan Šaško, obrativši se hodočasnicima pobudnim nagovorom.
– Dragi župnici, upravitelji župa, župni vikari i ostala subraćo svećenici, dragi redovnici i redovnice, dragi očevi i majke, djedovi i bake, djeco i mladi, dragi bistrički hodočasnici, braćo i sestre, u Božjemu daru i ljubavi. Gospodin, koji vidi naša srca, vidi i razloge koje su nas vodili i zbog kojih smo donijeli odluku da danas budemo kao vjernička obitelj kod naše Majke Božje Bistričke. Potaknut njegovim duhom, netko je došao ispuniti zavjet, netko zahvaliti Bogu i Nebeskoj Majci za uslišanje, netko preporučiti sebe i svoje bližnje Njezinom zagovoru s molbom za Božju pomoć. Svi smo pak došli biti uz nadu vjere, slušati Božju riječ, odmoriti se u istoj toj prisutnosti i biti hranjeni Njegovom utjehom, biti ohrabreni Njegovom blizinom i zajedništvom Crkve. Krist koga je Marija začela i rodila, On je naša utjeha. Braćo i sestro, ovdje smo iz raznih krajeva da bismo očitovali jednu Božju obitelj, da bismo obnovili snagu i osjetili okus istinskog života, da ne bismo izgubili smisao svojih svakidašnjih iskustava, osobito trpljenja i nadanja. Unoseći svoje nakane u Kristovu žrtvu, molimo Gospodina da ne previdimo Njegov dar, njegovu milost u svojim životima, osobito po ljudima koji su nam darovani i kojima smo mi darovani.
Na kraju mise biskup Šaško izmolio je molitvu za najvjernije hodočasnike, za sve djedove i bake čiji je sutra dan.
Foto galerija: Mladen Štuban
Akcija “tisa”
Ni velika vrućina nije spriječila Stjepana Čunčića da odradi kozmetičko orezivanje na biljkama koje rese okolinu našeg Društvenog doma.
Traži se vlasnik izgubljene novčanice
Danas je oko 14:30 pronađena novčanica u Ulici Braće Radić na potezu kod kućnog broja 100. Molimo eventualne vlasnike da se jave redakciji uz navođenje apoena novčanice koju su izgubili (podatak poznat redakciji).
130 godina od početka gradnje kapele sv. Vida
Ovoga lipnja izašao je 11. broj “Luči” – časopisa Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici – u kojem je objavljen zanimljiv tekst mraclinskog autora Mihaela Galekovića “Kapela sv. Vida u Mraclinu”. Radi se o obljetnici, ili predobljetnici, vezanoj uz našu cirkvu. U nastavku donosimo tekst koji je prigodno sažeo sam autor, a sve zainteresirane za detaljnije podatke o povijesti kapele upućujemo na izvorni članak koji je dostupan na stranicama Ogranka.
Kapela sv. Vida u Mraclinu
130 godina od početka izgradnje
srpanj 1894. – srpanj 2024.
– piše Mihael Galeković –
Prvi pisani trag o povijesti Mraclina nalazi se u dokumentu iz 1249. kada se kao međaš Turopoljskog luga spominje zemlja Mraclin. No, ne znamo ništa o selu Mraclin i njegovim stanovnicima do 1346. godine kada se u jednom spisu spominju “nobiles de Mraclin”.
Isto tako ne znamo ništa o mraclinskoj kapeli do godine 1668. U kanoničkoj vizitaciji iz te godine arhiđakon Ljudevit Vukoslavić donosi opis kapele sv. Spasitelja u Mraclinu. Vjerojatno je prva kapela bila podignuta u 16. stoljeću, u vrijeme protureformacije, kada su biskupi poticali narod i župnike na gradnju kapela u mjestima koja nisu bila središta župa, što je značilo da u selu nisu imali sakralni objekt u kojem bi izražavali svoju pobožnost. Ako je ta kapela uopće postojala, zacijelo je stradala u velikoj turskoj provali u Turopolje 1592. godine. Kapela se ne spominje u vizitaciji iz 1642., a u već spomenutoj iz 1668. čitamo kako je imala dobar krov, zvonik sa zvonima i žrtvenik sa svim potrebnim za služenje svetih misa, a bila je i dobro ograđena.
Kasnije titularom kapele postaje sv. Sofija, a tek 1695. arhiđakon Šimun Juda Židić spominje ju pod današnjim imenom: kapela sv. Vida. Sveti Vid rođen je u gradu Mazara del Vallo na Siciliji i živio je na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće. Otac mu se zvao Hylas i bio je ugledan. Svi ostali podatci dio su legende nastale u 7. stoljeću. Zbog sličnosti s poganskim “bogom” Svetovidom dobro su ga prihvatili slavenski narodi, kod kojih je postao zaštitnik Vida, jer u slavenskim jezicima njegovo ime glasi Vid, a ne Vito, Veit ili Guido. Crkve i kapele su mu često podizane na uzvisinama, odakle sveti Vid sve vidi. Upravo zato su stari Mraclinci izabrali sv. Vida za svog zaštitnika. Naime, od 13. do 16. stoljeća zabilježena su dva lika imena Mraclina: Mrachlin/Mrachlyn i Mraczlin/Mraczlyn. Kako su se, prema jezikoslovcu A. Jembrihu nekad fonemi č i c bilježili grafemima ch, odnosno cz, može se zaključiti da je jedno vrijeme u upotrebi bio i lik Mračlin, a zasigurno je riječ o izvedenici iz imenice mrak, što ne čudi kada uzmemo u obzir da je nekad Mraclin bio okružen brojnim šumama i močvarama koje su stvarale sumračan ugođaj. U 16. stoljeću Mraclin su opustošili Turci, a kada su se Mraclinci vratili na svoja ognjišta htjeli su uz sebe imati zagovor sveca koji sve vidi, a taj zagovor čuva Mraclin do današnjeg dana.
Kapela sv. Vida 1695. godine bila je prostrana, uredna i dobro pokrivena. Imala je i zvonik, sakristije nije bilo, a oko kapele nalazilo se dobro ograđeno groblje. U svetištu se nalazio oltar sv. Vida sa njegovom slikom na platnu, a najvjerojatnije se radi o istoj slici koja je premještena na novi oltar u zidanoj kapeli, gdje se sačuvala do danas. U kapeli je bio i bočni oltar Sveta tri kralja te sve potrebno za služenje svetih misa, koje su u kapeli bile na Uskrsni ponedjeljak, Duhovski ponedjeljak, blagdan Nevine dječice i Vidovo. Kapela je 1712. popravljena, a 1720. bila je lijepo uređena i čista. 1726. arhiđakon je kritizirao vanjštinu kapele koja je bila unakažena raznim ukrasima. Dvije godine kasnije arhiđakon je bio nezadovoljan zidnim oslikom u unutrašnjosti, jer su slike bile nakazne i nisu mogle probuditi pobožnost. Sličan komentar arhiđakoni imaju i za do danas sačuvanu slikariju u drvenoj kapeli u Buševcu, koja sada predstavlja kulturno blago našeg kraja. Uz glavni oltar, u kapeli se nalazio i bočni oltar Presvetog Trojstva. Kapela nije imala pod, stoga je 1750. popođena opekom. 1768. temelji kapele su slabi i zvonik je trošan, a 1796. je dotrajalo krovište iznad svetišta. Vjerojatno je zbog lošeg stanja kapela tada srušena, a na njezinom je mjestu izgrađena nova. Ona je bila duga preko 6 hvati, oko 3 hvata široka, popođena opekom, imala je oslikan strop i tri oltara: sv. Vida, sv. Katarine i sv. Obitelji. Na sredini kapele bio je zvonik sa dva zvona. 1851. godine vizitator spominje dva nova zvona i oltar Presvetog Trojstva koje kruni Blaženu Djevicu Mariju. Kapela je bila lijepo uređena, a imala je i sakristiju.
Krajem 19. stoljeća kapela je dotrajala. Planjke su počele trunuti, jer su podsijeci ležali izravno na zemlji. Zbog toga je sjeverna strana počela propadati i cijela se kapela nagnula. Trebalo je promijeniti i krov. Župnik vlč. Batić potaknuo je zidanje nove kapele, jer bi popravak stare bio vrlo skup, a kapela je postala premalena. Odlučeno je da nova kapela mora biti duga najmanje 15 metara, a za izradu nacrta angažiran je Kosta Tomac. Pri izradi nacrta uzor mu je bila Bollèova crkva sv. Mihaela u Erdeviku (današnja Vojvodina). Za gradnju kapele bilo je potrebno 10 000 forinti. Iz imovine kapele uzeto je 3 000 forinti, 400 forinti darovao je Stjepan pl. Galeković, a ostatak je platila Plemenita sučija. Gradnja nove kapele počela je 9. srpnja 1894. i dovršena je iste godine. Natpis na ulazu navodi 1895. godinu, vjerojatno zbog dovršetka opreme i blagoslova.
Na pjevalište su smještene stare orgulje iz 18. stoljeća. Veliko zvono izradio je Mato Majer u Zagrebu 1895. Za unutarnje uređenje, nabavu glavnog oltara i svijećnjaka uzeto je iz imovine kapele 380 forinti. Na glavni oltar je postavljena slika sv. Vida iz stare kapele. Oltarnu arhitekturu i skulpture (sv. Blaž, sv. Nikola i kasnije dodane skulpture Srca Isusova i Marijina) izradio je nepoznati majstor u Zagrebu, možda Eduard Wagmeister. Sporedne oltare izradio je stolar Štrukelj u Velikoj Gorici. Na njima su skulpture sv. Ane s malom Marijom i sv. Florijana, vjerojatno radovi majstora koji je izradio glavni oltar. Kapela ima tlocrt latinskog križa, a bočni oltari smješteni su u krakovima transepta. Izgrađene su i dvije sakristije, a kapela je opremljena i satom u kapi zvonika.
Tijekom prvog svjetskog rata zvono je bilo skinuto i skriveno u selu kako bi ga se spasilo od rekvizicije. 1916. izrađeno je i manje zvono. Zvona su postavljena u toranj nakon kraja rata 1918. godine. 1927. i 1933. godine obnovljena je unutrašnjost kapele. Godine 1929. Josip Cvetnić darovao je postaje križnog puta u zahvalu za ozdravljenje. Godine 1932. franjevci iz Zagreba, koji su vodili duhovne vježbe, poklonili su kapeli slike sv. Terezije od Djeteta Isusa i sv. Antuna Padovanskog. 1936. godine osnovan je crkveni zbor pod vodstvom orguljaša Franje Cvetnića Esperanta.
1947. godine Mraclin je dobio struju i kapela je elektrificirana. Pedesetih godina stare su orgulje iz 18. stoljeća dotrajale. Esperant je kupio harmonij od Imbre Petračića Kralja u Rakitovcu i poklonio ga kapeli. Starim orguljama nakon toga gubi se svaki trag.
1956. godine župnik Đuro Makarević zapisuje kako se kapa tornja počela naginjati, a sat i zvona izloženi su kiši i snijegu. Župnik je bio zabrinut jer je u to vrijeme bilo osobito teško naći majstore za radove na kapeli. Pomogao mu je otac i pronašao majstore u njegovoj rodnoj Slavoniji. Toranj je popravljen uz veliki organizacijski napor župnika, ali je posve promijenjen njegov izgled: vitka limena kapa zamijenjena je nižim pokrovom, a sat je iz kape premješten u tijelo zvonika. Dostupna literatura ne imenuje izvođača tih radova, ali je, koju godinu kasnije, slične radove u Buševcu izvodio zidar i tesar Ignac Černišek iz Jakšića kraj Požege, pa možemo pretpostaviti da je radio i na tornju mraclinske kapele.
1967. godine obnovljena je unutrašnjost kapele, krov i postavljene su klupe. Pri tome je zidni oslik prekriven neprikladnim bojama. Nakon toga obnovljena je i fasada, pri čemu su na njoj zanemareni neki ukrasi, slični onima koji su sačuvani na kontraforima. Obnovljenu kapelu blagoslovio je zagrebački pomoćni biskup Franjo Kuharić.
Župnik Slavko Šagud 1972. ponovno obnavlja kapelu jer su nedavni radovi bili “fušeraj”. 1974. godine počinje služiti svaki dan svetu misu, a 1976. je dobio odobrenje Duhovnog stola da se u svetohraništu mogu čuvati posvećene hostije. 1977. u kapelu je postavljena hrastova lamperija, sagovi i jastuci za klupe. U jednoj od obnova tijekom druge polovice 20. stoljeća na kapeli su zazidani neki prozori, a još se danas na njihovim mjestima vide niše.
1989. godine župnik Đuro Sabolek obnavlja kapelu sa željom da joj se vrati izvorni izgled. Krovištu je prijetilo urušavanje, pa je izrađena nova krovna konstrukcija. Pokušalo se vratiti i izvorni uzgled tornja, u čemu se samo djelomično uspjelo: sat nije vraćen na staro mjesto u kapu, a zanemareni su i neki ukrasi, poput križeva koji su nekad stajali iznad svakog brojčanika sata, a sama je kapa vidljivo uža i niža od izvorne. Radove je u ime Konzervatorskog odjela iz Zagreba nadzirala ing. Antonija Prebeg. 1991. soboslikar iz Zagreba je obnovio zidni oslik i oltare. U nedjelju 9. srpnja 1995. proslavljena je stota godišnjica kapele, a vlč. Đuro Sabolek proslavio je 20 godina svećeničkog ređenja. Na kapelu je postavljena i spomen-ploča.
1997. godine orguljaša Franju Cvetnića Esperanta nasljeđuje njegov sin Vladimir Cvetnić Milek. Početkom 21. stoljeća elektrificirana su zvona.
2004. i 2005. je kapela obnovljena povodom 110. godišnjice. Kapela je opremljena novim kamenim oltarom, ambonom i podom, postavljene su nove klupe i razglas, lamperija je zamijenjena knaufom i obnovljen je zidni oslik. Skulpture Srca Isusova i Marijina s glavnog oltara premještene su na zidove ispod trijumfalnog luka, a slike sv. Terezije i sv. Antuna u sakristije. Dotrajali crijep zamijenjen je novim. Obnovljenu kapelu 27. 11. 2005. posvetio je biskup Josip Mrzljak.
2015. godine obnovljeni su vitraji, a 2017. godine nabavljene su nove, električne orgulje. 2019. godine preminuo je orguljaš Vladimir Cvetnić Milek, a zamijenila ga je Martina Galeković.
Iz svega navedenog razvidno je da je kapela redovito održavana. U tome važnu zadaću imaju i mraclinski zvonari: Brankica, Mladen i Verica Kasunić. Kapela je upisana u registar kulturnih dobara. Njezina vrijednost nalazi se najviše u njenom položaju u središtu sela, koji ukazuje na važnost koju su sakralnome prostoru pridavali mještani Mraclina u vrijeme gradnje prve drvene kapele.
29. prosinca 2020. središnju Hrvatsku pogodio je razoran potres magnitude 6,2 prema Richteru sa epicentrom kraj Petrinje. Kapela je teško oštećena. Nije došlo do urušavanja, ali su na kapeli uočene brojne pukotine koje su ugrožavale njenu statiku. U siječnju 2021. statičari su izvršili detaljan pregled kapele, nakon kojeg je dobila “žutu naljepnicu”. Statičarima se pridružio i vlč. Sabolek, a o tome je pisao i “Glas Koncila”. Odmah nakon pregleda poduzete su hitne mjere s ciljem sprječavanja veće štete. S tornja je skinuta kapa, u unutrašnjosti je postavljena skela za podupiranje oštećenih svodova, a toranj je razgrađen do krovišta lađe.
Zbog složenosti procesa obnove statička sanacija svodova i zvonika započela je tek u proljeće 2023. Krajem kolovoza na toranj je vraćena kapa. Nažalost, time je propuštena prilika da se tornju vrati izvoran izgled s kraja 19. stoljeća. U studenom i prosincu Zlatko Genc je obnovio zidni oslik u unutrašnjosti. Na Badnjak je u kapeli slavljena prva misa nakon nepune tri godine. Župnik Đuro Sabolek zahvalio je vjernicima na strpljivosti tijekom obnove, a posebno Mjesnom odboru i udrugama koje su ustupile prostor Društvenog doma za slavljenje euharistije. U proljeće 2024. obnovljena je fasada. Kapelu je 16. lipnja, na dan Vidovskog proščejna, blagoslovio velikogoričko-odranski dekan vlč. Norbert Ivan Koprivec.
Vitraj Janka Matka
U nedjelju, 21. srpnja 2024. godine tradicionalno sam nazočila svetoj misi u samostanu sestara Karmelićanki u Brezovici. Mraclin je na poseban način povezan sa “bosonogim sestrama” i to je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno. Poseban je doživljaj vidjeti našu Mraclinčicu, sestru Ilijanu Tereziju. Njezino divno lice je uvijek ozareno kad nas vidi u kolikom se broju iz godine u godinu odazivamo pozivu Gospe Karmelske.
U toj maloj kapelici bila sam nebrojeno puta i moja sjećanja ne mogu locirati vrijeme u kojem se dogodio naš prvi susret. Ono što me danas zaokupilo je jedan vitraj u kapelici, koji sam prvi put uočila i koji me je na gotovo opipljiv način povezao sa hrvatskim pučkim piscem Jankom Matkom. Davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kulturu čitanja prenosili su sindikati pa gotovo da i nije bilo kuće koja nije imala zbirku knjiga Janka Matka. Iako je po mišljenju kritičara bilo bez osobite umjetničke vrijednosti, njegovo je štivo bill pitko i zasnovano na stvarnim ljudima i događajima i rado čitano. U njegovim se djelima osjeća snažan duh pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi pa je pomalo nevjerojatno da su ta djela uopće našla put ka širem čitateljstvu.
Spomenut ću lik jedne majke slijepog djeteta koja je snažno vjerovala u čudo, koja je inzistirala da se proda najbolja zemlja i prikupi novac za hodočašće u Lurd. Gordom seljaku prodati najbolju zemlju, bilo je žrtva svih žrtava. Popustio je. Čudo se nije dogodilo onako kako su to oni očekivali, ali se Bog pobrinuo da te oči vide na drugi način.
Čudni su putevi Gospodnji i čovjek snuje, Bog određuje – možda su i najbolje misli koje nam govore da smo tako mali i prolazni i ništa ne možemo na silu. Koliko puta nam se dogodilo da unatoč svim naporima i prošnjama, naša djela ne daju rezultate kakve očekujemo. I onda, kad se najmanje nadamo, sve sjedne na svoje mjesto. Prepoznamo li tada Božje prste u našim životima ili i dalje mislimo da smo imali sreće?
U Božje ruke prepuštam moje molbe da mi još dugo da snage da mogu hodočastiti u Karmel i biti sudionica te zemaljsko-nebeske veze Karmela Brezovica i Mraclina.